Pages

28 May 2012

Kandidat za premijera Somalije

U poslednjih nekoliko sedmica bilo je dirljivo koliko je bilo upinjanja da se dokaže da je nesticanje vrlina u politici, a izgleda i uopšte. I da su oni koji su stekli vrlo prosečan imetak, skoro pa lopovi, nečastivi ili ko zna šta još ne. Rekao bih tipičan kult siromaštva, gde samo onaj koji nema može biti nosilac vrline i koji time dokazuje da je predodređen da brani javne interese. Strašno je koliko je to netačno i štetno za društvo kao što je naše, a bogami i za svako drugo društvo. Prvo, nesticanje koje se izbacuje kao adut iz rukava, jer ne mogu drugačije da zaključim ako se apostrofira sticanje prosečnog imetka kao nešto još malo pa amoralno, meni ne govori išta samo po sebi pozitivno o sposobnostima onoga ko nije sticao. Moguće je da je neko po prirodi skroman i znam mnogo ljudi koji su sposobni, a opet nisu imali želju da stiču, nego su tražili različita druga zadovoljstva u životu. Ali nikada od njih nisam čuo da, osim u šali na svoj račun, to apostrofiraju kao dokaz da su bolji od njima sličnih koji su stekli mnogo više. Međutim, tu je reč o ljudima koji se nikada nisu ni prihvatali da budu top menadžeri, nego su uglavnom bili savetnici, povremeno konsultantni, a većina od njih su intelektualci i posvećeni stvarima koji oni smatraju bitnim. Međutim, ako neko želi biti top menadžer, posebno ako želi da menadžeriše državom i to u trenutku kada je ista u teškim problemima koji će nas tako žestoko zaskočiti u vrlo skoro vreme, nikako ne treba biti lišen želje za sticanjem, a pogotovo rezultata. Onaj koji je stekao dokazao je da ga je društvo percipiralo kao sposobnog i korisnog člana i iznad svega pokazao je stručnosti da upravlja ljudima. Ko nije za sebe, teško da može biti uspešan u kreiranju šansi za druge ljude. Možda na poziciji "predsednika Somalije" to ima i nekog smisla, gde se može govoriti u terminima gore pomenitih "vrlina", ali na izvršnom mestu teško. Ne verujem da će ijedan menadžer banke, velike kompanije, a pogotov vlasnik u svom CV napisati odu o nesticanju. Međutim, recimo da grešim, iako me armija ministara i državnih nameštenika kratkog CV koji uglavnom nije bio ispunjen pozicijama koje su bile sticalačke, a posebno ne u privatnom sektoru, uverava da sam u pravu. Čak i da jedna lasta načini proleće i bude dobar top menadžer, kult siromaštva nas gura dugoročno u još gore sfere. Ako je stav jednog društva da su svi privatnici (a to je pežorativan naziv u Srbiji, po svemu) u najmnju ruku mufljuzi, a u proseku lopuže, a da je nosilac vrline radnik, onda smo mi na opasno lošem koloseku. Čak i u Srbiji gde je oduvek cvetao burazerski kapitalizam, većina imućnih ljudi je svoj imetak zaradila svojom sposobnošću, uprkos, a ne uz pomoć države. Ako se pogledaju mediji, istupi ljudi koji trebaju da kroje našu sudbinu i budu u top menadžmentu, slabe su nam perspektive. Čak i ako se otme od tih omrženih tajkuna, ta imovina ide onima istima koji "uspešno" vode podržavljene firme i banke, uz obilan bafer sa strane koji svi plaćamo iz svog džepa. Dakle, ako neko hoće da apostrofira sticanje koje nije bilo baš bistrovodno nego u nekim mutnijim vodama, onda treba da lupi šakom o sto jasno kaže - od sada marš na slobodno tržište. E to nisam ikada čuo. , I sada kako me ovo može odvesti daleko od teme, ja bih ako mogu da biram neku vladu koja je teška u stotinama miliona. Može neki Ivanišivili, znam da nećemo dobiti takvog (čim je meni došao u sferu Pinočea i Lara, ovde se neće primiti), ali bih zaista radije one koji su nešto stekli i o tome s ponosom govore.

15 comments:

Miloš Bošković said...

Da li biste bili ljubazni da ubuduće odvajate ovakve tekstove u više paragrafa, radi lakšeg čitanja? Izuzetno je teško čitati ovoliko velike pasuse.

Vladimir said...

Sve je krenulo, što se moderne istorije tiče, od Robespjera. Provincijski advokat se dičio činjenicom da ne poseduje ništa, da živi kao podstanar kod izvesnog stolara u Parizu.
Siromašni Nepodmitljivi je svoju karijeru okončao tako što mu je glava oštrim sečivom odvojena od tela.

Vanja said...

Veliki pozdrav za Milosa Boskovica.

Aleksandar Stevanović said...

@ Milos Boskovic

Nesto su na Bloggeru cackali i sada mi je uskracena mogucnost da iole pametno formatiram tekst. Mozda se i ja nisam dovoljno potrudio da shvatim promene koje treba da mi ucine pisanje laksim, ali eto, sada je ovakvo kakvo jeste, jos malo kao Albaharijev Mamac.

jouissance said...

Pogledajte ovo istrazivanje:
http://poslovi.infostud.com/rezultati-istrazivanja-ko-je-najpozeljniji-poslodavac

Ako pretpostavim (a ova je pretpostavka verovatno prilicno klimava) cak i to da je svih 38% koji bi najradije radilo za drzavnu firmu brutalno realisticno u svojoj proceni da ce drzavna firma u Srbiji 2012. godine imati najsgurnija radna mesta i najredovnije plate, ovo je ipak dobar pokazatelj inercije ogromnog dela poslovno sposobnih.

Nisam sigurna da li je u redu sto nije ukljucena i opcija "Najradije bih pokrenula/o sopstveni biznis", cini se da je to trenutno u domenu naucne fantastike.

Nemanja said...

Zakljucak se sam namece, Srbiji treba nas Berluskoni ;D

Svi preduzetnici su isti & Drzava pomaze preduzetnike => Sve preduzetnike pomaze drzava. Ovo je ocigledno netacno.

Otud, svi preduzetnici u RS nisu isti.


Podosta njih u Srbiji uziva protekciju drzave, time se manje sposobni izjednacavaju sa sposobnima, te neukim posmatracima otezavaju identifikaciju.

Cini mi se da narod, otud i politicari, vise imaju problema sa ovim prvima.

Takodje, iskaz "ko je stekao on ce dobro da vlada" je klimav. Ako zanemarimo primer sa pocetka, evo imamo Alberta Winsemius-a koji nije Donald Trump a opet je citavoj zemlji Singapuru pomogao da se izbavi iz blata.

Medjutim, ko je naucio osnovne preduzetnicke vestine u odgovarajucem razdoblju ima vece sanse da bude bolji menadzer od ljudi sa prvim radnim mestom u drzavnim firmama. Uspesniji od recimo sina mog omiljenog ekonomiste, Miodraga Zeca..

Vladimir said...

Pokojni deda mi je pričao kako se nekada davno, još pre "najvećeg rata koji je svet video", na časovima istorije vodila debata o Milanu Stojadinoviću. Profesor je postavio Pilatsko pitanje: da li je za kraljevinu Jugoslaviju bolje da ima sposobnog a nepoštenog premijera, ili nesposobnog a poštenog? Malo je falilo da se debata završi tučom među maturantima, a do valjanog se odgovora nije došlo.
Kraljevina je propala, a Jugoslavija je dobila crvenog firera. Gospodin Tito, bravar par excellance, nije posedovao ličnu svojinu. Verovatno se ugledao na Nepodmitljivog. Što se nas tiče, tada je sve počelo.

P.S. Ako vas ne mrzi, otidite na sajt URS-a. Pogledajte šta od imovine poseduju funkcioneri ovog pokreta. Možda vam može biti zabavno.

Milos Vulevic said...

Сетих како ни Тадић пре пар година није пропустио да се похвали да попут "већине грађана" ни сам нема решено стамбено питање; ако се не варам, била је то изјава свеже реизабраног председника републике згодно темпирина за парламентарне 2008. Наш председник, исти као ми! :'(

Anonymous said...

U slučaju širenja ovlašćenja države,

g. Nepodkupljivi je uvek, ali uvek, opasniji od g. Pokvarenog.

Nevena said...

U svesti našeg sveta je iz perioda komunizma ostalo duboko ukorenjeno verovanje da vrediš onoliko puno koliko malo materijalnog imaš.

Ta filozofija bi možda i mogla da zvuči dobro ako se pretpostavi da se tim nesticanjem materijalnog istovremeno radilo na sticanju duhovnog, ali, nažalost, to kod nas nije većinski slučaj, te smo kolektivno ostali samo na ovom prvom.

Na onom čuvenom „zapadu“ nečiji imetak daje informaciju o osobinama ličnosti njegovog imaoca, pa kada se neko pohvali kao (materijalno) bogat čovek on zapravo o sebi želi da kaže da je vredan, radan, sposoban,
ambiciozan, promoćuran, stručan...jer bez tih osobina ogromna većina bogatih to ne bi bila. A kada se kod nas neko (ne daj Bože) pohvali da je išta stekao, smatra se da on o sebi zapravo kazuje da je lopov, hohštapler, tatin sin (ćerka), kriminalac, jednom rečju – sumnjivac. To naravno u velikom broju slučajeva nije tačno jer Srbija ima i vredne i sposobne i ambiciozne, voljne i umešne da rade i zarade, ali pošto se to srpsko „razumevanje“ nečije imovine toliko uobičajilo (naravno, zbog iskustva sa određenom kategorijom ljudi i zbog otežane mogućnosti zarade i poslovnog napretka) naši političari su večito prepadnuti opasnošću da se slučajno ne samoubace u neku od navedenih kategorija ličnosti. I onda, radije se hvale kako nisu stekli apsolutno ništa, a to, osim što nije tačno (i stoga vređa inteligenciju građana), zvuči smešno i patetično.

Anonymous said...

Nevena,

Izvanredan komentar! Srž problema. Bolna tačka.

Nevena said...

Hvala Srđane. :)

Anonymous said...

Nema na čemu, Nevena, nema na čemu.

Nastavio bih svoj komentar, uz Vašu dopunu:

Zašto se g. Pokvareni predstavlja kao g. Nepotkupljivi?

U pitanju je suprotan (od proklamovanog cilja) set vrednosti, jasno je, i da li dolazi kao paravan, što je izvesno, ili kao iskreno zastupanje, umanjuje neznatno efekat.

Jedno od opasnosti takvog predstavljanja je svakako tendencija opisana gore, od strane Aleksandra Stevanovića, gde nije samo rezultat osiromašenje, već i nekakvo divljaštvo, možda i u totalitarnoj formi,
dok je druga opasnost, pretnja i nasilje, permanentna od Broza još, odnos prema imetku i imućnima.

U skladu sa potonjom, javljaju se svakakve devijacije, jer mi :) ako dozvolite prijatelji :) libertarijanci znamo da su izopačenosti u pitanju, počev od stalne sumnje u poreklo nečije imovine (hvala Nevena), pa makar taj nemao ama baš nikakve veze sa oligarhijom, do uranilovke u javnom sektoru, podsmevanju ambiciji i radu, klevetanju, do izravnih napada na SPC zbog posedovanja i neispunjavanja "zamišljenje socijalne uloge prema kolektivu", gde ti koji su ulogu zacrtali, odriču pravo postojanja Crkve i priznaju da nisu njen deo.

Vladimir said...

Srđane,

ne kaže se Nepotkupljivi, već Nepodmitljivi.
Razlika je ogromna.

Anonymous said...

Vladimire,

Zasto mislite da pisemo o istom?