Pages

15 February 2011

Žene u nauci

Časopis američke akademije nauka i umetnosti je nedavno objavio članak o navodnoj diskriminaciji žena u akademiji, pre svega prirodnim i tehničkim naukama gde žena ima mnogo manje nego što bi "trebalo". Dakle, tema je praktično identična onoj kojom se svojevremeno pozabavio Leri Samers i što je bio jedan od povoda da bude smenjen sa funkcije predsednika Harvarda.

I šta su ova dva psihologa sa Kornela pronašla? Praktično isto ono što je tvrdio Samers. Osnovni uzroci manjka žena u određenim oblastima su pre svega drugačija interesovanja (žene više vole da rade sa ljudima nego sa stvarima) i tendencija da porodicu stavljaju ispred karijere. Pominje se kao manje važan uzrok i različita varijansa sposobnosti po polovima koja rezultira značajno većim brojem muškaraca na krajnjem desnom kraju raspodele (i sam Samers, koji je zbog ove elementarne opservacije satanizovan, je to naveo kao najmanje bitan razlog). Koga ne mrzi, članak ima samo šest strana i pominje i neke čuvene dokaze diskriminacije, kao što je sviranje muzičara iza zavese i sl.

U ovim rezultatima nema ničeg posebno novog za bilo koga sa trunkom zdravog razuma. U nekom smislu, veća vest je da je ovaj članak napisan i objavljen, nego šta u njemu piše. Inače autori i dalje vide manjak žena kao problem koji treba rešiti - radi se o tome da se, po njima, treba skoncentrisati na uzroke koje su oni identifikovali, kao što su interesovanja i porodica - a ne na diskriminaciju.

Odmah da kažem da nisam oduševljena ovim predlogom. Ne razumem zašto se profesionalni i životni izbori žena tretiraju kao legitiman predmet društvene korekcije. Više puta sam na svojoj koži osetila pritisak da se bavim "muškim" oblastima koje me uopšte ne zanimaju, samo zato što sam za to sposobna. Zapravo, jedan od razloga zašto mi priča o diskriminaciji nikad nije zvučala ubedljivo je to što su mi se celog života penjali na glavu ljudi (uključujući mnogobrojne dobronamerne muške profesore) koji su me usmeravali ka matematičko/tehničkim oblastima.

Ovo sa porodicom je posebna priča, koja se pominje i u ovom članku. Pre izvesnog vremena sam pročitala knjigu u kojoj se tvrdilo da ogroman broj (reda veličine 40%) uspešnih žena nema decu, a još veći ima manje dece nego što bi htelo. Što je još gore, u anketama i interjvuima koji su u knjizi navedeni, ove žene su bile prilično nesrećne zbog toga. Što će reći, rešavanje jednog statističkog problema na kraju može nenameravano da proizvede drugi, verovatno i veći problem. Ne bi bilo prvi put.

Coca Cola mit

B92 javlja da je neko otkrio čuvenu tajnu formulu Coca Cole.

U nekoj knjizi sam čitao, ne sećam se više gde, priču autora knjige da je prilikom istraživanja koje mu je Coca Cola dozvolila unutar firme slučajno naišao na tu famoznu formulu. Onda je pitao nekog od direktora kako je moguće da se tajna tako slabo čuva i evo šta mu je direktor odgovorio -- šta ako neko i sazna formulu? U najboljem slučaju može napraviti potpuno isti napitak kao Coca Cola, ali mu nedostaje sve ostalo -- brend Coca Cole, organizacija, znanje i ekonomija obima zbog koje su cene niske, uhodana distributivna mreža, marketing i tako dalje. Zašto bi bilo ko kupovao piće potpuno istog ukusa, a skuplje od Coca Cole?

Treća smena vraća tuđi dug

Državno zaduživanje je moralno veoma sumnjiv koncept. Kad je prošle godine izbila grčka kriza drvlje i kamenje se sasulo po Grcima koji su se navodno zaduživali da bi živeli lagodno, a bune se sada kada dugove treba vraćati. Ali ko su tačno "Grci"? Ko se tačno zaduživao i u čiju tačno korist? Velikim delom to nisu oni koji sada dugove treba da vraćaju. Od zaduživanja su imali korist prvo sami političari, drugo banke koje su kupovale dug, i treće Grci na koje se nešto od te potrošnje prelilo.

Čak i da se odluka o zaduživanju donosila na referendumu, opet bismo imali problem legitimnosti duga, jer prvo, postojala bi manjina koja je glasala protiv zaduživanja a koja sada svejedno mora da učestvuje u vraćanju, a drugo, u međuvremenu je došlo do smene generacija, neki ljudi su umrli, a drugi su postali poreski obveznici.

Uzmimo sadašnje zaduživanje Srbije. Zadužuje se grupa ljudi na vlasti, koja je nekada dobila a sada jedva da ima glasačku podršku, a dugove će vraćati svi oni koji su sada protiv zaduživanja. U međunarodnom pravu postoji doktrina "odious debt" (odious se prevodi sa "mrzak" ili "odvratan", ali mi prevod "odvratan dug ne zvuči prirodno -- možda samo "nepošteni dug"), po kojoj dugove diktatorskih režima ne treba vraćati. To je nesumnjivo ispravno u mnogim slučajevima -- zašto bi Iračani vraćali dugove Sadama Huseina? Ali mislim da za primenu doktrine ima mnogo više prostora. Jer i kod demokratskih država jedva da postoji neka demokratska saglasnost prilikom zaduživanja -- a čak i kad bi postojala to ne znači ništa a) manjini koja je bila protiv; b) potpuno drugim ljudima koji 10 ili 30 godina kasnije vraćaju taj dug.

Uz ove kvalifikacije, nije preterano reći da svaka vlada ima legitimno pravo da odluči da ne vraća prethodni dug. Šta bi bile posledice prihvatanja ove doktrine, što u praksi nije ništa drugo nego objavljivanje bankrotstva? Pre svega, niko vašoj državi više ne bi pozajmljivao novac. Ali to uopšte nije loša stvar -- loša je za trenutnu vlast, ali veoma dobra za zemlju uopšte.

Ne samo da je ekonomski smisleno nego nije ni nepošteno. Banke koji pozajmljuju novac Vladi Srbije dobro znaju da ga daju manjini koja ga troši neproduktivno, a da će im ga vraćati produktivna većina.

Šta će uraditi Dinkić?

Dušan Pavlović:
Očekujem, prema tome, da će se Dinkić ponuditi naprednjacima kao koalicioni partner nakon narednih izbora (ako im bude nedostajao manji broj glasova da naprave vladu).

I ovo:
Tadić sada ima bombu u džepu za koju ne zna kada će eksplodirati. Bolje mu je da je on aktivira nego da ga ona iznenadi. Očekujem, prema tome, da Tadić uskoro raspusti Vladu i raspiše prevremene izbore.