Pages

01 February 2013

Apendiks o SAD

Ko je čitao knjigu video je značajan odeljak o tzv. tržišnim monetaristima. To je vrlo zanimljiva grupacija o kojoj ne mogu sada opet naširoko da pišem, ali ću reći šta se njima u međuvremenu dogodilo. Njihov guru je Scott Sumner, koji je od 2008. tvrdio da je recesiju u SAD, a kasnije i u Evropi, izazvala restriktivna monetarna politika. Kako restriktivna kad svi znamo da su kamate bile niske?

Sumner je pokazao do koje mere su ekonomisti postali autistični. Zauzeti modeliranjem i kompjuterskim simulacijama ekonomije, zaboravili su osnove. Ustvari, mlađi osnove nikad nisu ni naučili, jer se na doktorskim programima knjige više ne čitaju. Čitaju se samo tehnički radovi, ne više od desetak godina stari.  

Sumner je, naime, podsetio da se smer monetarne politike ogleda u količini novca -- nešto što je Milton Friedman naglašavao više od svih. A količina novca i brzina njegovog opticaja su u 2008. pale, bez obzira što su kamate bile niske.  Naprotiv, kamate su bile niske jer je količina novca pala, pa je to izazvalo deflaciona očekivanja. Kamate su bile niske zbog prethodno restriktivne monetarne politike. 

2008. je Sumner, inače nepoznati profesor skromnog koledža praktično jedini to uvideo. Velikim monetarnim autoritetima, stotinama profesionalaca u Fedu i Ivy League ekonomistima je to nekako promaklo. Sumner, koji se inače ne bavi hi-tech modeliranjem nije znao kako drugačije da objavi to što ima da kaže, pa je pokrenuo blog i preko njega počeo da saopštava to što ima. Pri tome on nije ništa novo izmislio, već je podsećao ljude na ono što je govorio Friedman i što je trebalo da svima u branši bude poznato: ne gledajte u kamatne stope, gledajte u količinu novca.

U međuvremenu je Sumner stekao pristalice i kao što rekoh, njemu i sledbenicima sam u knjizi posvetio celo poglavlje. Međutim, pravi Sumnerov uspon nastupio je tek nakon što je knjiga predata u štampu. Otprilike ovim redosledom, neki od vodećih monetrnih ekonomista (naročito Michael Woodford) su prihvatili Sumnerove ideje i propagirali ih na konvenciji Feda u septembru 2012; mediji su počeli o njima izveštavati (odjednom je Sumner dospeo u WSJ, FT, Economist, Bloomberg i druge medije, Kongres ga je pitao za mišljenje); centralni bankari su se priključili (novi guverner Banke Engleske na primer). 

Izgleda da su i Fed i Bernanke prihvatili tumačenje tržišnih monetarista, jer ubrzo posle pomenute konvencije i rasta Sumnerizma, Fed je krenuo sa dodatnim intervencijama. Trenutno Fed štampa dodatnih 85 milijardi dolara mesečno, u nameri da preokrene trend. Međutim, ovako nešto nije nužno po ukusu tržišnih monetarista. Sumner ima dijagnozu krize (nastala je zbog naglog pada novčane mase), lek za izlazak iz nje (podići novčanu masu pomnoženu brzinom opticaja na nivo prethodnog trenda), ali se pre svega zalaže za monetarno pravilo -- rast nominalnog GDP po konstantnoj stopi. Poenta nije da Bernanke posle konvencije arbitrarno odluči da odštampa još para, poenta je uspostaviti režim, pravilo, koje ne dozvoljava ni nagli rast ni pad nominalnog GDP, već cilja njegov rast po konstantnoj stopi. 

Time su tržišni monetaristi u Friedmanovoj tradiciji. Ni oni, kao ni Friedman, ne znaju zašto centralna banka uopšte postoji i najradije bi je ukinuli; kad već postoji, onda kažu da ne bi smela arbitrarno da odlučuje, već bi monetarna politika morala biti obavezana pravilom. 

U svakom slučaju, uspon tržišnog monetarizma je lepa priča iz 2012. zbog povratka Friedmanovih ideja i kao pokazatelj uticaja koji jedan bloger može na kraju da ostvari. Nepoznati profesor koji se oslanja na klasično znanje i zdrav razum, koji ne robuje naučnom pomodarstvu i konvencijama i zato je van uglednih pozicija, je samo uz pomoć tastature u jednom trenutku postao najuticajniji ekonomista na svetu.

Evo par linkova o naglom rastu Sumnerovog uticaja, ovde i ovde

10 comments:

Anonymous said...

A možda je ipak najpametnije rekao Hajek da je najbolja monetarna politika ona koje nema,jer niko danas među ekonomistima nema konačnu definiciju šta novac jeste a šta nije(u smislu monetarnih agregata) pa tako ne znam kako mogu i da vode ikakvu monetarnu politiku koja dovodi do ekonomskog rasta.
Malopre sam čitao na b92 intervju sa predsednikom Islanda,koji poručuje da treba pustiti banke da propadnu. Ovo spominjem jer je prva posledica krize na Islandu bila propast štednje koju su imali u njihovim bankama,naročito Britanci(pljuštale su nekakve silne pretnje sa njihove strane,tipa vratite nam naše pare). Samim tim je novčana masa opala,e sad po bilo kojoj ovreženoj ekonomskoj logici to je katastrofalna stvar za ekonomiju,pada novčana masa pada ekonomska aktivnost. Ali oni kažu da imaju jako dobar rast i malu nezaposlenost(nisam gledao statistike verovaću im na reč) i kažu da je čak i MMF dosta naučio iz ove epizode.
Cela ta priča kako se ekonomska aktivnost pospešuje ili degradira promenom novčane mase mi deluje metaforički kao da me neko ubeđuje da je brzina i snaga rada motora zavisna od količine ulja u njemu.

Vlada said...

@MMIlan off:
Kad u motoru ima znatno više ulja od maksimuma, pri kritičnom broju okretaja dio ulja iz kartera ulazi u komoru za sagorijevanje, preko sustava za provjetravanje bloka motora i preko sklopa klip-cilindar. Tad u komori za sagorijevanje, osim začađenja, neće nastati velika šteta, ali se mogu onesposobiti i uništiti katalizator i lambda sonda. Veća je opasnost kod dizelskog motora, jer se može oštetiti filter čestica čađe, napuniti usisni kolektor s uljem i izazvati hidraulički udar u motoru.
Kad nema podmazivanja, razvijaju se ekstremno visoke temperature, koje dovode do pucanja uljnog filma. Nastaje suho trenje, koje izaziva taljenje metalnih dijelova motora - kliznih ležajeva, rukavaca radilice, kliznih površina cilindara, klipnih karika, bregastog vratila...

Marko Paunović said...

Od stotina Samnerovih postova koje sam procitao u prethodnih nekoliko godina, najzanimljivi su mi oni koji se NE BAVE targetiranjem NGDP-a. :)

Najzanimljiviji su oni u kojima se bavi neoliberalizmom, poput recimo ovog:

http://www.themoneyillusion.com/?p=10333

Inace, najbolja recenica iz ovog posta je "Yes, I know that ‘megatrend’ is a rather disreputable term, associated with crackpots." :)

Ivan Jankovic said...

To je ista stara Friedmanova ideja iz 90ih koju je on preporucivao Japanu; stampas pare (obveznice i sve sto treba) dok nominalni GDP ne dostigne zeljeni nivo. A zasnovana opet na istoj teoriji na kojoj se bazirao Irving Fisher kad je pet dana pred slom berze 1929 tvrdio da je ekonomija u sjajnom stanju; kamatna stopa je irelevantna, spekulativni baloni su nemoguci, ukoliko centralno isplaniras monetarne agregate kako valja. To jest drzis se Sumnerovog "pravila" stabilnih ili blago rastucih cena potrosackih dobara.

Meni se cini da je Sumnerova popularnost danas od iste vrste kao i Kejnzova 1930ih i 40ih: on nagovara politicare da rade ono sto oni i inace zele da rade. U ovom slucaju on nagovara Helikopter Bena (nemam utisak da je morao mnogo da se trudi), da stampa nove trilione ne bi li podstakao privredu: nemas cega da se bojis, samo dodaj gas, nebo je granica.

Robert Murphy ima dobre komentare Sumnera

http://consultingbyrpm.com/blog/2013/01/scary-scott-sumner-statements.html

http://consultingbyrpm.com/blog/2012/12/sumner-believes-in-government-created-bubbles-and-ticking-time-bombs.html

Slaviša Tasić said...

Taj isti Murphy koji se u $500 kladio da će do 2012. godišnja inflacija da bude najmenje 10%? I naravno izgubio opkladu.

Za razliku od Sumnera koji od 2008. i posle svih QE tvrdi da od inflacije nema ni traga i još uvek je u pravu. I sada je Murphy nekako monetarni autoritet za Sumnera?

I nemojte priče "biće inflacije, videćeš" -- možda će biti, ali za poslednjih pet godina podaci su tu i kristalno je jasno ko je bio u pravu a ko nije.

hasd said...

Odlicna knjiga, Slavisa. Jedna zamerka samo. Mislim da si premalo prostora posvetio austrijancima, konkretno teoriji poslovnih ciklusa.

Slaviša Tasić said...

Hvala. Razlog je što ne mislim da je ta teorija posebno vredna, po meni je to najslabija tačka austrijske škole.

Dorćolac said...

Austrijanci u cenovnu inflaciju uračunavaju i deflaciju koja se nije dogodila usled ekspanzivne monetarne ili kreditne politike, dakle ne fokusiraju se isključivo na CPI, bez obzira na metodu njegovog obračuna. Možda je zbog toga Murphy "omašio". Problem sa takvim pristupom je, naravno, empirijska neproverljivost i prebacivanje lopte na teren apriorističke analize.

Slaviša,
Možeš li ukratko da izneseš i objasniš svoje zamerke na ABCT, ili da uputiš na tekst u kome se već raspravljalo o toj temi?

ridjobradi said...

Pročitao sam 20-ak stranica i za sada je knjiga vrlo zanimljiva.

Slaviša Tasić said...

Murphy je mislio na CPI, opklada je bila u CPI.

O ABCT ću poseban post, imam utisak da će se komentar odužiti.