Pages

21 July 2015

Grčki epilog i švapski Veliki Satana

Posle velike drame, referenduma, spekulacija o izlasku/izbacivanju iz evrozone, epilog cele stvari sa Grčkom je da je njihov levičarski premijer prihvatio sve uslove koje je narod odbacio na referendumu koji je on sam raspisao da bi ti uslovi bili odbačeni. Takođe, prihvaćeni su još neki dodatni uslovi, koji ranije nisu spominjani, kao što je sveobuhvatna privatizacija grčkih državnih giganata i upravljanje privatizacionim fondovima od strane međunarodnih finansijskih institucija u svrhe kontrole deficita i javnog duga. Grčka je praktično stavljena pod ekonomski protektorat evropskih centralnih institucija. Svaki zakon koji se iole tiče finansija i ekonomije moraće da bude odobren od strane tih institucija.

Ja sam poslednjih nedelja pratio jedan zanimljiv fenomen: do koje mere su zapadni levičari u medijima i akademiji prepoznali i definisali grčku komunističku vladu i njen poduhvat otpora "svetskom neoliberalizmu" kao svoj moderni Španski građanski rat. Nema viđenijeg levičarskog intelektualca, ekonomiste, fiozofa, "mislioca", koji se nije oglasio podrškom Ciprasu i ostalim drugovima, od Piketija, Stiglitza, Krugmana, Habermasa, Žižeka, pape Franciska, da ne govorim o unisonom horu medija i novina, od blogera i člankopisaca Washington Posta, Njujork Tajmsa, Guardiana, Le Monda, do novinara BBC, CNN, CBC i drugih.

Cela ta ekipa doživela je rezultat ove grčke farse - u njihovoj vizuri: ritualno prihvatanje najradikalnije forme međunarodno orkestriranog "neoliberalizma" - kao potpuni poraz. I glavni krivac za sve je naravno Nemačka, a posebno njihov ministar finansija Volfgang Šojble. Pošto ne pratim nemačku politku previše, znao sam jedino da je Šojble lider radikalnijeg krila CDU, da je solidniji od ostatka stranke u ekonomskim stvarima, i zagovara federalizam i lokalizam. I da ga levičari diljem Evrope mrze.

Pre neki dan sam video njegovo predavanje na Brookings Institutu, i dobio dodatno objašnjenje zašto je tako. Na pitanje lokalnog američkog akademskog socijaliste zar nemačko "investiranje" preko države (povećana državna potrošnja, u prevodu) ne bi bilo super s obzirom na ionako nizak nemački deficit i javni dug, on je odgovorio:

monetarna i fiskalna ekspanzija nisu rešenje ni za šta. One su zapravo uzrok problema. Politika jeftinog novca poslednjih 30ak godina je donela više boom and bust ciklusa koji su započeli uveravanjem da smo na pragu večnog prosperiteta, a završili se finansijskim kolapsom sa dugotrajnim posledicama.
Ovo objašnjava mnogo toga. Šojble je zapravo solidni nemački ordoliberal koji nikad nije progutao kejnzijanstvo. On gura ekonomsku filozofiju koja prestavlja kombinaciju tržišne privrede sa ograničenom državnom intervencijim, ali - što je kljucno i nepodnošljivo jednako za "ekseprte" kao i za levičarske aktiviste i novinare - švapski zdravorazumski pristup fiskalnoj i monetarnoj politici. To manje-više znači: što manji deficit i javni dug, i što manje štampanja para, to bolje. Šojble je zapravo oličenje nekih od najboljih nemačkih tradicija, kako političkih tako i intelektualnih. Skoro pa bih mogao da kažem - bavarsko-austrijskih. Kao takav, predvidivo je Veliki Satana i za levičarske kritičare "neoliberalizma" i za tehnokrate i eksperte za koje u svetu kojim bi vladala Šojbleova ortodoksija ima mnogo manje posla, i mnogo manje počasti.