Pages

23 April 2011

Kinesko čudo, japanske "izgubljene dekade" i američka "duga depresija"

Ja ne samo da se slažem sa prethodnom Slavišinom procenom da Kinu čeka veliki ekonomski kolaps u neposrednoj budućnosti; ja štaviše, verujem da je i ovaj takozvani dosadašnji "bum bez presedana" bio značajnim delom naduvan i prividan. Jedini osnov da se veruje u priče o enormnom ekonomskom rastu su podaci o nominalnom GDPju i rastu novčane mase koji odlično koreliraju međusobno. Ali, nas zanima porast realnog bogatstva, ne nominalnnog – mangintuda koju bolje, mada ne savršeno, odražava kretanje realnog GDP-ja. Po većini procena i taj realni GDP je rastao vrtoglavo u Kini. Ja sam gotovo siguran da su te procene pogeršne, i to ne primarno zbog falisfikovanja podataka od strane kineske vlade. Neke skorašnje analize su, naime, pokazale da je preračunavanje pariteta kupovne moći u kineskom slučaju bilo pogrešno: po nalazima Svetske banke naprimer, standardne kalkulacije PPP su izostavljale sela i uvrštavale samo 11 vodećih gradova. Kad se korekcija prema paritetu ispravno izvrši uključivanjem siromašnijih krajeva, stvarni rast kineske privrede je gotovo upola manji od onog kojim se redovno barata (treba imati u vidu da su sve te korekcije uvek barem donekle proizvoljne i neprecizne). Ako je ovo tačno, a ja sam prilično sklon da verujem da jeste, kinesko privredno čudo, bar jednim delom se pokazuje samo kao makroekonomski privid. Veo statistike.

Obrnuta situacija je u Japanu. Tamo makroekonomski velovi prekrivaju stvarni napredak. Koliko god ekonomisti pevali hvalospeve Kini, toliko sažaljevaju jadni Japan i njegove dve "izgubljene dekade". Jedina osnova za to su podaci koji kažu da japanski nominalni GDP stagnirao prethodne dve dekade, zajedno sa novčanom masom (pošast "deflacije" koju treba izbeći po svaku cenu). Pokojni Milton Friedman je tvrdio da japanska vlada mora da štampa što više para ne bi li prekinula "deflatornu spiralu". "Eksperti" su saglasni da je Japan u čabru.

Ali kad se osvrnemo na stvarnu ekonomsku situaciju u Japanu sve katastrofičke priče postaju prilično sumnjive. Japan se zapravo odlično razvija, siromaštvo tamo ne raste, u odnosu na Tokijo ili Osaku Njujork i Čikago su selendre. Robe su zbog jakog jena u Japanu generalno jeftinije nego na Zapadu, običan čovek danas poseduje luksuze o kojima je mogao samo da sanja pre 20 godina. Posetilac koji bi došao u Japan posle 20 godina ne bi mogao da prepozna to mesto. Tamošnje stanovništvo je u proseku vrlo zadovoljno ekonomskom situacijom. Kako je to moguće ako Japan stagnira sve vreme?

Kad pogledate podatke o rastu stvarnog GDPja u Japanu vidite kako je moguće – realni GDP je rastao po stopi koja je u proseku bila nešto viša od stopa rasta evropskih zemalja a jedva nešto malo niža od one u SAD (koje su u tom periodu za standarde razvijenih zemalja imale vrlo dobar ekonomski rast). Kad poredimo sa Nemačkom i Francuskom recimo, japanski realni GDP je danas nepromenjen u odnosu na to gde je bio 1990-e godine. U odnosu na američki jedva je nešto niži. Jedina bitna razlika između Japana i ostalih visokorazvijenih zemalja je u tome što je porast novčane mase u Japanu bio znatno niži nego drugde, što je dalo znatno niže stope rasta nominalnog GDP-ja. Jednostavno, japanska centralna banka je usporila sa štampanjem para negde od početka 1990-ih. Ali je to malo šta promenilo u realnim terminima. Realni dohodak per capita se skoro duplirao između 1990e i 2010. Čudne neke "izgubljene dekade".

Ovo me podseća na jednu drugu jednako poznatu i jednako neslavnu epizodu iz ekonomske istorije. Naime, ekonomisti su dugo verovali da je period od 1873-1898 bio period takozvane "duge depresije" u Americi, period permanente stagnacije izazvane "nefleksibilnim" monetarnim režimom zlatnog standarda. Pogađate, jedini razlog za takvo uverenje je opet bilo to što su cene tokom ovog perioda padale i rast nominalnog GDP-ja bio vrlo nizak. Ipak, to je bio period neviđenog tehnološkog progresa i ekonomskog buma: telegraf i interkontinentalna železnica su dramatično snizili transportne troškove, čitav niz novih tehnološki naprednih industrija se pojavio koje su destkovale troškove i cene roba široke potrošnje, podižući neslućeno standard stanovništva. To je period od 25 godina najvećeg porasta proizvodnje u američkoj istoriji, udruženog sa najvećim padom cena u američkoj istoriji. To je era Standard Oila, Carnegie Steelea, period u kome stanovništvo stalno i dramatično raste, ljudi se sele u gradove, životni vek, broj kalorija i svi drugi pokazatelji blagostanja dramatično rastu. Ipak, ekonomisti su sve do skoro verovali da je to bila prva Velika Depresija, izazvana baukom deflacije.

Danas naravno znamo (str.154-169) da je to budalaština, i čak i Friedman i Shwartz u svojoj Monetarnoj istoriji tvrde da su 1880e i 1890e bile najproduktvnije decenije u američkoj istoriji. Jedini razlog što je iko ikada bio zabrinut zbog "duge depresije" je što je ekonomska profesija odabrala da veruje Friedmanu teorertičaru, a ne Friedmanu istoričaru: Friedmanu koji uči da je monetarna stabilnost uslov ekonomskog rasta, a ne Freidmanu koji izveštava da je period velike monetarne "nestabilnosti" u 19 veku bio period najvećeg rasta. Danas više nema nikakve sumnje da je tradicionalna vera u "dugu depresiju" bila čist mit. Mislim da slična revizija bajke o japanskim "izgubljenim dekadama" sledi uskoro. Naravno, teško da će ta revizija pokazati da je period 1990-2010 bio najproduktvniji u japanskoj istoriji, ali će svakako pokazati da je bio jedan sasvim pristojan i uspešan period, ako izuzmemo neke nerazumne politike poput permanentnog Nju Dila i velikog zaduživanja. Ali, Japan nije po njima izuzetan u odnosu na druge razvijene zemlje, nego je deo opšteg trenda.

Da bismo razumeli zašto Kina nije takvo čudo kako ekonomisti kažu, i zašto Japan nije takva katastrofa kao što oni kažu, treba da gledamo kroz veo makroekonomskog privida, kroz veo Friedmanove teorije o "monetarnoj stabilizaciji". Treba da sledimo Hajeka a ne Friedmana u razumevanju šta je to ekonomski rast i finansijska stabilnost i kako se oni postižu, a kako ugrožavaju. Hajek je svojevremeno rekao "glavna razlika između mene i Friedmana je u tome što on misli da je monetarna politika osnova svega, a ja ne verujem da se njome išta korisno može postići". Možemo dodati tome, razlika je i u tome da li verujete u magiju makroekonomskih agregata koje treba napumpati po svaku cenu (ukljućujući i štampanje para) ili u logiku stvarnih mikro-procesa koji sami kreiraju bogatstvo, i koje bilo kakva "makroekonomska politika" može samo da omete.

31 comments:

Жељко Симовић said...

Ово је занимљиво:Американци уче кинески

Жељко Симовић said...

Ово је занимљиво: Американци уче кинески

Nemanja said...

Japanu ide savrseno. Pored toga sto su najstarija nacija na svetu, broj stanovnika se od 90-ih do 2009. povecao za oko 4 miliona.

Anonymous said...

Nesporno je da su danas i USA i Japan mnogo puta razvijeniji od Kine,ali posao ekonomista nije samo da konstatuju stanje već da pokušaju da predvide buduće trendove. Pitanje je da li će srdenjeročno i dugoročno kineska ekonomija rasti brže od dve gore-pomenute-razvijene,a odgovor je više nego očigledan. Ne znam da li komunjare manipulišu brojkama,to se može i očekivati od njih mada su se istorijski kejnzijanci pokazali mnogo veštijim u tome,ali kad smo kod makroekonomskih agregata jedno pitanje... Koja ekonomija će biti u boljem stanju,ona kao USA koja ima enorman deficit i trgovačkog i platnog bilansa,ili ona kao Kina koja ima enorman suficit i jednog i drugog.
Najzad,kao neko ko veruje više praksi poslušao bih savet Vorena Bafeta koji kaže,na pitanje šta misli o Japanu,da Berkšir Hatavej može da pozajmljuje jene po kamati od 1 posto godišnje i da još uvek nisu našli niti 1,pazite niti 1, investiciju u Japanu na kojo sa tim kamatnim stopama mogu da zarade

Speaker said...

Delimično se slažem sa Ivanom da je rast Kine precenjen (kao i sa Slavišom da Kini predstoji izrazita korekcija), ali ne bih rekao da Japan nema ozbiljne probleme. Kako god da gledate na stvari, Japan je "nominalno" :) prezadužen zbog stalnog upumpavanja para da se "stimuliše" ekonomija i ima nizak nominalni rast, što ni u kom slučaju ne može biti dobro (američki deficiti, koliko god sam lično protiv te vrste rizičnog žongliranja, ipak daju mnogo bolje dugoročne realne rezultate zbog drukčijeg mentaliteta i strukture ekonomije). Takođe, Japan ima velike kulturne i demografske probleme, konzervativnu, nefleksibilnu, stareću populaciju, nedostatak spremnosti da se odrekne mnogih fatalnih zabluda "države blagostanja", nedostatak sitnopreduzetničke kulture i privatne inicijative, fetiš "sigurnosti", raširene kolektivističke predrasude i svetonazore, okoštale društvene i političke institucije, ksenofobiju i nespremnost da se nedostajući ljudi uvezu iz inostranstva da se slučajnone bi narušio "japanski način života" i još mnoge druge probleme, pa se ja, zajedno s Bafitom, nikako ne bih kladio na dugoročni ekonomski uspeh ove zemlje, iako mislim da će, ako ništa drugo, još dugo biti po realnim parametrima razvoja superiorni u odnosu na katastofu zvanu EU.

Ivan Jankovic said...

Speaker i MMilan,
nisam zeleo da sugerisem da je stanje u Japanu sjajno. Naprotiv, priznao sam da on pati od istih problema kao i druge visokorazvijene drzave blagostanja. Moja poenta je bila samo to da nema "izgubljenih dekada", da je ta prica makroekonomski privid.

Jasno da je kineski rast cak i ovako korigovan i dalje znatno visi od japanskog. Ali, to ne treba mnogo da nas cudi, kako zbog manje drzavne potrosnje i poreza u Kini, tako jednako i zbog cinjenice da Kina startuje sa nize osnove.

VladimirV said...

Sangaj 1990. i 2010. godine:
http://s-ak.buzzfed.com/static/imagebuzz/terminal01/2010/6/8/11/shanghai-1990-vs-2010-19842-1276010208-13.jpg

Anonymous said...

Dopada mi se članak, izaziva utemeljene norme, "izgubljenje decenije", "džin"...

VladimirV said...

Ako u Kini nije bilo nikakvog napretka u zadnjih 20 godina kako to onda da su kineski djaci danas na PISA testovima prvi u svetu?
http://en.wikipedia.org/wiki/Pisa_tests#2009
I kako to da su kineski gradovi Sangaj, Senzen i Peking danas medju prvih 20 najvaznijih medjunarodnih finansijskih centara u svetu?
http://en.wikipedia.org/wiki/Global_Financial_Centres_Index#Ranking

Marko Paunović said...

Vladimire, ako malo bolje pogledas pisa rezultate, videces da se ne odnose na celu kinu, vec samo na odredjene regije, poput sangaja.

Drugo, kina se veoma neravnomerno razvija. Sasvim je zamislivo da nacionalna stopa rasta bude sasvim prosecna, a da nekoliko gradova raste veoma brzo. Ja mislim da u tome nema nista lose ako se to desava prirodno (to se otprilike desavalo u americi pre stotinak i vise godina), ali jeste problem ako drzava forsira razvoj nekih regiona na racun drugih, i jos zabranjuje interne migracije.

Ivan Jankovic said...

Vladimire,

ko je rekao da "u Kini nije bilo nikakvog napretka u proteklih 20 godina"?

Pavle Mihajlović said...

@Ivan Janković,

Upravo čitam Cene i Proizvodnju, hvala na divnom prevodu, vrlo inspirativna knjiga a ne bih je ni blizu ovoliko razumeo kao što mi se sada čini da mogu

Nemanja said...

"Realni dohodak per capita se skoro duplirao između 1990e i 2010. Čudne neke "izgubljene dekade"."

Ovde autor upada u zamku maltuzijanstva.

Porast realnog GDP per capita nema nikakve veze sa smanjivanjem novcane mase.

Ako dohodak per capita u stabilnom stanju treba da ostane isti, dohodak mora rasti po istoj stopi po kojoj bude rasla populacija.

Stopa rasta stanovnistva Japana u periodu 1990-2009 je izuzetno niza u odnosu na istu stopu u periodu 1970-1990.

Kako glasi jednacina?
GDP per capita = GDP / Populacija

GDP ostane isti & populacija se smanji?
GDP per capita RASTE..

Ivan Jankovic said...

"Porast realnog GDP per capita nema nikakve veze sa smanjivanjem novcane mase."

Ne znam ko je ovo tvrdio. Ja svakako nisam. Ja sam, naprotiv, tvrdio da realni dohodak per capita, za razliku od nominalnog, nema nikakve veze ni sa povecanjem ni sa smanjenjem novcane mase.

Nije mi jasna uopste cela ta matematika sa smanjivanjem i povecanjem stanovnistva. Kakve to veze ima sa bilo cime, a najmanje sa "maltuzijanstvom"? Ja sam navodio podatke o dohotku per capita. To je mera koja je neutralna u odnosu na kolebanja stanovnistva. Od kakvog je znacaja da li se broj stanovnika Japana smanjivao ili povecavao, ili povecavao sporije nego u ranijim dekadama? To ni na koji nacin ne utice na GDP per capita (iako utice na GDP naravno).

Ivan Jankovic said...

P.S. Jedan od grafika koji sam linkovao u tekstu pokazuje da je rast realnog GDP per capita u Japanu u periodu 1980-1990 i 1990-2010 bio gotovo identican.

Ako je broj stanovnika zaista opao u periodu 1990-2010 kako kazes, onda to samo znaci da je privreda postala toliko produktivnija da i sa manje ljudi proizvodi isto (a naravno mnnogo vise per capita). Ne vidim kako to protivreci mojoj tezi.

Nemanja said...

Pod "maltuzijanstvom" se misli da porast stanovnistva zapravo osiromasuje naciju. Otud imamo u Kini politiku jednog deteta, dok su skandinavske zemlje izuzetno "bogate".

"P.S. Jedan od grafika koji sam linkovao u tekstu pokazuje da je rast realnog GDP per capita u Japanu u periodu 1980-1990 i 1990-2010 bio gotovo identican. "

E tu je greska. Populacija Japana se nije smanjila, ali stopa rasta populacije jeste.

Formula za rast GDP per capita glasi:

Rast GDP per capita = Rast GDP / Rast populacije

Ukoliko pretpostavimo da je rast GDP po glavi stanovnika identican (20 godina pre i 20 godina posle recesije), a stopa rasta populacije opala, da bi jednacina vazila sta se mora desiti? Rast GDP mora OPASTI.

Rast GDP u Japanu je zapravo NIZI nego pre 1990. godine. Recesija je prouzrokovala losiji ishod u Japanu, i ne mozemo reci da su to "Čudne neke "izgubljene dekade""..

Ivan Jankovic said...

Nemanja,

Ostavio sam ti podatke koji kazu da je realni GDP per capita u Japanu rastao po istoj stopi tokom "recesije" 1990ih i 2000ih kao i za vreme "zlatnih 1980'ih". Sto dokazuje da je prica o izgubljenim dekadama glupost. Realni zivotni standard Japanaca je rastao istim tempom kao i pre. Ne znam sta je tu nejasno.

Ti zapravo govoris o nominalnom GDP-ju, koji je savreseno irelevantna velicina. Citava poenta posta i jeste da je nominalni GDP (i "obican" i per capita) irelevantan za procenu ekonomskog blagostanja.

Nemanja said...

"Ostavio sam ti podatke koji kazu da je realni GDP per capita u Japanu rastao po istoj stopi tokom "recesije" 1990ih i 2000ih kao i za vreme "zlatnih 1980'ih"."

Prema ovom iskazu crvena i crna linija imaju isti nagib:

Slika

Izvorna slika

Ocigledno je da to nije slucaj. Nagib crne linije MANJI je od nagiba crvene linije.

U prevodu, stopa rasta realnog GDP per capita u periodu posle recesije u odnosu na period pre recesije 90/ih je NIZA.

Otud, ne mozemo reci da je "Realni zivotni standard Japanaca je rastao istim tempom kao i pre".

Ivan Jankovic said...

To je sad drugi argument: da li je zaista ralni GDP per capita rastao jednako brzo 1990-2010 kao i pre, ili malo sporije ili malo brze. Vazno da smo se saglasili da je nominalni GDP bezvredan kao analiticki pokazatelj i da treba da gledamo u realni.

Sto se tice toga koliko je realni GDP zaista rastao, sa grafika se vidi da je nagib gotovo identican (ako izuzemom recesiju 2008-2009). Da je zaista bilo dve "izgubljene dekade" to bi izgledalo kao grafici za Sijera Leone ili slicne zemlje koje mozes naci u istom tekstu. Nagib bi bio ravan ili negativan.

Dalje, iz jednog drugog grafika koji sam linkovao ces videti da je japanski realni dohodak rastao po slicnoj stopi kao u evropskim zemljama u kojima navodno nije bilo "izgubljenih dekada". U odnosu na Nemacku i Francusku Japan je na istoj tacki realnog dohotka na kojoj je bio 1990e. Dakle - prica o izgubljenim dekadama - glupost. Q.E.D.

Nemanja said...

Ono na sta sam hteo da ukazem je:

realni GDP moze da stagnira, a da ipak dodje do porasta realnog GDP per capita, odn. blagostanja stanovnistva. Kako? Ukoliko stopa rasta stanovnistva opadne (prema formuli koju sam napisao).

Znamo da se u Japanu od 2005 godine broj stanovnika smanjuje.

Zakljucak: stanovnistvo Japana burzuji.

ALI moramo biti oprezni!

Evo zasto:

Firstly, its shrinking population is also an ageing one in which the labour force will decline as a share of the population. Unless this is offset by more rapid productivity growth, this could make it harder to maintain the same growth in output per person in future and so harder to pay pension bills. Secondly, slower GDP growth makes it more difficult to reduce the ratio of existing public-sector debt to GDP, which stands at a hefty 180% in Japan. Last, but not least, investors care about GDP growth. Corporate profits depend upon the absolute rate of growth of an economy. And companies wanting to invest abroad will favour markets that are expanding more rapidly.

Anonymous said...

Pitam se da li je cinjenica da je vise od polovine stvari koje kupujemo proizvedena u Kini ili dalekom istoku ustvari samo makroekonomski privid? Koliko se ja secam pre 20-tak godina nije bilo nicega iz Kine. Koliko god da su neke makro racunice pogresne ili naduvane, zdrav razum nam govori da Kini dobro ide. Imaju proizvodne kapacitete, kapital (visoku stopu stednje - 30%) i relativno niske poreze, ne vidim na osnovu cega im mozemo prognozirati ozbiljniju recesiju nego USA, Japanu ili Evropi.

U vezi realnog rasta zivotnog standarda, meni je najlakse gledati jednostavnije pokazatelje tipa food and energy consumption per capita jer su oni najdirektnije vezani za kvalitet zivota prosecnog stanovnika. Sa sajta SB (data.worldbank.org/indicator) vidimo da Kina ide rapidno na bolje, a US i Japan krenuse nizbrdo. Voleo bih videti kako ce ovi chartovi izgledati 2015 i 2020.

VladimirV said...

Jedna slika govori vise od 1000 reci:
http://s-ak.buzzfed.com/static/imagebuzz/terminal01/2010/6/8/11/shanghai-1990-vs-2010-19842-1276010208-13.jpg

Slaviša Tasić said...

Ivan nije rekao da u Kini nije bilo ekonomskog rasta, nego da je taj rast manji bio nego što je statistika prikazivala. To nije sporno, jedostavno Svetska banka je revidirala svoje podatke o cenama i ispalo je da je PPP rast manji nego što se prikazivalo. To je statistička činjenica, ne njegovo mišljenje. I ja sam pisao o tome. Grubo rečeno, umesto da je rast Kine u preteklih 30 godina bio 8% godišnje kao što smo mislili, on je bio nekih 5-6%, što je i dalje fantastično za tako dugi period.

Nemanja,

Ti misliš da je GDP kolač koji se deli, fiksna suma koja već postoji, pa ako ima manje ljudi onda svakome ide po veći deo. Ekonomija ne funkcioniše tako, već ljudi stvaraju dohodak. Ako ima manje ljudi, oni stvore manji dohodak. Zato opadanje stanovništva Japana ne može biti "uzrok" većeg GDP per capita. Nije GDP već tu pa da ga sada manje Japanaca deli, nego manje Japanaca stvori manji ukupni GDP. Kretanje stanovništva je nezavisno od GDP per capita.

Anonymous said...

Slavisa,

bilo je reci o dve stvari, jedna je to Kinu ceka "veliki ekonomski kolaps", a druga da rast procentualno nije bio bash toliko veliki kao sto se misli. Nemam nista protiv ove druge stvari, osim toga sto je tacan procenat rasta ovde samo kvantitativna stvar, koja ne menja nista kvalitativno. Sporiji rast je takodje znak da ce eventualna korekcija ili recesija biti utoliko manja, a ne veca.

Sto se tice ocekivanog ekonomskog kolapsa Kine, ja za njega ne vidim niti jedan ozbiljan argument. U odnosu na USA, Kinezi imaju mnogo veci udeo stvarne proizvodnje u GDP-u, imaju mnogo visu stopu stednje, nemaju dug niti zabrinjavajuci deficit, imaju povoljnije poreske stope, generalno imaju manje regulacije. Kao slag na tortu je sto imaju referentnu kamatnu stopu koja je iznad ili barem oko krive inflacije, dok je kod USA ona u bunaru. Dodatno, imaju mogucnost da puste Yuan da ojaca u odnosu na USD i da tako dodatno uticu na obuzdavanje inflacije. Ne vidim niti jedan fundamentalni razlog zasto bi predstojeca recesija u Kini bila veca nego u USA, a suprotnih ima pregrst.

Ivan Jankovic said...

Jovane,

ako procitas Slavisin raniji post o "kolapsu u Kini" videces da on nema nikakve veze sa pricom o tehnici racunanja dohotka, nego sa Austrijskom teorijom poslovnih ciklusa. To predvidjanje je potpuno nezavisno od ove teme koju ja pokrecem. Stavise, sa austrijske tacke gledista bi imalo jos vise smisla verovati da ce kolaps doci pre ako je rast bio visi.

Ivan Jankovic said...

Vladimire,

problem u drustvenim naukama je da "cinjenice" cesto ne govore ono sto mi hocemo, ili pak ne govore nista (ili cak, kao u tvom slucaju sada, govore suprotno od onog sto mi tvrdimo).

Dakle, tacno je da se Sangaj dramatinco razvio. Ali, sta to govori o celoj Kini? Da li je rast u CELOJ KINI pratio sangajski? Pitanje samo daje odgovor. Kineska vlada je vestacki subvencionisala rast nekoliko gradova poreskim i olaskicama za strane investitore a depresirala vestacki rast u provinciji (izmedju ostalog zabranama seljenja u gradove), sto se "ne vidi" (Bastiat, Bastiat) i sto komentatori nece linkovati po blogovima. Dakle, slika ne govori nista sama po sebi, a uzeta u kontekstu kineske realnosti dokazuje suprotno od onog sto ti tvrdis.

Nemanja said...

Iza sedam mora, planina i gora, bila jednom jedna zemlja, Napaj.

U prvih 20 godina postojanja:
-realni GDP rastao za 100$ godisnje
-populacija rasla za 100 stanovnika godisnje

GDP per capita = 2000$/2000 = 1$

Slucaj 1.
Narednih 20 godina postojanja:
-realni GDP rastao za 100$ godisnje
-populacija rasla za 50 stanovnika godisnje

GDP per capita = 4000$/3000 = 1.33$

Slucaj 2.
Nardenih 20 godina postojanja:
-realni GDP rastao za 166$ godisnje
-populacija rasla za 100 stanovnika godisnje

GDP per capita = 5320$/4000 = 1.33$

Nagradno pitanje: Koji slucaj je bolji ishod za zemlju Napaj?

-Hmm, s obzirom da populacija nema uticaj na GDP per capita, glasam za slucaj 1. GRESKA!

Iako oba slucaja daju isti GDP per capita, drugi primer daje visi apsolutni iznos realnog GDP-ija i vecu populaciju.

Otud, u skladu sa pareto efikasnoscu, Slucaj 2. je bolji ishod i populacija utice na GDP per capita.

Ne mozemo reci kako se eto desila kriza, ali GDP per capita je porastao, pa u toj zemlji cvetaju ruze. Malo sutra.

Slaviša Tasić said...

Kako da ne, samo što smo sad izmislili da je maksimizacija broja stanovnika cilj ekonomske politike.

Anonymous said...

Pa ako je tako, nemojte razmatrati bdp po stanovniku. A to je već teško izvesti?

Nemanja, koliko razumem, gdp stagnira, populacija opada, gdp pc raste? To je zamerka? Da li će gdp ostati na istom nivou?

Recimo da je u tom pogledu Srbija slična Japanu, jer ima sličnu starosnu raspodelu.
Recimo da će broj penzionera naglo skočiti, pa će standard istih doživeti kolaps, jer onemoćala privreda ne može da podrži rzzo i pio, i zatim dolazi do pada populacije od recimo trećine. I nakon 10 godina imaš rast gdp pc, verovatno gdp jer palo opterećenje, i kad pogledaš, pomisliš 10 sjajnih godina a ono bilo devastacija, koja je krajnji rezultat imala demografski.

Nemanja said...

"Ti misliš da je GDP kolač koji se deli, fiksna suma koja već postoji, pa ako ima manje ljudi onda svakome ide po veći deo. Ekonomija ne funkcioniše tako, već ljudi stvaraju dohodak. Ako ima manje ljudi, oni stvore manji dohodak."

U periodu 2005-2008 populacija Japana se smanjila za 70.000 stanovnika, dok je realni GDP porastao za 200.000 miliona $.

Hmm, populacija opala, "kolac" se povecao, svako dobija po vece parce.Cudan neki kolac.

"Nemanja, koliko razumem, gdp stagnira, populacija opada, gdp pc raste? To je zamerka? Da li će gdp ostati na istom nivou?"

Ovde je u pitanju filozofija Sun Tzu-a: "Uociti pobedu kada je ona vec svima poznata, nije pravo umece. Svi misle da je dobro pobediti u bici, ali to u stvari i nije dobro"

Nije zamerka, oba slucaja koja sam naveo smatraju se uspehom.

Ali, ostvariti visoke stopu rasta GDP per capita pri visokoj stopi rasta stanovnistva, veci je uspeh nego ista stvar pri nizoj stopi rasta populacije.

Ivan Jankovic said...

"Ali, ostvariti visoke stopu rasta GDP per capita pri visokoj stopi rasta stanovnistva, veci je uspeh nego ista stvar pri nizoj stopi rasta populacije."

Ne, nije. Nema apsolutno nikakve razlike. Zato se i zove per capita dohodak, jer je nezavistan od kolebanja stanovnistva.