Pages

10 August 2009

NeimarSki

Skijališta Srbije koja su pre dve godine sagradila žičaru na Divčibarama za 2 miliona evra sada žele da je poklone Srbijašumama. Zašto? Između ostalog i zato što na Divčibarama nema dovoljno snega. Neko zlonameran bi im rekao da su o tome trebali da razmišljaju ranije i da su takvi previdi logična posledica državnog investiranja.

Dok je za neke čaša polu prazna, direktor skijališta vidi mogućnost za ulaganje: Niko ne može da garantuje da će biti prirodnog snega, ali postoje uslovi za veštačko osnežavanje. Znate, tamo postoji mesto odakle se može zahvatati voda za taj sistem...

Na život ipak treba gledati sa svetlije strane. Najveći srpski neimar, a nije Mrkonjić, je mogao da bude zaljubljenik u Formulu 1 a ne priuštivo skijanje.

Slobodni gradovi

Ekonomista Paul Romer ima radikalnu ideju. Glavna prepreka ekonomskom razvoju su, ukratko, loša pravila igre koja sputavaju privatnu inicijativu. Ekonomisti uglavnom znaju šta su dobra pravila, ali osim samih pravila problem su i procedure promene pravila. Sa retkim izuzecima, u današnim državama je teško uvesti pravila igre koja bi donela prosperitet. Bilo da je u pitanju diktatura ili demokratija, na vlast najčešće dođe neko ko vam obećava univerzalno zdravstvo, plaćene godišnje odmore, hleb bez motike, eksproprijaciju eksproprijatora, nacionalne šampione, što sve samo dalje pogoršava situaciju i vodi u spiralu stagnacije i loših pravila igra.

Romerova ideja je kreiranje oblasti-gradova koje bi bile izuzete od državnih zakonodavstava. Umesto toga, pravila bi bila definisana poveljom grada. Svako ko hoće da živi u gradu mora da se pridržava povelje, ali ne može da traži da je menja. Izlazak iz grada je naravno dobrovoljan.

Jedna srodna ideja kojom se bavi Patri Friedman, Miltonov unuk, je izgradnja splavova na otvorenom moru, koji bi bili nezavisne teritorije i koji bi radila po sličnom principu dobrovoljnog prihvatanja zadatih pravila.

Romerova ideja sa gradovima izgleda nešto realnije i ona je u nekom obliku već isprobana u praksi. Romer navodi primer Hong Konga koji je bio takva teritorija, mada se u poslednje vreme menja, što zbog Kineza što zbog unutrašnjih pritisaka za demokratizacijom. Kina ima još takvih gradova, kao što je Šenžen preko puta Hong Konga, i to su u poslednjih nekoliko decenija ekonomski najbrže rastuće oblasti na svetu.

Postoji i istorijska paralela koju Romer ne povlači, ali takve oblasti su i istorijski uvek bile mala ekonomska čuda. To što je danas Hong Kong, nekada su bili Amsterdam, Antverpen, Venecija, Đenova, Dubrovnik, Odesa. Ili kao srednjovekovni slobodni gradovi ili kao slobodne luke u nacionalnim državama, za sve ove gradove je zajedničko da su bili a) ekonomski slobodni, b) fenomenalno prosperitetni. Dubai je danas sličan primer. A činjenica da su ovakvi gradovi uspevali u raznim vremenima i svuda od zapadne i istočne evrope, bliskog do dalekog istoka, kaže nam da okolina, kultura, religija, očigledno nisu velika prepreka.

Jedini problem je kako navesti države da dozvole slobodne gradove na svojoj teritoriji. Na tome radi Paul Romer, koji je odbio ponudu da bude glavni ekonomista Svetske banke da bi se u potpunosti posvetio ovom projektu. Nekih izgleda ima, na svetu ima obilja neiskorišćenih teritorija a za grad nije potrebno mnogo. Države eksperimentisanjem ne mogu mnogo da izgube, a imaju i primer Kine koja pored dva pomenuta grada ima još 12 sličnih, manje ili više slobodnih, zona.

Ovde je moj stari post o strategijama za liberalnu revoluciju, koji bi sada trebalo dopuniti Romerovom strategijom stvaranja slobodnih gradova. Pogledajte i njegovo predavanje gde vrlo jasno i jednostavno objašnjava suštinu ove ideje.

Politika o prostituciji

Politika danas objavljuje tekst na temu legalizacije prostitucije u Srbiji. Vrlo zanimljivo.

Neke naše stare tekstove o prostituciji možete naći ovde.

Ko je platio račun

Dobra stvar ako ste visoki nemački filozof je što se ne morate držati činjenica kao pijan plota. Evo Jirgen Habermas kaže:

Jedino je sigurno da račun za raspad kapitalizma, koji je pokretalo tržište finansija, ne plaćaju profiteri već nezaposleni i normalni poreski obveznici, verovanto već vekovima.

To sasvim sigurno nije tačno. Kod finansijskih slomova upravo najviše plaćaju profiteri, u skladu sa rizikom. Konkretno pre poslednje krize, menadžeri banaka i fondova na koje se svaljuje krivica, su famozne bonuse često uzimali u vidu akcija sopstvenih banaka. To je jedan od pokazatelja neočekivanosti krize i apsolutnog neznanja menadžera i vlasnika koliko je struktura investicionih porfolia ustvari bila rizična po njih same. Kad je kriza izbila, zar nisu upravo investicione banke bile te koje su propale? Neke od njih je onda država izvukla, ali to je već problem za političare i njihove glasače. Ali na prvoj liniji fronta su bile banke, njihovi vlasnici, pa menadžeri i onda zaposleni. Čak iako se bailouti uključe u račun, ostaje da su oni platili najveći deo računa. Ne zato što su se žrtvovali za nas, nego zato što su daleko potcenili rizike. Nisu znali šta će se dogoditi.