Pages

04 November 2007

Delegacija

Pogodite ko predvodi delegaciju privrednika na Kubi.

Ali poseta nije bez učinka:
Milosavljević takođe navodi da Kuba podržava terotorijalnu celovitost Srbije u pregovorima oko Kosova.

Sumnjivo lice

Iznenadio sam se kad sam saznao da je moj dobar prijatelj Dušan Pavlović bio deo Organizacione šeme za ubistvo Đinđića. Priznaj, Dušane, da si se kupao u Šilerovoj!

Oduvek mi je bio sumnjiv.

Tržišno rešenje u Danasu i Peščaniku

U svom tekstu "Naši životi uz Če Gevaru", objavljenom u Danasu, a prenetom na sajtu radijske emisije Peščanik, beogradaski profesor istorije Nikola Samardžić govori između ostalog o gostovanju Če Gevarine ćerke na sajmu knjiga, i Rezoluciji Skupštine Srbije o ukidanju blokade Kube. Između ostalog, on kaže: "Do danas je samo filozof i politički pisac Ivan Janković zapisao kako se stidi zemlje u kojoj se slave kubanski diktator i njegov najbliži saradnik, masovni ubica, u kojoj se proslava rođendana Hajnriha Himlera ublažava alternativom poslave rođendana, istoga dana, Vladimira Putina, pod simbolima i idejama vodiljama nacizma, fašizma i neokomunizma."

Reč je o očiglednoj aluziji na moj skorašnji post na Tržišnom rešenju koji je bio posvećen sličnim temama, i sadržavao slične stavove.

Nisam ipak siguran koliko su ovakvi Samardžićevi stavovi, koje pozdravljam, zaista prihvaćeni čak i u takozvanoj Drugoj Srbiji. U istoj emisiji Peščanik, na čijem sajtu je ovaj tekst prenesen, još pre nedelju dana smo mogli da slušamo dve istoričarke koje su nas preko sat vremena uveravale da su komunisti bili jedini antifašisti, da mi treba da slavimo Staljinovu Crvenu Armiju koja je "oslobodila" Beograd, da je "antifašizam" duhovna vertikala itd. S druge strane, u poslednjoj emisiji, sociolog Mirko Đorđević je skrenuo pažnju na fascinaciju srpskih radikalnih desničara Če Gevarom kao borcem protiv globalizma. Ima jedan članak, na koji ukazuje Đorđević, koji govori o Vladiki Nikolaju i Če Gevari kao najvećim antiglobalistima.

Ja navijam da u formiranju ideološkog profila i identiteta Druge Srbije (jer su u našoj stvarnosti i Prva i Druga Srbija prilično maglovito definisani koncepti) liberalni glasovi kao što su Nikola Samardžić, Mirko Đorđević ili Zoran Ostojić (i Vladimir Gligorov i Miroslav Prokopijević, ne zaboravimo njih - česte goste Peščanika) imaju više uticaja od onih mladih partizanki iz predzadnje emisije Peščanika, i raznih drugih razočaranih radikalnih levičara poput Ljubiše Rajića, Zage Golubović i sličnih, koji od Karadžića i Mladića jedino više mrze Ameriku i kapitalizam.

Fama o biciklistima

Ne, nisam postao književni kritičar, ne bojte se. :)

Dakle, mi biciklisti, u svakodnevnom, nebasarijanskom smislu reči, smatramo se ljudima koji rade najmanje dve korisne stvari: popravljamo svoje zdravlje intenzivnom fizičkom aktivnošću, i 2. pozitivno utičemo na životnu sredinu jer za kretanje koristimo sopstvenu fizičku energiju, a ne naftu ili benzin, čime smanjujemo zagađenje okoline. Političari u zapadnim zemljama, kad hoće da pokažu svoju "ekološku svest", idu na posao biciklom. To je vrlo raširena pojava i među običnim svetom u zemljama poput Holandije ili Danske. Sledeći svetsku modu, i neki domaći političari su se pre nedelju-dve slikali kako voze bicikle po nekoj kiši (mislim da je bio "dan planete" ili tako nešto).

Ali, varate se ako mislite da i tako bezazlena stvar kao vožnja biciklom nema svoje negativne ekološke apekte. Pošto je "envajormentalizam" jedna krajnje mizantropska filozofija koja pretpostavlja da je i samo postojanje čoveka opasno po "okolinu", bilo je samo pitanje dana kada će i ova naivna, zdravorazumska dogma o korisnosti biciklizma biti osporena. I to se upravo desilo. Čovek nije (samo) nekakav opskurni ekološki frik, već profesor na Univerzitetu Pensilvanija, i upravo je otkrio da vožnja biciklom, nasuprot preovlađujućim površnim envajornmentalističkim gledištima, ima vrlo negativno dejstvo po životnu sredinu. Ona jeste da smanjuje emisije stakleničkih gasova, ali sa druge strane i poboljšava zdravlje onih koji voze bike, te time doprinosi pogoršavanju najvećeg prokletstva savremenog čovečanstva - nekontrolisanog porasta stanovništva.

Autor ima dva recepta kako stati u kraj ovoj biciklističkoj pošasti: ubediti ljude da umesto bicikla voze neke skutere na struju, jer time takođe ne emituju CO2, a istovremeno ne popravljaju sopstveno zdravlje i time tendiraju ka kraćem životu, čime doprinose ekološkoj ravnoteži i održivom razvoju. Drugi recept je da se pospeše kroz javne politike, kao protivteža biciklizmu, razna po zdravlje štetna ponašanja, tipa pušenje, uživanje teških droga, i vožnja automobila bez sigurnosnih pojaseva.

Ja, međutim za ovog profesora i sve slične ludake imam bolji predlog: da se oni lepo svi kolektivno poubijaju, i time svoje emisije stakleničkih gasova svedu na idealnu, nultu meru. Time će dati najefikasniji doprinos uravnoteženju naše planete.

Ako ste sumnjali u Reismanovu tezu o zelenom pokretu kao esenciji zla i antihumanizma, ova teorija uglednog profesora ekonomije sa Ivy League univerziteta je nažalost direktna demonstracija te teze.

Ja profesoru obećavam da ću nastaviti sa svojim biciklističkim uništavanjem održivog razvoja. Povećaću preko leta dozu sa 30 na 50 kilometara dnevno...Ako je verovati profesoru, svaka godina vožnje bicikla produžava život 10 dana. Pošto ja vozim skoro 30 godina (od najranijeg detinjstva), manje ili više redovno, time sam već za celu godinu produžio teror svog izdisanja ugljen-dioksida nad nezaštićenom planetom - gušterima, bubama, piranama i ledom na Grenlandu koji samo što nije počeo da se topi...Ako nastavim ovako, uništavaću planetu svojim postojanjem cele dve ili dve i po godine duže nego što je bilo nužno (a i ne pušim i ne drogiram se. Jedina nada je što zaista vozim kola bez pojasa...).