Pages

25 November 2010

Behavioral public choice theory

Pre izvesnog vremena sam napisao ovaj post, ali nikako da ga dovršim, nisam imao vremena. Sada me je Slaviša podsetio. Elem...

Video sam na nekom blogu da su Slavišin pristup nazvali "behavioral public choice theory", što je, čini mi se, odličan i tačan naziv. Slavišina teorija je inače vrlo jednostavna - pokazano je da ljudi prave određene sistematske greške, birokrate i političari su ljudi, ergo - birokrate i političari prave sistematske greške. Deluje prosto da prostije ne može biti.

Ali, upravo u tome je lepota. I "klasičan" public choice sada deluje očigledno, ali sve dok neko nije počeo da razmišlja u stilu "čekaj, pa i političari su ljudi, zašto bi iko pretpostavio da su oni anđeli kojima je samo javni interes na srcu" revolucija nije mogla da se dogodi. Dakle, mislim da primena bihejvioralne ekonomije (i psihologije) na donošenje javnih odluka itekako ima smisla. Čak verovatno i više nego samo na privatne odluke, zato što prosečan političar nije jednak prosečnom čoveku - najčešće se radi o ljudima čiji je ego veći čak i od ega fakultetskih profesora. Takav čovek ne priznaje grešku, ne priznaje da ne zna, a svako ko se sa njim ne slaže je korumpirana bitanga.

Staro pitanje, kada se sa nekim ne slažeš, je da li je glup ili pokvaren. Dakle, da li političar koga ne volite vodi takvu politiku zato što je glup ili zato što je pokvaren? Odgovor na ovo pitanje uopšte nije jednostavan, nije lako znati da li on to radi zato što ne zna kakvi su efekti, zato što je korumpiran, ili zato što je zao (pa voli da pravi nepotrebnu štetu).

Uzmimo neki primer, recimo kada ministar zabrani izvoz žita. Moguća obrazloženja su.

1. Zaista radi to iz najbolje namere, odnosno iskreno veruje da je politika jeftine pšenice dobra. Sirotinja nema para za hleb, umreće od gladi, pa on poteže za najboljim mehanizmom koji ima, a nije ni svestan da time  nanosi veliku štetu proizvođačima žita, što je u neku ruku konzistentno sa Slavišinim pristupom.
2. Jasno mu je da su poljoprivrednici pogođeni, ali ga to prosto ne zanima. Jednostavno, potrošači hleba su mu bitniji od proizvođača žita. Recimo zato što njegova partija ne računa na glasove seljaka, a računa na glasove građana, ili zato što poljoprivrednika ima relativno malo, što bi negde bilo konzistentno sa "klasičnim" public choiceom (ali ne i sa Olsonovom pričom, koji pretpostavlja da upravo male grupe mogu bolje da se izbore za povlastice).
3. Potplatila ga je domaća konditorska industrija i proizvođači testenina, koji će po osnovu jeftinog žita biti konkurentnija na domaćem i stranom tržištu. I ovo bi bilo konzistentno sa klasičnim public choiceom.
4. Čovek je prosto zao - voli da nanosi štetu.

Iz perspektive dobro/zlo, obrazloženje 1 govori u prilog da se radi o dobrom čoveku, obrazloženja 3 i 4 govore u prilog da se radi o lošem čoveku, dok je obrazloženje 2 nekako između. Ja bih donekle imao razumevanja za ovakvo ponašanje, jer tako sistem funkcioniše. Ako hoćeš demokratiju, tako do sve ide, a na to nam je upravo ukazao "klasičan" public choice. Ali, "klasičari" su odbacivali obrazloženje 1 i u tome koristili različite argumente.

Na primer, jedan od boljih argumenata je da ljudi generalno možda i nisu racionalni, ali da su ljudi koji su uspeli u životu svakako racionalni. Jednostavno, nemoguće je uspeti ako konstantno praviš greške u odlučivanju i ako ne revidiraš svoje ponašanje. Drugi argument je ukazivanje na političku konkurenciju - kao i na tržištu, konkurencija te primorava da budeš racionalan.

Međutim, izgleda da taj mehanizam nije baš tako jak. Ili, to barem tvrde bihejvioralni ekonomisti. Moguće je identifikovati sistematska odstupanja od racionalnog ponašanja. Taj pristup svakako treba proširiti i na političare. Pravi problem je - kako to testirati?

Teško. Nije lako testirati nečiju racionalnost "od spolja", odnosno samo posmatranjem ponašanja, jer ne znaš koja je motivacija. Mnogo je lakše sa privatnim odlukama, jer ti je tu motivacija jasna. Jasno je da ljudi vole jeftinije i kvalitetnije stvari, od skupljih i manje kvalitetnih, pa se propuštanje takvih stvari može smatrati iracionalnim. Kod političara to nije tako očigledno. Ako pretpostaviš da im je vlast jedini cilj u životu, onda je teško objasniti činjenicu da većina političara sa vlasti silazi potpuno mirnim putem, nakon rukovanja sa naslednikom. Malo ima onih koji su spremni da iskoriste policiju i vojsku za opstanak na vlasti. Ako mislite da je vlast jedino što je njima bitno, onda miran silazak sa vlasti deluje iracionalno. Ili, može da se pretpostavi da im je lično bogaćenje jedini cilj u životu. Ali, opet, stvarnost nas demantuje. Najveći broj političara nije korumpiran i sa vlasti ne silazi veoma bogat. Moguća motivacija je i "ostavljanje traga u istoriji". Međutim, najlakši način da ostaviš trag je da zaratiš sa nekim, a opet i to većina političara izbegava. Čak možemo možda da pretpostavimo da političari zaista žele da urade sve što je najbolje  "za narod", ali to tek otvara gomilu pitanja - kako uopšte utvrđujemo šta je najbolje "za narod", ko je taj "narod" i slično.

Kao što se može naslutiti iz ovoga što pišem, mislim da je empirijsko proučavanje racionalnosti političara teško, ako ne čak i nemoguće, jednostavno zato što ne znamo šta je to što oni pokušavaju da maksimizuju. A ako ne znaš šta im je tačno cilj, kako onda možeš da procenjuješ da li ga ostvaruju ili ne, da li prave sistematske greške ili ne, odnosno da li su iracionalni ili ne?

CR

Moj članak iz Critical Reviewa, The Illusion of Regulatory Competence (čiji sam apstrakt ranije linkovao i nekima od vas poslao skenirani pdf), sada se može besplatno skinuti u konačnoj verziji i pravom pdf-u odavde.