Pages

Showing posts sorted by relevance for query krugman. Sort by date Show all posts
Showing posts sorted by relevance for query krugman. Sort by date Show all posts

29 September 2012

Krugman u Srbiji

Dolazi, kako dolikuje, u organizaciji bivših mladih socijalista. Ali pravite veliku grešku ako odbacite Paula Krugmana samo na osnovu njegovog ideološkog opredeljenja. Krugman je neko ko vrlo dobro razume ekonomiju i od njega se može mnogo naučiti. To ne kažem iz pristojnosti -- naprotiv, od mnogih drugih sličnih likova, kao što je recimo Joe Stiglitz, drugi najpoznatiji levičarski ekonomista na svetu, mislim da nikad ništa pametno nisam čuo.

Krugmanovi radovi i eseji pisani uglavnom pre 2000. godine su apsolutno fenomenalni. Pošto se u njima bavi međunarodnim i nešto manje makro pitanjima, u njima nema vidljivog upliva ideologije, a sama ekonomska pitanja Krugman razume i objašnjava kao malo ko. Svrstvao bih ga rame uz rame sa Friedmanom, posebno po sposobnosti da složena pitanja rasklopi na kockice, prepozna suštinu i onda to izloži razumljivim jezikom. 

Moji omiljeni Krugmanovi tekstovi, koje na raznim kursevima zadajem kao obeveznu literaturu su: Konkurentnost: opasna opsesija; Šta studenti moraju da znaju o trgovini; i Pohvala jeftinoj radnoj snazi. Prva dva su prilozi slobodnoj trgovini, uz razotkrivanje nekih raširenih ekonomskih zabluda. Treći je o klasičnom levičarskom pitanju na koje Krugman zauzima potpuno tržišni stav -- ekonomski argument, jednostavno, govori u prilog takvom stavu. Ima toga još -- gotovo sve što pronađete od Krugmana pisano pre kraja 1990-ih vredno je pažnje. 

Međutim, negde od 2000-ih, sa dobijanjem kolumne u NY Timesu, Krugman je od ekonomiste izrastao u političkog aktivistu. Ne čak ni ideologa, već u najobičnijeg partijskog ratnika. To je uzelo veliki danak ne samo njegovom ekonomskom rezonu, nego valjda i njegovom karakteru. Kada vam cilj umesto istine postane agitacija, onda počnete da pravite kompromise sa činjenicama. Tako Krugman misli da mu je dozvoljeno da bira, izvrće ili prećutkuje činjenice, sve dok je to u cilju promovisanja viših ideoloških vrednosti.

U poslednjih par godina Krugman igra ulogu tradicionalnog kejnzijanca, ekstremnijeg od novih, mekših kejnzijanaca bliskih Obaminoj administraciji. On kritikuje Obamu s leva. Fiskalni stimulus, najvažniji ekonomski potez Obame, nije se proslavio -- ali Krugmanova kritika je da je to zato jer stimulus nije bio dovoljno veliki. Šta bi bilo kad bi bilo je, naravno, nemoguće utvrditi, i Krugman tako i dalje može da tvrdi da je bio u pravu i teško ga je bilo kakvim podatkom ućutkati. 

U nekim slučajevima je poslednjih godina bio i u pravu. Ispravno je još 2008. uvideo da je okruženje izuzetno deflatorno. Za razliku od nekih poput Petera Schiffa koji su videli hiperinflaciju tu odmah iza ugla, Krugman je -- mada daleko od toga da je bio jedini, jer su i finansijska tržišta sve vreme pokazivala isto -- uvideo da je ta opasnost dosta daleko.

Sve u svemu, čini mi se da i dalje vredi pratiti Krugmana -- bar ja i dalje čitam njegov blog, mada nisam i ne nameravam da čitam novu knjigu (radi čije promocije on dolazi u Srbiju). Samo, kada sadašnjeg Krugmana pratite, korisno je imati u vidu sa koje strane dolazi -- a dolazi sa strane ekstremnog makroekonomiste, kejnzijanca i levičara. Ekstremni makroekonomista znači da on potpuno zanemaruje mikro aspekt -- recimo, sve strukturne, institucionalne, regulatorne, troškovne i mikro probleme u realnoj ekonomiji Krugman zanemaruje i misli da se sve može rešiti manipulacijom na nivou makroekonomske politike. Uz to je i ekstremni kejnzijanac, što znači da će uvek iskoristiti svaki povod da predloži povećanje državne potrošnje. I dodajte na to da je i krajnji levičar, pa njegove argumente o političko-ekonomskim pitanjima, kao što su preraspodela dohotka ili zdravstvena reforma, slobodno preskočite jer po tim pitanjima nije ništa pametniji od Fransoe Olanda ili Nensi Pelosi. Ako sa tom rezervom na umu uspete da razaberete žito od kukolja, od Krugmana se i dalje ponešto dobro može čuti.

14 October 2008

Krugman

Krugmanova kolumna u NY Timesu je kao da su Mather i Smoot, nobelovci za fiziku 2006., uzeli da pišu kolumnu iz astrologije -- i da onda, u toj kolumni, pišu laži o astronomiji.

To kaže Donald Lushikin, investitor i profesionalni Krugman-hejter. Ovde je još jedan njegov vrlo zabavni članak u Krugmanu. Kaže da je ovo prva posthumno dodeljena nagrada, jer je ekonomista Krugman umro još početkom 1990-ih, ovo što imamo sada u NY Timesu je samo ideolog i šarlatan.

O dobrim stranama Krugmana kao ekonomiste je Marko već rekao. Meni je interesantna još jedna stvar i ne tiče se Krugmana nego naučne ekonomije generalno. U eseju o sebi i svom akademskom radu Krugman kaže kako je napisao svoje najuspešnije radove:

I was, of course, only saying something that critics of conventional theory had been saying for decades. Yet my point was not part of the mainstream of international economics. Why? Because it had never been expressed in nice models. ... If you want to publish a paper in economic theory, there is a safe approach: make a conceptually minor but mathematically difficult extension to some familiar model.

Prijatno me iznenadilo ovakvo otvoreno razmišljanje Krugmana, jer retko ćete čuti nobelovca koji će iskreno reći ono što svi prećutno znaju: visoka akademska teorija se često sastoji od jednostavnih stvari formulisanih na komplikovan način. Peter Boettke ima komentar o Krugmanu sa istom poentom:

Krugman, in fact, saw his role as a sort of economic theorist middleman, who was able to buy low the ideas of economic geographers and sell them at a higher price to modern economic theorists of trade and development.

Krugman dakle nije otkrivao toplu vodu, nego se bavio matematičkom formalizacijom poznatih argumenata, prevođenjem zdravog razuma u formule i prodavanjem tih formula akademskim žurnalima. Akademska ekonomija, na žalost, tako funkcioniše. Ponekad najvišu nagradu dobiju stvarni inovatori kao Ronald Coase, Vernon Smith ili James Buchanan, koji nove ideje izraze jednostavnom prozom, ali u većini slučajeva imamo samo briljantne formalizatore dobro poznatih argumenata. I pri tome nije vrednost argumenta ono što određuje akademski uspeh, nego način njegove formalizacije.

01 August 2010

Krugman i Srbija

Ministar Dinkić se zalaže za povećanje državne potrošnje, pozivajući se na Nobelovca Paula Krugmana koji nešto slično predlaže u SAD. Dinkić kaže da bi po kejnzijanskom receptu povećanje potrošnje podstaklo tražnju, a preko tražnje domaću proizvodnju u Srbiji.

Ova ideja je pogrešna na čak nekoliko nivoa.

Prvo, Paul Krugman jeste dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, za radove o spoljnoj trgovini objavljene pre dvadesetak godina. Ali u međuvremenu je postao redovni kolumnista New York Timesa i u svojim kolumnama je neskriveno politički angažovan. Kao Demokrata, bio je poznat kao jedan od najoštrijih kritičara Bushove administracije, a sada svoju kolumnu koristi da podrži politike Baracka Obame. Nema ništa sporno u političkom angažmanu javnih intelektualca, ali ga treba imati u vidu kada se sagledavaju predlozi ovakvih autora. Ilustracije radi, Krugman je pre par godina kritikovao Buša zbog budžetskog deficita od 3%, da bi sadašnji Obamin deficit od 12% zvao potpuno održivim. Pošto ekonomija pretenduje da bude vrednosno neutralna nauka, Krugmana je najbolje opisati kao bivšeg ekonomistu i sadašnjeg politički angažovanog intelektualca. Njegove ideje treba staviti u kontekst.

Drugo, Krugmanove kejnzijanske mere nisu dale efekta u Americi. Kada je pre godinu i po dana dizajniran plan fiskalnog stimulusa od čak 800 milijardi dolara, projektovani efekat bilo je brzo smanjenje stope nezaposlenosti i povratak na putanju ekonomskog rasta. To se, međutim, nije dogodilo i nezaposlenost je od onda čak povećana. Obraloženje koje danas daje Krugaman i ostali kejnzijanaci je da je to zato što je kriza bila dublja nego što su prošle godine mislili, da bi bez stimulusa danas stvari bile i još gore i da je stimulus od 800 milijardi čak bio nedovoljan – trebalo je potrošiti još. Ali ako je prošle godine neko i poverovao da se do prosperiteta može stići državnom potrošnjam, danas je sve manje tih. Rejting predsednika Obame je trenutno na najnižem nivou od dana inauguracije. Sve veći deo javosti shvata da se ekonomija nije oporavila zato što su neodgovorna potrošnja i gomilanje budžetskih deficita i državnog duga uneli strah među poslovne ljude i podstakle očekivanja novih poreza koji će biti potrebni da bi se dug otplatio.

Treće, standardni kejnzijanski recept koji Krugman i ostali promovišu u SAD, kao što je Kejns i sam jasno pisao, funkcioniše samo u određenim situacijama. Državna potrošnja je recept za podsticanje tražnje samo u situaciji kada su sredstva monetarne politike iscrpljena. To je takozvana „zamka likvidnosti“, kada su kamatne stope centralne banke već na nuli i ne mogu se dalje smanjivati. Pošto je ekspanzivna monetarna politika tada nemoguća, a ekonomija je u recesiji, poseže se za fiskalnom. Ovo je bilo Kejnsovo prinudno rešenje za Veliku depresiju 1930-ih. Međutim, ideolozi velike države su u međuvremenu zaboravili da je ovo samo iznuđeno rešenje za jednu veoma specifičnu situaciju i od cele teorije preuzeli samo poruku da državna potrošnja vodi privrednom rastu. To ni sam Kejns nije tvrdio.

U Americi su u protekle dve godine kamatne stope blizu nuli i situacija je blizu zamke likvidnosti. To još uvek ne znači da je kejnzijanski recept ispravan – u prethodnom pasasu videli smo da verovatno nije – ali barem su postojali generalni uslovi pod kojima se taj recept predlaže. U Srbiji to nije slučaj. Ako neko baš insistira na podsticanju tražnje, najefikasnije sredstvo za to je monetarna politika.

Četvrto, kejnzijanski recept je dizajniran pod pretpostavkom da nema spoljne trgovine. To je bio slučaj u originalnoj situaciji tokom Velike depresije, jer su početkom 1930-ih najveće zemlje uvele visoke carine. Danas je SAD otvorena za trgovinu, ali je unutrašnja ekonomija toliko velika i zemlja je geografski izolovana da spoljna trgovina čini mali deo bruto društvenog proizvoda (BDP). Dok uvoz čini 17% američkog BDP, u Srbiji je, koja je manje otvorena, zbog veličine i pozicije zemlje taj udeo preko 50%. U situaciji male i otvorne ekonomije, kada je zemlja ekonomski integrisana, kejnzijanski recept menja smisao. Umesto standardnog kejnzijanskog IS-LM modela tada važi Mundell-Fleming model, koji kejnzijanskoj analizi dodaje i uvoz, izvoz i valutni kurs. Ovaj prošireni kejnzijanski model predviđa da kada bi Srbija povećala državnu potrošnju, veći deo efekta bi se prelio u povećanje uvoza. Državna potrošnja bi povećala domaću tražnju, delovala bi i na jačanje kursa dinara, ali bi taj novac velikim delom bio potrošen na uvoz. Stimulisane bi bile privrede okolnih zemalja, a budžetski deficit i dug bi ostali Srbiji. Ovaj problem je stvaran i postoji i u Americi, sa mnogo manjom zavisnošću od uvoza. Čak i Krugman, koji je zagovornik slobodne trgovine, priznaje da se deo američkog stimulusa preliva u inostranstvo (i zbog toga traži od Kine da povisi kurs juana da bi se ovaj efekat ublažio).

Da sumiram, Krugman nije neko čije recepte danas treba nekritički prihvatati; čak i kada bi on bio neutralni ekonomista, nedavna američka politika državne potrošnje se za sada pokazala neuspešnom; čak i da je bila uspešna, sama kejnzijanska teorija preporučuje ovu politiku samo u situacijama kada je velika i trgovinski pretežno izolovana ekonomija u specifičnoj situaciji zamke likvidnosti, što su uslovi koji u Srbiji sasvim sigurno ne važe. Nema nijednog razloga zbog kojeg bi se naši ministri rukovodili kolumnama Paula Krugmana.

13 October 2008

Nobelovac Krugman

Krugman je verovatno jedan od najkontraverznijih savremenih ekonomista, pre svega zato što je izašao iz akademskih krugova i bacio se na komentarisanje dnevne poliike. Što se mene tiče, bolje da je nastavio da se bavi samo naukom, ali što se same nauke tiče, mislim da je zaslužio Nobela.

Jedan od retkih udžbenika koje sam sačuvao je upravo Krugmanova i Obstfeldova "International Economics: Theory and Policy", zato što se u njoj nalazi praktično sva teorija koja nekoga može da zanima.

Krugman jeste levičar, ali nije antiglobalista, odnosno zalaže se za veću redistribuciju, državni zdravstveni sistem i slične stvari, ali je otvoreno proglobalizacijski nastrojen. Što kaže Bryan Caplan:

Razmišljajte ovako. Najpoznatiji svetski ekonomista levičar:

1. Za visoku nezaposlenost u EU krivi državnu politiku koje drže plate na nivou iznad tržišnog nivoa.
2. Javno se zalaže za slobodnu trgovinu bez ikakvih ograda.
3. Antiglobalističke demonstrante smatra neprijateljima svetske sirotinje.
4. Nazvao je jedan svoj esej "Pohvala jeftinom radu: loš posao za malu platu je bolji od nikakvog posla"

Ne mogu da zamislim bi Paul Samuelson ili Galbreith uradili nešto slično. Barem što se ekonomije tiče, intelektualna klima nije bila bolja nego danas, punih sto godina.

Moje mišljenje je da je Krugman zaslužio Nobela. Svakako ne bi bio moj prvi izbor, ali mislim da je dobro da nagradu dobijaju ljudi čiji je rad relevantan, pa makar se i uglavnom ne slagao sa njima.

Ovde su naši stari tekstovi u kojima se pominje Krugman.

04 March 2009

Krugman v. Mankiw

Greg Mankiw tvrdi da je Obamina administracija objavila precenjene predviđene stope rasta GDP. Paul Krugman stručno objašnjava zašto Mankiw nije u pravu a Obama jeste i uz to mu imputira zle namere. Ali Mankiw sada u postu odgovara na najbolji mogući način -- javno poziva Krugmana na opkladu. Stope rasta su precizna brojka i za par godina biće lako videti ko je bio u pravu. Nobelovac Krugman, za sada, ništa ne odgovara.

Kladionice sve popularniji metod predviđanja, ali istovremeno i test iskrenosti i kredibiliteta. Ako Krugman ne prihvati opkladu, kako za sada stoje stvari, šta to znači nego priznanje da ne stoji iza onog što sam tvrdi. Da preinačimo Vitgenštajna za današnje vreme kladionica: Ono o čemu se ne smemo opkladiti, bolje je da prećutimo.

30 September 2012

Još malo o Krugmanu

Videli smo da Slaviša misli da se može ponešto korisno naučiti od Krugmana; uz njegove eseje o slobodnoj trgovini, to bi ponajpre bilo o velikoj pošasti savremenog sveta - deflaciji. Ali, dvojica ekonomista imaju mimo toga i još jednu zajedničku crtu koja nije spomenuta u Slavišinom komentaru - a to je vrlo često kritikovanje Austrijanaca i Austrijske škole. Doduše, razlika je u tome što Krugman izgleda nije ovladao ovom suptilnom tehnikom razdvajanja mizesovskog žita od rotbardijanskog kukolja, već on sve one optužbe koje Slaviša, kao i neki politički korektni "Austrijanci", upućuju isključivo prokletom Rothbardu otpadniku, vezuje za Mizesa, Hajeka i Šumpetera! Rothbarda nikad i ne spominje, valjda ga smatrajući nedovoljno vrednim pomena. U svakom slučaju, sve uobičajene inkvektive: zagovaranje deflacije, srednjovekovni anti-bankarski ekstremizam, likvidacionizam, želja za povratkom zlatnom standardu i ostale reakcionarne užase na koje Slaviša ovde neumorno upozorava kao na opasni rotbardijanski virus u zdravom fridmanovskom tkivu Austirjske škole, Krugman smatra mizesovskim i hajekovskim (i šumpeterovskim) virusom, i vrlo često i oštro kaštiguje na svom blogu!Recimo ovde, ovde, ovde ili ovde.

Štaviše, njegova najveća trenutna opsesija je navodni fakat da su desničari i konzervativci, uključujući čak i mainstream ekonomiste, potpuno napustili Friedmana i okrenuli se Mizesu. To je najveća katastrofa koja se mogla desiti. A najbolji znak da je Mizes zavladao je protivljenje konzervativaca Bernankeovim vragolijama, od QE 1 do  QE n. On, kao i Brad Delong, drugi ogorčeni opsesivac austrijskom invazijom, vrlo često i u pozitivnom kontekstu citira i poziva se na Friedmana kao na opravdanje za Bernankeovu politiku, i kaštiguje mainstream desničarske ekonomiste za nedoslednost, jer ih politički imperativ tera da budu protiv Bernankea, a ekonomska logika koju crpu od Friedmana da ga (Bernankea) podržavaju. Mislim da to ima efekta jer ih zapravo postavlja u nezgodnu poziciju i razgolićuje njihovo poziranje slobodno-tržišnom filozofijom, pokazujući da su razlike između desnih i levih kejnzijanaca, u "makroekonomskim" stvarima, grubo rečeno razlike između štampanja para i zaduživanja da se plati kopanje i zatrpavanje rupa. On onda napada frontalno republikance i režimske akademske ekonomiste bliske njima da su se prodali Mizesu i njegovim ludačkim učenjima, jer odstupaju od Friedmana koji bi bio za labaviju monetarnu politiku (čak je i nesrećnog Mankiwa nedavno napao da je postao mizesovac), na šta ovi verovatno dobijaju laku drhtavicu. Jedini odgovor koji oni imaju je jedno neuverljivo i bledo "Friedman nije tako mislio" opravdanje, koje čak ni Tyler Cowen ne može da proguta.

Ali, koliko god Krugman bio agresivan na blogovima prema Austerijancima, nije toliko voljan da polemiše javno. Recimo, jedan od ovih rotbardovskih "kultista", što reko Slaviša, Robert Murphy, izazvao ga je na javnu debatu, i čak prikupio obećanja u vrednosti od skoro 100 000 dolara do danas, koji bi išli u dobrotvorne svrhe ako se debata održi. Krugman ignoriše ponudu i pravi se lud. U međuvremenu je pristao na duel sa Ron Paulom koji mu se možda učinio kao manje tvrd orah od Murphyja, ali ni to nije išlo baš sjajno.

24 July 2009

Liberaltarijanci

Ne libertarijanci nego liberaltarijanci, su spoj liberala (u američkom smislu, zovimo ih socijalistima da bi izbegli zabunu) i libertarijanaca. Pokret se pojavio u poslednjih godinu ili dve, iniciran od strane nekoliko ljudi iz Cato instituta kao reakcija na prihvatanje velike države i 'national greatness' konzervativizma, zanemarivanje ekonomskih sloboda i gušenje socijalnih sloboda (zabrana kockanja, rat protiv droga, itd.) od strane konzervativaca. Ideja je da liberal-socijalisti i libertarijanci mogu naći zajednički jezik u mnogim od ovih stvari i stvoriti neku vrstu intelektualne i možda političke koalicije. Libertarijanci bi sa svoje strane mogli biti popustljivi oko socijalne jednakosti.

Evo šta je fundamentalno pogrešno u ovoj ideji. Libertarijanci uključeni u pokret pogrešno tumače šta stvarno ovi liberal-socijalisti hoće. Samo na prvi pogled socijalistima su prioriteti društvena jednakost, borba protiv siromaštva i slično. Ne znam da li su oni toga i sami svesni, većina verovatno ne, ali u stvarnosti najveći prioritet današnjih levičara je što veća centralizovana državna kontrola nad što većim brojem aktivnosti ljudi. Bar tako izgleda iz njihovih konkretnih predloga, šta god da su proklamovani opšti ciljevi.

Moj omiljeni primer je Paul Krugman, vodeći liberal-socijalista. Kao vrhunski ekonomista, Krugman bi morao da razume nesumnjivu ekonomsku i socijalnu poželjnost nekih liberalizacija, kao što su recimo liberalizacija taksi usluga, proizvodnje lekova, ili licenci za obavljanje zanimanja (od vodoinstalaterskih i frizerskih do lekarskih i pravničkih, ima ih mnogo). Takve liberalizacije bi dovele do pojeftinjenja ovih usluga i omogućile većem broju ljudi da se njima bave (npr. siromašni imigranti, jer su licence po pravilu dosta skupe i zahtevaju dugotrajnu proceduru). Ali jedan ekonomista je nedavno analizirao stotine Krugmanovih kolumni u dugom nizu godina i zaključio da se Krugman, koji redovno piše o svim ovim temama, ni jedan jedini put nije založio za bilo kakvu liberalizaciju. Postavlja se onda pitanje šta Krugman stvarno hoće. Da li su bitni neki ciljevi, ili je bitno jedino upotrebiti državnu intervenciju kao sredstvo, bez obzira na ishod. Evo posta o tome i o sličnim slučajevima u Srbiji, kao što su razne subvencije, intervencije i privilegije podržane od strane domaćih levičara, koje su ustvari duboko antisocijalne. Evo posta o sličnom slučaju u spoljnoj politici -- veliki, najveći svetski pacifista i navodni anarhista Noam Čomski nije podržao Rona Paula, jedinog kandidata koji se zalagao za momentalni prestanak svih vojnih intervencija, ali jeste Hilary Clinton. Globalno zagrevanje je sledeći slučaj gde cilj sve više izgleda samo kao maska za sredstvo, zdravstveno osiguranje još jedan. Ako je problem tih 10% ljudi koji u Americi nemaju zdravstveno osiguranje, mogu im se dati vaučeri. Ali na to nijedan liberal-socijalista neće pristati. Šta iz toga zaključiti nego da im stvarni cilj nije osiguranje za sve, nego nacionalizacija zdravstva?

Ja bih i sam možda bio liberaltarijanac kada bi jedino što je važno socijalistima bila preraspodela bogatstva. Prljava tajna libertarijanizma je da ako logički krenete jedino od principa lične slobode, nema nikakvih principijelnih prepreka za preraspodelu dohotka. Iz principa sloode izvodi se odsustvo ograničenja za privatnu akciju, ali ne sledi odsustvo preraspodele. Odsustvo preraspodele sledi iz principa privatne svojine, što je dosta različito od slobode. Libertarijanizam se zato mora definisati iz principa slobode i svojine, a ovo drugo libertarijanci često propuštaju da saopšte. Problem sa svojinom kao osnovom za uspešnu ideologiju leži u sledećem. Tamo gde je svojina istorijski nastala slobodnim naseljavanjem (homesteadingom) i sopstvenim radom, kao što je uglavnom slučaj bio u SAD, princip svojine je prirodno prihvatiti. Ali u većem delu sveta istorija je komplikovanija od toga. U Srbiji recimo u poslednja dva veka to je bio prvo strani okupator, pa monarhija koja je bila delom diktatura i delom demokratija ali uvek sa korupcijom i privilegijama, pa onda komunisti, pa kvazikomunisti, pa onda opet relativno korumpirana demokratija. I kad se pogledaju svojinski odnosi kakvi su danas, razumljivo je da su ljudi sumnjičavi prema načelu odsustva preraspodele koje sledi iz pošteno stvorene svojine. Takva je situacija u većem delu sveta, od Južne Amerike sa španskim avanturistima koji su postali latifundijska aristokratija, do postkolonijalne Afrike i Azije. Idealan nastanak svojine naseljavanjem i radom kao u knjigama Johna Locka nije istorijsko pravilo nego jedan vrlo specijalan slučaj. Libertarijanci kada govore o svojini gotovo uvek polaze od Lockea; ali Locke je dobar normativni teoretičar ali katastrofalan faktualni istoričar.

Tako da, iako mi je dobrovoljna preraspodela draža, ja bih imao razumevanja za argument o prisilnoj državnoj preraspodeli. To je socijalistčki princip prema kojem imam najmanji otpor. I drugi libertarijanci kao Friedman i Hayek su bili popustljivi kod toga. Ali ono za šta nemam razumevanje je nažalost ono što liberal-socijalisti stvarno hoće. A to je sama upotreba državne intervencije kao sredstva, centralna ekspertska kontrola ekonomije i ljudske akcije u bilo kojem drugom domenu -- bez obzira na posledice, makar one bile očigledno suprotne njihovim proklamovanim ciljevima jednakosti i socijalne pravde. Zato je ideja liberaltarijanizma osuđena na propast. Libertarijanci naivno misle da bi socijalisti pristali na drugačija sredstva, kada bi im se pokazalo da to vodi njihovim ciljevima. Ali kod socijalista sredstvo je ustvari cilj sam po sebi.

03 October 2012

Krugmanovi recepti

Krugman je -- pretpostavljam za nešto u blizini stotinak hiljada dolara, jer je čak i pre nego što je u poslednjih nekoliko godina postao globalna medijska zvezda dobijao po 40-50 hiljada za predavanja -- rekao dve stvari: 1) država treba da troši; 2) dinar treba još da padne.

Obe stvari je rekao potpuno napamet. Da je bar onako usput pogledao neke osnovne podatke, pročitao par članaka o Srbiji ili bar neki blog post ne verujem da bi tako nešto mogao ozbiljno da kaže.

Što se potrošnje tiče, Srbija je mala ekonomija sa velikim učešćem uvoza i u takvoj ekonomiji recept potrošnje ne dolazi u obzir, ni prema samim kejnzijancima. Svaka državna potrošnja stimuliše ekonomije okolnih zemalja, dok račun ostaje Srbiji. I u Krugmanovom udžbeniku jasno je da je to tako, jer za male i otvorene ekonomije važe drugačija pravila.

Što se kursa tiče, u Srbiji je 2/3 šire novčane mase u evrima i glavno merilo vrednosti je evro. Svaki pad dinara se odmah odražava na cene i zato stvarne depresijacije nema -- kako padne dinar tako porastu cene i Srbija je opet jednako (ne)konkurentna prema inostranstvu. Ni neki drugi osnovni uslovi koji devalvaciju čine funkcionalnom nisu ispunjeni -- opet, ni prema samim zagovornicima devalvacije, ni prema Krugmanovom udžbeniku.

Štaviše, dve preporuke su međusobno nekonzistentne. Naime, državna potrošnja je i za kejnzijance potrebna samo onda kada je ekonomija u "zamci likvidnosti" -- kad su kamate na nuli, pa monetarna politika navodno nije moguća. Srbija, naravno, nije ni u kakvoj zamci likvidnosti niti sa dinarom to može da bude. Zato, ako Krugman tvrdi da ekonomiji treba stimulus i istovremeno da dinar treba da devalvira, najbolji način za to je ekspanzivna monetarna politika. U okviru svoje teorije, Krugman je trebalo Jorgovanki, koja je bila u prvom redu, da kaže da je zemlji potrebno štampanje para. Pošto zamke likvidnosti nema onda je monetarni stimulus bolji od fiskalnog, a sa štampanjem para bi se istovremeno dobila i željena devalvacija. Otkud državna potrošnja sada tu? Zašto?

To što je Krugman u Beogradu rekao, dakle, ni u okvirima njegove sopstvene teorije nema nikakvog smisla. Ali mislim da ga to i ne interesuje previše, jer sudeći po njegovom blogu najinteresantnija stvar danas mu je bila neka statua u hotelu.

11 January 2013

"Svetska ekonomska kriza: dileme i rešenja"

Moja najavljivana knjiga je konačno izašla u izdanju Službenog glasnika. Dobio sam probne primerke a ako već nije onda će biti ovih dana biti u prodaji. Ima oko 160 stranica i teme su svetska ekonomska kriza, kriza evrozone, teorijske bitke oko ovih stvari i posebno sukobi kejnzijanizma, monetarizma i austrijanaca od 1930-ih do danas.

Evo početka:

U avgustu 2011. godine, Pol Krugman, jedan od najpoznatijih svetskih ekonomista i nedavni dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u jednoj televizijskoj emisiji izneo je neobičnu ideju: svetsku ekonomiju bi iz krize najlakše mogla izvući lažna invazija vanzemaljaca. Emisija nije bila humorističkog tipa i Krugman je iznoseći svoj predlog bio smrtno ozbiljan.
Da bi priča o lažnoj invaziji imala smisla, potrebno je samo razumeti ekonomski mehanizam iza jednog ovakvog scenarija. Prema Krugmanu i celoj jednoj ekonomskoj školi mišljenja koju Krugman zastupa, taj mehanizam bi izgledao ovako. Ako bi se svet uplašio invazije vanzemaljaca, vlade zemalja odjednom bi počele da troše velike svote novca na oružje za odbranu od invazije. Državna potrošnja na kupovinu oružja i drugih odbrambenih resursa značila bi prihod za proizvođače i prodavce ovih stvari i zaposlene u vojnoj industriji.
Ali novac ne bi ostao samo u vojno-industrijskom kompleksu. Proizvođači oružja takođe kupuju materijal od nekoga, isplaćuju plate, plaćaju zakupe, kamate i imaju razne druge troškove. Novac bi putem isplata dobavljačima, plata radnicima i troškova materijala otišao dalje u ekonomiju.  Dobavljači bi novac prosledili svojim poslovnim partnerima od kojih su oni nešto kupili; radnici bi plate potrošili na hranu, odeću i druge proizvode i time u nastavku lanca potrošnje stimulisali grane koje na kraju nemaju nikakve veze sa početnim troškom za odbranu od invazije. Kao što kamen bačen u vodu još nekoliko sekundi posle pada pravi sve veće koncentrične krugove, tako bi se prvobitni impuls potrošnje, podstaknut strahom od lažne invazije vanzemaljaca, postepeno širio kroz ekonomiju i imao blagotvorne efekte na gotovo sve njene učesnike. 
Ako u Krugmanovom predlogu vidite neku logiku, u pravu ste. 
...

07 October 2010

Rat i ekonomija

Za sto godina na današnju makroekonomiju gledaće se kao što se sada gleda na pseudonauke poput eugenike ili frenologije. Izgleda kao nauka, nije lako za razumevanje, autoriteti mudro zbore i puk ih obično ne razume, državne strukture ih prihvataju ili aktivno podržavaju. Sistem je uhodan, proizvodi nove đake i favorizuje one koje drže liniju i tako uspeva da nastavi mitove i dok sve više i više autsajdera uviđa da je car go. To počinju da naslućuju i sami autoriteti, ali veliki broj njih je lično i profesionalno duboko investiran u disciplinu da ne može to tek tako sebi priznati.

Evo primera: Paul Krugman i Martin Feldstein, dva vodeća svetska makroekonomska autoriteta, na suprotnim stranama ideološkog spektra (Feldstein je republikanac, za Krugmana već znamo), slažu se u jednom -- rat bi bio najbolje preostalo rešenje za izlazak iz sadašnje ekonomske krize. Ne predlažu nekakav konkretni rat, ali govore "teorijski", sa ekonomske tačke. Tako je rekla nauka. Podigneš javnu potrošnju, poraste multiplikator, poraste GDP, a to je krajnji cilj ekonomije kako je oni vide.

Ovo je, naravno, klasična zabluda razbijenog prozora, o kojoj smo toliko puta govorili. Ako deca razbiju prozor, tačno je da se kreira posao i povećava promet staklorescu. To je ono što vide Krugman i Feldstein. Ono što ne vide je, da bi bez razbijenog prozora novac koji je otišao na njegovu zamenu bio upotrebljen za nešto drugo. Tako bi se stvorila nova, neto vrednost, a zamenom prozora resursi su potrošeni samo da se stvari vrate u prethodno stanje. Razbijanje uništava, a ne stvara vrednost. Krugman je pokazao ovo nerazumevanje već jednom kad je posle 11. septembra tvrdio da teroristički napadi mogu biti i dobra vest za američku ekonomiju, jer će podstaći građevinski industriju (i nove prozore bukvalno).

Apsurd se još bolje vidi ovako -- pošto pravi rat košta života, zašto ne bi, čisto kao sredstvo ekonomske politike, vodili jedan masovni lažni rat? Proizvoditi rakete i lansirati ih u okean, graditi kasarne pa ih rušiti, voziti tenkove i marširati vojsku levo i desno po teksaškoj pustinji, pucati u vazduh i tako dalje. Tako će se kreirati tražnja jednaka pravom ratu, multiplikator i sve to. Šta vrhunski makroekonomski autoriteti današnjice misle, da li bi to podstaklo ekonomski prosperitet? Ako ne, u čemu je razlika?

Što je rekao Orvel, morate biti intelektualac da biste poverovali u takvu glupost.

05 March 2009

Krugman vs. Mankiw 2

Rasprava između Krugmana i Mankiwa se svodi na pitanje da li je vremenska serija američkog BDP-a trend-stacionarna ili ima jedinični koren. Pretpostavljam da mnoge ovaj post neće zanimati, ali se nekako osećam prozvanim budući da mi je tema na diplomskom upravo bila Stohastički i deterministički trend. Pod naizgled beznačajnom tehničkom raspravom krije se suštinska rasprava oko prirode ekonomskog rasta i poslovnih ciklusa.

Prvo kratak uvod o tome šta znači stacionarna serija i zašto je potrebno serije "stacionirati". Poenta je da manje-više sve ekonomske serije imaju neki dugoročni trend. Problem sa time je da ako pokušavaš da utvrdiš da li postoji i kakva veza između dve serije, uvek ispadne da neka veza postoji (tzv. Spurious Correlation). Zato je nužno odstraniti trendove pa tek onda videti da li serije zaista imaju ikakve veze. Da bi se serija stacionirala, bitna je vrsta trenda, odnosno da li je trend deterministički ili stohastički. Takođe, da bi mogao da "predvidiš" dalje kretanje neke serije, bitno je da znaš o kakvom trendu se radi.

Deterministički trend znači da se serija može predstaviti jednačinom u kojoj je jedina nezavisna varijabla vreme, recimo sa Y(t) = f[t] + e, gde je e nekakav slučajni šok. U ovakvom modelu, očigledno je da će Yt da raste ili opada sa protokom vremena u zavisnosti od konkretnog oblika funkcije f[t], a da su sva odstupanja od linije trenda slučajna. Ukoliko se desi da nekoliko perioda za redom e bude negativan, nema veze, možemo očekivati da će nekada i biti pozitivan nekoliko perioda za redom i da će se serija vratiti na funkciju trenda. Na prvi pogled, modeliranje bilo koje ekonomske serije ovako jednostavnom formolom deluje neozbiljno. Međutim, ako pogledate kretanje američkog BDP-a, deluje iznenađujuće blizu ove vrlo jednostavne trend linije.

Sa druge strane, serija može da ima i stohastički trend, koji se u najjednostavnijem obliku prikazuje kao Y(t) = Y(t-1) + e. Ovakva serija se naziva "slučajni hod", gde nekada malo raste, pa malo opada i tako stalno i kaže se da ima jedinični koren. Ako se sa desne strane seriji doda i neki fiksni broj a, onda serija može i da raste i da veoma liči na trend-stacionarnu seriju. Problem je u tome što je njena priroda sasvim drugačija, jer su svi prethodni šokovi "ugrađeni" u seriju i ne može se "nadoknaditi" gubitak, niti se može "izgubiti" dobitak ostvaren negde u istoriji.

Zašto je sve to bitno? Bitno je ako hoćeš nešto bitno da predvidiš, a oko toga se spore Mankiw i Krugman. A posebno je zanimljivo šta njih dvojica kažu. Umesto uobičajene levičarske priče o tome kako su poslovni ciklusi veliki problem koji zahteva angažovanje države, Krugman suštinski kaže "nakon recesije sledi period ubrzanog rasta, kako bi se GDP vratio na svoj dugoročni trend, tako da recesija ne ostavlja trajne posledice". Sa druge strane, Mankiw se slaže da će rast biti relativno visok, ali TEK kada do rasta dođe. Pošto mi ne znamo da li će do rasta ponovo doći 2010, ili tek 2015. godine, naša procena rasta u 2010. mora da predstavlja ponderisanu sredinu svih mogućih scenarija, a ne najoptimističniji slučaj.

Krugmanov argument je da sada postoji dosta proizvodnih kapaciteta koji su neupošljeni i koji mogu relativno brzo da ponovo budu upošljeni i da će to dovesti do visokih stopa rasta. I, to je verovatno tačno. Ali, pošto ne znamo da li će se to desiti sledeće godine (rast 5%) ili tek 2012. (pad u 2010. od 2%), onda treba da rast u sledećoj godini procenimo kao ponderisanu ssredinu ova dva moguća scenarija. Ako procenjujemo da su oba scenarija podjednako verovatna, onda treba da rast za sledeću godinu procenimo na nivou od 1,5%, iako znamo sa sigurnošću da on neće iznositi 1,5%.

Pošto se svi ovi brojevi svode na "mislim", "verujem" i "pretpostavljam", mislim da se pitanje može rešiti jedino opkladom. Dalje citiranje istorijskih podataka, koeficijenata korelacije i determinacije i vrednosti Dickey Fuller statistike neće razrešiti ovu raspravu.

19 September 2014

Penzije i tražnja

Treba li podsticati agregatnu tražnju u Srbiji? Na Tviteru se vodi neka rasprava o tome i jedan argument je da bi smanjenje penzija dovelo do smanjenja tražnje i tako negativno pogodilo ekonomiju.

U maloj zemlji makroekonomska tražnja je slabo relevantna. Kejnzijanci gledaju na tražnju kao na uzrok ponude, kao generator ekonomskog rasta. Ali kako god da podstaknete tražnju, jedan deo domaće tražnje se odliva u uvoz. To je problem čak i u ogromnoj ekonomiji kao što je SAD. Nakon što je tražnja podstaknuta fiskalnim stimulusom i velikim budžetskim deficitima 2009. i 2010., Paul Krugman, veliki proponent politike stimulusa, nije prestajao da žali što dobar deo tražnje odlazi na rastući uvoz i ustvari podstiče kinesku a ne domaću ekonomiju.  Kejnzijanizam ima više smisla u zatvorenoj ekonomiji i to je poteškoća sa kojom su morali da se suoče kejnzijanci počev od samog Kejnsa. Kao i Krugman, Kejns je bio zagovornik slobodne međunarodne trgovine. Ali kao i Krugman, shvatao je da slobodna trgovina, iako sama po sebi jako dobra stvar, kejnzijancima kvari planove.

Što je ekonomija manja to je njen udeo u međunarodnoj razmeni veći i to je kejnzijanska politika manje efektivna, čak i po mišljenju samih kejnzijanaca. Ako vam, kao u Srbiji, više od polovine domaće tražnje odlazi na uvoznu robu, onda budžetskom potrošnjom vi podstičete ekonomije okolnih zemalja. Lepo od nas, ali ne i mnogo pametno.

Ovo ne znači da nema drugih razloga protiv smanjenja penzija -- skoro sam pisao da liberali ne bi trebalo da žure sa napadima na penzionere. Nije jasno da bi u ovom slučaju smanjenje penzija, posebno onih najnižih, oni uopšte trebalo da podrže. Subvencije javnim i drugim preduzećima nejasnih svojinskih struktura bi trebalo da budu prvi na listi za kresanje javnih rashoda, zajedno sa izdacima za jake interesne grupe poput "kulture" i sporta. Ipak, agregatna tražnja ne izgleda mi kao dobar argument protiv smanjenja penzija. Socijalni i razlozi pravičnosti su, ako mene pitate, bolji argument za istu stvar.

19 November 2010

Paul Krugman i "osovina depresije"

What do the government of China, the government of Germany and the Republican Party have in common? They’re all trying to bully the Federal Reserve into calling off its efforts to create jobs
.

kaže nobelovac Paul Krugman u Ney York Timesu. Skoro da se čovek rasplače nad nevoljama dobrih ljudi u Fedu koji samo hoće da pomognu i "kreiraju radna mesta", a osovina zla (pardon depresije), Peking-Berlin-republikanska stranka im ne da.

Kako čovek posle da ne bude populista? Kad nobelovac i profesor na Prinstonu i ugledni kolumnista uglednog lista piše ovakve idiotizme.:) Isti Krugman koji je 2002 molio javno Greenspana da spusti još kamatnu stopu jer je jedini način izlaska iz krize izazvane "dot-kom" kolapsom da se napravi "housing buble". I valjao iste gluposti o prejakom dolaru, potrebi inflacije, "zamci likvidnosti", pogubnom trgovinskom deficitu Amerike itd, sve isto kao i danas.

Zašto danas osovina zla ne da dobrom čika Benu da naštampa još 600 milijardi konfeta i izvuče time Ameriku iz krize? Jednostavan odgovor: Peking i Berlin imaju trgovinski suficit i ne žele da ga izgube, jer kao što znamo za jednu zemlju nema ničeg opasniejg od trgovinskog deficita (što se jasno vidi iz primera Amerike u poslednjih 50 godina. Nema veze što Kinezi drže trilione obveznica Trezora i ne žele da vide inflaciju u SAD). Dobro. A republikanci kao treći oslonac te zle osovine? Šta oni hoće da postignu zlikovačkim atacima na Fed? Oni se naime plaše, kaže nobelovac, da bi čika Ben mogao da uspe da stvori radna mesta i popravi konkurentost američke privrede svojom štamparskom presom, a oni to ne žele dok je demokratski predsedniku Beloj kući.

I taman kad sam hteo da trijumfalno zaključim da je čovek kompletni moron, i da je za našu stvar dobro da što više njemu sličnih pišu u Njujork Tajmsu - stiže hladan tuš. Uviđam da moram ipak revidiram stav. Čovek se, naime, u osudi Osovine zla-depresije poziva na Friedmana:

Mr. Bernanke and his colleagues seem stunned to find themselves in the cross hairs. They thought they were acting in the spirit of none other than Milton Friedman, who blamed the Fed for not acting more forcefully during the Great Depression — and who, in 1998, called on the Bank of Japan to “buy government bonds on the open market,” exactly what the Fed is now doing.

23 June 2009

Krugman, update

Imali smo ovde post o tome kako je nobelovac Krugman 2001 izjavio da u cilju prevazilaženja recesije treba podstaći bum u izgradnji kuća, sniženjem kamatnih stopa.

Međutim, ispostavilo da se da ta izjava nije jedina te vrste. U ovom postu na blogu Mises instituta imate zanimljiv pregled njegovih raznih izjava i članaka iz 2001 i 2002 gde preporučuje, zahteva a ne jednom mestu i direktno moli (!) Greenspana da snizi još malo kamatnu stopu da bi podstakao "housing bubble"! Potpuno smehotresno.

P.S. Evo ima pregled situacije sa Krugmanom na NSPM. Hvala citaocu Vojvodi na podsecanju

23 January 2015

ECB i QE

Nasuprot popularnim tvrdnjama na libertarijanskom delu interneta, QE nije kejnzijanska politika.

Kejnzijanci tradicionalno ne veruju mnogo u snagu monetarne politike, a u recesiji ne veruju u moć monetarne politike uopšte. Velimir Šonje recimo ima solidan pregled odluke ECB da pokrene svoj QE, ali recimo kaže "Paul Krugman - najveći među poznatim vernicima u QE".  Krugman je originalno QE smatrao beznačajnom. Kasnije kada su se efekti videli pridružio se i počeo da podržava. Ali njegova klasična kejzijanska teorija je da država treba da troši, da stimuliše fiskalno, dok Fed može da prati ali je to od sekundarne važnosti.  
Pre dve godine prilikom umerenih fiskalnih rezova a u jeku QE, američki kejnzijanci, uključujući Krugmana, predviđali su armagedon. Fiskalna redukcija je trebalo da zaustavi ekonomiju. To se nije dogodilo, dogodilo se suprotno, i još jednom se ispostavilo da je monetarna politika apsolutno ključna za kratkoročne trendove. Friedman je bio u pravu. 

QE je, dakle, klasičan monetaristički odgovor. I monetaristi su tradicionalno klasični liberali.

Šta će uraditi ovaj QE? Ne znam, ali ključno je imati u vidu da je ECB najkonzervativnija banka na svetu. Tokom 2011. ECB je nerazumljivo podigla kamatne stope i dovela pola evrozone u recesiju i ponegde bankrot. Poslednjih godina novčana masa (M3, koja je za ECB najvažnija i jedini agregat koji ECB pominje u opisu svojih ciljeva) raste ispod trenda. Kad se tome doda da je protok novca spor to se računa kao restriktivna monetarna politika. 

Restriktivna monetarna politika je pogubna u slučaju recesije; ona je obično direktni uzrok recesije. Fed i Banka Engleske su sa svojim QE delovali proaktivno. Možda su u tome i preterali, ne znam. ECB definitivno deluje reaktivno, pokušava da nadomesti grešku vođenja prekomerno restriktivne monetarne politike kad joj nikako nije bilo vreme.  

QE neće rešiti problem evrozone. Monetaristička, Friedmanova, doktrina je da monetarna politika ne može da pomogne. Ali monetarna politika može da bude velika smetnja; može da upropasti stvari u oba smera, u inflatornom i u deflatornom.  Šta god da je strukturni problem sa EU, ili politički problem sa evrozonom, ili mentalni problem sa Evropljanima, ECB je proteklih godina bila dodatni izvor problema.  Sada pokušava da iz toga izađe.  

Što se mene tiče, ECB, ni centralne banke, ne moraju uopšte da postoje. Ali ako već postoje i monopolizuju novac, ne smeju dozvoliti njegovu inflaciju ni deflaciju. Zato je ovaj zaokret od prethodno restriktivne politike dobar potez. Bolje bi bilo da su odmah 2008. spustili kamate na nulu i posebno da ih nisu dizali 2011; ali kad su već to uradili onda je ovo jedini način da se donekle izvade. 

07 January 2010

Liberalizam u Srbiji

Najbolji pokazatelj da s vašom logikom nešto nije kako valja je da imate tezu da nacional-socijalizam predstavlja glavnu prepreku za ekonomski razvoj Srbije, a da su vam glavne reference za tu tezu Pol Krugman, Deni Rodkrik i Daren Ačemoglu. Ili nešto niste shvatili, ili pokušavate da nešto muljate i manipulišete. Šta god od ovog dvoga bila pozadina, upravo to je teza novog teksta Vladimira Gligorova (btw, pisca novog ekonomskog programa LDP).

Kako to pomenuta trojica eksperata po Gligorovljevom mišljenju dovode u pitanje nacional socijalizam? To je vrlo teško pitanje. Na prvi, zdravorazumski pogled, ta trojica zagovaraju upravo sve ono što bi se dalo podvesti pod nacional-socijalizam: protiv su globalizacije, protiv slobodne trgovine, za državne intervencije, regulaciju, visoke poreze itd. Recimo, svako ko je ikad pročitao išta od Rodrika zna da je on ogorčeni kritičar globalizacije i zagovornik protekcionizma. Međutim, Gligorov kaže da se Rodrik sada popravio i da:

On sada zagovara očuvanje slobodne trgovine, pa i slobodnog kretanja kapitala, ako se sačuva prostor za industrijsku politike zemalja u razvoju. Ali ne u ulaganje u proizvodnju oružja i jačanje vojske, već u industrijske proizvode namenjene izvozu, posebno ukoliko zahtevaju ulaganje u obrazovanje i znanje.


Dakle, Rodrik nije više protekcionista nego samo zagovara industrijsku politiku kojom se "podstiče izvoz". Jako mi je drago zbog njega.

Gligorov je iz nekog nejasnog razloga potpuno opsednut "podsticanjem izvoza" kao receptom za ekonomski napredak. Izvoz i kako ga uvećati je glavna tema celog teksta, i stalno se pretpostavlja da je veći izvoz = ekonomski progres. Ali, opet, i tu ima nijansi. Pa tako recimo on citira Ačemoglua koji tvrdi da podsticanje izvoza vojne opreme i oružja ne podstiče ekonomski rast. Dakle, nije svako subvencionisanje izvozne privrede dobro. To znači - ništa vojska, samo subvencije za proizvodnju automobila, kukuruza, kompjuterske opreme i sličnih stvari. Ne znam u kakvoj je vez ovo sa Srbijom kad je domaća proizvodnja oružja ovde ionako minimalna. A preporuke da se ostale stvari subvencionišu i štite, i ne naseda na olaka obećanja laisez-fairea se, koliko vidim, u Srbiji poštuju.

Ali, pozivanje na Pol Krugmana je zaista već na granici satiričnog. Gligorov se poziva na savete ekonomiste koji se svojevremeno proslavio idejom da će 11 septembar imati povoljan efekat na američku privredu jer će podstaći građevinarsku industriju, da Alan Greenspan nije dovoljno sinizio kamatne stope 2002, da je podsticanje spekulativnog balona u industriji nekretnina jedini način da se izađe iz recesije, da je Obamin stimulus nedovoljan itd. Povrh svega toga, Krugman sada misli da je protekcionizam u Americi (posebno prema Kinezima) odlična ideja, jer free trade dogma "ne važi u depresiji". Dodatno, ako Kinezi prestanu da kupuju američke obveznice to će biti odlična stvar jer će oslabiti američki dolar, te time i učiniti američki izvoz konkurentnijim. I Gligorov prihvata taj nonsens kao odličan recept za Srbiju! No, zamislite samo koliko bi izvoz bio podstaknut ako bi američka vlada prestala da izdaje bilo kakve obveznice i počela prosto da štampa pare! Zašto stati na devalviranju obveznica, ako je jeftin dolar već cilj po sebi? (Izgleda da, bez obzira na sve ideološke razlike, dal su levi ili desni kejnzijanci, američki mainstream eksperti na kraju nezadrživo klize u naručje Stanku Radmiloviću i Nikoli Šainoviću). Dokle taj kejnzijanski nonsens može da ide najbolje svedoči Gligorovljeva (sasvim konsekventna!) kritika opšteprihvaćene dogme da su strana ulaganja nešto dobro! Da, dobro ste čuli:

Ovde vlada gotovo unisono prizivanje stranih ulaganja, ali da bi ona doprinela rastu izvozne privrede potrebno je ili da plate ne rastu, pre svega u javnom sektoru, ili da rastu u skladu sa produktivnošću, u privatnom sektoru. Ukoliko valjane kontrole plata nema, potrebna je kontinuirana depresijacija kako bi ulaganja išla u izvozni sektor privrede i kako bi se održala stabilnost cena. U suprotnom, strana će ulaganja jačati dinar i ići u sektor usluga i podsticati uvoz. Što je ono što se događalo u poslednjih desetak godina.


Drugim rečima, ako plate u javnom sektoru rastu brže nego što bi trebalo, onda je bolje uopšte nemati strana ulaganja jer će pogubni miks velike potrošnje i velikih investicija izroditi mitsko čudovište zvano "spoljnotrgovinski deficit" koje će doći da vas pojede za večeru, sa sve cipela! Drugim rečima, domaće industrije sa stranim kapitalom će znatan deo svog proizvoda moći da prodaju i domaćim, a ne samo stranim potrošačima, takmičeći se sa stranim kompanijama koje će izvoziti u Srbiju, i tako nuditi bolje i jeftinije proizvode. I najgore siromaštvo je bolje od najboljeg spoljnotrgovinskog deficita. Ako se narod ne spreči da troši ("podstiče uvoz") vlada će morati da stalno obezvređuje valutu da bi održala zdravo ekonomsko okruženje (ovo naravno ne znači da je rast plata u javnom sektoru dobra stvar, nego samo da je borba protiv spoljnotrgovinskog deficita pogrešan razlog za njegovu kontrolu). Mi smo ovde, a posebno Slaviša, odrali grlo ubeđujući sve da je ova priča o spoljnotrgovinskom deficitu čista merkantilistička besmislica. Očigledno, ipak, da Gligorov iskreno veruje u tu besmislicu.

I to je tužna slika gde je Srbija danas. Pre 5 dana sam saznao da se Boško Mijatović poziva na Stiglitza u razvijanju teorije da privatizacija penzionog sistema ne valja, i da treba ostaviti državni monopol. Sada vidim da se Gligorov (ekonomski guru jedine liberalne stranke) poziva na kejnzijanske "krekpotove" Rodrika i Krugmana u razvijanju teorije da su obezvređivanje novca i trgovinski protekcionizam dobri načini da se "podstakne izvoz" i time "raskrsti sa nasleđem nacional-socijalizma"!

15 September 2012

Paul Krugman, monetarista



Paul Krugman je vrlo uznemiren što Mitt Romney ne vidi genijalnost Bazuka Bena i njegovog uzora Helikopter Miltona, već ponavlja besmislice austrijskih aristokrata Šumpetera i Hajeka o tome kako se prosperitet ne može stvoriti štampanjem para. Posebno ga nervira što Romney kao i Šumpeter štampanje para naziva "veštačkim stimulusom", opasna besmiclica koju je Friedman bio iskorenio ali se ona eto vraća sad. I obavezna paranoja: Romneyeva izjava nije politička i vezana za kampanju, kako bi čovek pomislio, nego je to dubinski znak kako je Mankiw, njegov savetnik, prestao da bude fan Friedmana i počeo da čita Hajeka i Šumpetera, i sad "pumpa" Romnyja njihovim teorijama:

How times have changed. Back in 2004, Greg Mankiw declared, in the Economic Report of the President, that
Aggressive monetary policy can reduce the depth of a recession.
But now, after the Fed has finally moved a bit in the direction of doing something about the Lesser Depression, Mitt Romney – supposedly advised by Mankiw among others – is outraged:
[T]he American economy doesn’t need more artificial and ineffective measures. We should be creating wealth, not printing dollars.
That word “artificial” caught my eye, because it’s the same word liquidationists used to denounce any efforts to fight the Great Depression with monetary policy. Schumpeter declared that
Any revival which is merely due to artificial stimulus leaves part of the work of depressions undone
Hayek similarly decried any recovery led by the “creation of artificial demand”.
Milton Friedman – who thought he had liberated conservatism from this kind of nonsense –must be spinning in his grave.

04 August 2011

Rezervna valuta

B92 nastavlja krstaški rat, današnji naslov je "Amerika svesno pljačka svet".

Marko Malović sa Ekonomskog fakulteta je rekao prave stvari, ali za naslov je izabran citat drugog sagovornika koji tvrdi da sa dolarom kao rezervnom valutom Amerika pljačka svet.

Činjenica je da je dolar rezervna valuta i da Amerika ima koristi od toga, ali da vidimo kakva je priroda i koje su razmere te koristi.

Korist od dolara kao rezervne valute za Ameriku je ista kao i korist svih ostalih zemalja od senjoraže ili emisione dobiti. Kad centralna banka štampa valutu, ona od toga ubire prihod, što onda odlazi u budžet zemlje. Glavni izvor takve emisione dobiti je keš koji ostaje u rukama javnosti.

Računovodstveno rečeno, keš novac je obaveza centralne banke, ali obaveza na koju centralna banka ne plaća nikakvu kamatu. Zamislimo da CB za keš kupi neku obveznicu od banke. CB sada ima obveznicu za koju dobija kamatu, a dala je keš na koji ne postoji kamata. Pošto CB to stalno radi i u dugom roku je kupac obveznica za keš, ona od toga ima neto prihod. Svaka CB ima prihod od toga, u meri u kojoj javnost zadržava taj keš (ili ako banka drži beskamatne rezerve kod CB). Razlika sa dolarom, ali i evrom, frankom i drugim pouzdanim valutama, je što ove zemlje takav prihod ne ubiru samo od stanovnika svoje zemlje, nego i od ostatka sveta koji dobrovoljno drži njihove valute u kešu.

Centralne banke u svetu ne drže dolare u kešu, nego njima kupuju obveznice -- tako da od njih Fed nema mnogo koristi (kao što je jedan sagovornik iz teksta mislio).

To je suština ove "pljačke", odnosno američke dobiti od rezervne valute. Svi koji, u Americi ili drugde u svetu, dobrovoljno drže keš u dolarima, time daju beskamatni kredit Fedu za vreme držanja tog keša. I oni koji u Srbiji drže evro u kešu time kreditiraju Evropsku centralnu banku i evropski budžet od toga ima neku dobit. Crna Gora i Kosovo upotrebom evra takođe time doprinose dobiti ECB.

Primetićete da je ova pljačka dobrovoljna. Ako se osećate opljačkanim od strane SAD ili EU, nemojte držati dolare ili evro u kešu i to će vam rešiti problem.

Koje su razmere ovog prihoda od rezervne valute? Veoma male. Krugman -- stari Krugman, koji je u neideološkim stvarima pouzdan -- procenjuje da je američki godišnji prihod od dolara kao rezervne valute oko 0.2% bruto domaćeg proizvoda SAD.

12 November 2013

Ukidanje SIEPA

Posebne čestitke Radulović i ekipa zaslužuju na hrabrosti da nezavisno misle.  Za srpsku ekspertsku elitu "izvoz" i "investicije" su svete krave i kada u njih dirate rizikujete sve vrste diskvalifikacija. Potrebno je nešto samopouzdanja i vere u ispravnost sopstvenih stavova da bi se usprotivili konsenzusu elite. Kao kada bi sada neko rekao da spoljnotrgovinski deficit nije problem ili da dinaru treba fiksni kurs.

U delu javnosti koji odobrava ukidanje SIEPA, ovo odobravanje je kvalifikovano. Kaže se, izvoz i investicije svakako treba podsticati, samo što SIEPA nije dovoljno efikasno ili odgovorno obavljala ovu funkciju. Nema razloga za ovu kvalifikaciju. Izvoz nema magična svojstva, nije ništa bolji ni gori od bilo koje domaće proizvodnje. Strane investicije nisu ništa bolje od domaćih ulaganja. Velike i vidljive investicije, investicije za naslovne strane, nisu ništa bolje od malih ulaganja. Nisu bolje od proširenja lokalne apoteke ili rasta obrta pekare. Dinar stvoren na bilo koji od ovih načina vredi apsolutno isto. A politika podsticanja izvoza i investicija upravo oduzima dinar od pekara i apotekara da bi posle birokratskih troškova i distorzija dala 90 para izvozniku ili stranom ulagaču. Korupciju na stranu - ovo je rasipnička poitika čak i kada nema rasipanja.

Povodom najave ukidanja SIEPA pretdhodnih dana moglo se čuti nešto ovako: ako su izvozni i investicioni podsticaji loša ideja, kako to da sve zemlje imaju ovakve agencije?  Evo kako.  Prvo, ako mi nekada u usmenoj raspravi iznesete argument da nešto treba uraditi zato što "sve zemlje to rade", zalepiću vam šamar. Drugo, nije tačno da sve zemlje imaju iste agencije ili rade iste stvari. Daleko od toga. Mnoge zemlje to uopšte nemaju, mnoge druge muljaju na slične načine ali u mnogo manjoj meri.  A razlog zašto mnoge zemlje to ipak rade je što i u njima postoji slična politička ekonomija kao i u Srbiji. I one imaju"eksperte" i stranke, i oni su korumpirani, i u njima su podložni neznanju, populizmu i merkantilističkim zabludama. Ali u proseku, razvijenije zemlje mnogo manje pate od takvih stvari. I posebno su njihove stručne elite imune od toga. Uzmite udžbenik jednog Krugmana, omiljenog srpskog ekonomiste, pa ćete videti da i on lepo objašnjva da su politike podsticanja izvoza neto šteta za ekonomiju zemlje. Krugman. Ne Hayek, ne Friedman. Krugman.

Prema tome, sva podrška ministru Raduloviću, na dosadašnjim potezima i na hrabrosti da misli svojom glavom. Negde sam video da mu prebacuju da nije ekonomista nego inženjer. Šta god bio, po ovome što je do sada pokazao kvalifikovaniji je od kompletne dosadašnje ekspertske elite. 

04 October 2012

Paralelni intervju

Čitalac Miloš nam preko Twittera predlaže da odgovorimo na pitanja koja su Krugmanu postavljena u Pressu. Evo da probam.

Da li je za jednu zemlju gori bankrot ili konstantna dužnička kriza?
Zavisi od zemlje, ali bankrot ponekad može da bude i bolje rešenje. Za Grčku je verovatno bilo bolje da je odmah bankrotirala nego da se godinama, možda i decenijama izvlači iz dužničke krize.

Deo EU zagovara oštru štednju. Smeju li takvu politiku da prihvate male nacionalne ekonomije, koje inače imaju nizak BDP i minimalan rast ili čak pad proizvodnje?
Male nacionalne ekonomije ne samo da smeju nego moraju da prihvate takvu politiku. One nemaju drugog izbora. Kod velikih ekonomija, bar u teoriji, potrošnja može da podstakne proizvodnju. Za male, to čak ni u kejnzijanskoj teoriji nije moguće, jer će potrošnja srazmerno više podstaći uvoz.

Koliko se u periodu krize smatraju opravdanim različiti vidovi državnih subvencija i zaštite domaće proizvodnje? Posebno ako su usmereni ka podsticanju izvoza?
Na ovo pitanje je čak i Krugman odgovorio sa "To može da bude problematično." Naši ekonomski novinari su u proseku levo od Krugmana. U Krugmanovim udžbenicima postoje lepi grafici koji objašnjavaju kako su i zaštita domaćeg tržišta i subvencionisanje izvoza izuzetno štetne politike.

Da li se recept stimulisanja potrošnje koji vi predlažete može primeniti na mikronivou, u porodici ili manjoj firmi?
Ako mene pitate ne može se primeniti ni na makro nivou, ali što se više ide prema mikro nivou to je apsurdnost ovakve politike vidljivija.

Šta mislite o MMF-u? Da li pomažu ili odmažu državama s kojima su sklopili aranžman?
U jednom smislu MMF pomaže državama jer im daje kredite jeftinije nego što bi inače mogli da dobiju, a sa druge strane ih donekle disciplinuje. Međutim, kad se pogleda šira slika, MMF tako stvara moralni hazard -- pomaže neodgovorne vlade i omogućava im da ne plate punu cenu svojih prethodnih odluka, čime na dugi rok ustvari pogoršava njihovu disciplinu.

Da li je potrebno da EU osnuje evropsku rejting agenciju, s obzirom na to da su sve tri rejting kuće koje vedre i oblače svetom finansija američke? 
Opet, čak i Krugman kaže da se mora razlikovati privatno i javno i da ne dolazi u obzir osnivanje evropske državne rejting agencije. Takođe, ni kod postojećih agancija uopšte nije važno "čije" su, gde su im kancelarije ili odakle su im vlasnici, pa nema potrebe o njima govoriti kao američkim, kao da one na neki način rade protiv Evrope. Međutim, najvažnije je reći da te agencije vedre i oblače samo zato što su im države, putem bazelskih regulacija, dale moć da vedre i oblače. To nisu firme koje na tržišnom principu nude svoju uslugu, već imaju privilegiju da se njihov rejting upotrebljava u regulatorne svrhe, što ih ustvari čini delom međunarodnog regulatornog sistema.