Pages

11 July 2011

Miljenik srpskih medija

Kao što je Ivan pre neki dan u komentarima primetio, prva i druga Srbija su ustvari veoma bliske jedna drugoj. Na sajtovima i Peščanika i NSPM se pre neki dan pojavio isti dijalog Slavoja Žižeka i Juliana Asangea, a sada se na sajtovima i Vidovdana i Danasa nalazi novi tekst Josepha Stiglitza. Da ne bi bilo da među njima nema nikakve razlike, tekst u Danasu je preveden sa engleskog, a tekst na Vidovdanu sa ruskog prevoda engleskog originala.

Joseph Stiglitz je nekada, dok je bio daleko od očiju javnosti, bio pristojan ekonomista. U ranim radovima je čak često navodio Hayeka kao inspiraciju za svoju formalizovanu teoriju o nesavršenim informacijama. Ali u jednom trenutku je otkrio da mu medijska pažnja prija i počev od svoje knjige o globalizaciji nezadrživo krenuo nadole. Danas on piše pamflete koji su toliko nakrcani ili neistinama ili poluistinama ili nekim ovlašnim ocenama prikazanim kao činjenice, da ih je jako teško kritikovati. U svakoj rečenici se suočite sa nebulozom koju treba iz korena ispravljati i onda vam kritika oduzme dosta vremena i prostora. Zato ću ovo morati da uradim u nastavcima.

Pogledajmo samo prvu rečenicu Stiglitzovog teksta:
"Pre samo nekoliko godina moćna ideologija - vera u slobodno i nesputano tržište - dovela je svet na ivicu propasti."

Ovo smo već mnogo puta čuli i mnogo puta demantovali. Kriza je izbila na raskršću dva najregulisanija ekonomska sektora, nekretnina i bankarstva. Relevantne deregulacije ovih sektora u godinama pre krize nije bilo, a relevantne dodatne regulacije jeste (ključno, "recourse rule" iz 2002. godine, više o tome ovde i ovde -- uzroke krize zaista nije lako shvatiti ako ne sagledate sve regulatorne detalje.) Koliko god puta da smo čuli priču o deregulaciji i krizi, još uvek nismo videli na koju deregulaciju se misli i kako je tačno ona povezana sa krizom. Takve stvari prolaze u novinskim pamfletima za širu publiku, ali ne prolaze više ni na nivou specijalizovnih blogova.

Povezano sa ovim, kao što Peter Boettke često primećuje, Stiglitz se stalno pravi da je ekonomski autsajder. Kao da svetom, akademijom i politikom već dugo vlada ta moćna libertarijanska ideologija, a Stiglitz je nekakav disident koji sa strane upozorava, ali ga niko ne sluša. U stvarnosti, teško je naći ekonomistu koji je više u samom srcu mejnstrima od Stiglitza. On je držao sve moguće pozicije i dobio sve moguće nagrade -- akademske pozicije na univerzitetima Ivy Lige, bio je glavni ekonomista Svetske banke, ekonomski savetnik predsednika SAD i dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. Stiglitz je slika i prilika današnje ekonomije, intervencionističke i u akademiji i u politici. Evo kako, sa druge strane, prolaze čak i najveći libertarijanski ekonomisti -- Mises je bio neplaćeni profesor, praktično volontirao na NYU, veliki Rothbard se smucao po drugorazrednim školama, Hayeka su nekako primili u Čikago, ali na katedri za sociologiju. Situacija je slična i danas, osim što je dosta njih uspelo da se sakupi na George Mason univerzitetu (koji se bori da bude rangiran u top 50), a jedina politička pozicija kojoj bi se ovi ekonomisti mogli nadati bila bi u kabinetu predsednika Rona Paula. To su autsajderi, Stiglitz je mejnstrim.

Ali da vidimo na šta je to sve vreme upozoravao Stiglitz dok su libertarijanci vladali svetom. Da li je u godinama pre krize govorio o opasnostima deregulacije? To bi bilo teško, jer bi ga tada neko pitao da kaže na koju deregulaciju misli da bi znali o čemu govori. Ne, u godinama pre krize Stiglitz je pisao da je sistem finansiranja kupovine nekretnina putem državnih firmi Fannie Mae i Freddie Mac odlična stvar. Danas znamo da je kriza najvećim delom izbila upravo zbog prevelikih rizika koji su ove firme stvorile ili preuzele. Stigliz je bio plaćeni savetnik Fannie Maea i evo šta je 2002. godine, posle elaborisane stručne analize napisao o stanju dve ključne državne firme:

"Ova analiza pokazuje, da je verovatnoća šoka značajno manja od 1 u 500.000 i možda čak manja od 1 u 3 miliona. Imajući u vidu ovu nisku verovatnoću šoka i pretpostavljajući da Fannie Mae i Freddie Mac drže dovoljan kapital da podnesu šok, izlaganje države riziku da ove firmu postanu nesolventne je veoma malo."

Studija je u međuvremenu uklonjena sa sajtova Stiglitza i koautora i kasnijeg Obaminog šefa budžetske kancelarije Petera Orszaga, ali internet je i dalje može naći. Eto šta su regulatori govorili pre krize: Fannie i Freddie su bezbedni, sve ide po planu.

I to je samo prva rečenica Stiglizovog teksta. Da vidimo šta kaže druga:
"deregulisani kapitalizam američkog tipa doneo je veće materijalno blagostanje samo najbogatijima u najbogatijoj zemlji sveta"

Deregulacija i preraspodela dohotka su različite stvari, ali je očigledna neistina da je kapitalizam blagostanje doneo samo najbogatijima. Doneo je blagostanje celom svetu, svakome ko danas koristi mobilni telefon ili kompjuter, stvari koje su se pre samo deset godina računale u luksuz. Ali to Stiglitzu nije važno, njegova ideologija ljubomore računa samo "relativno" bogatsvto i po njoj je jednakost u siromaštvu bolja od nejednakosti u blagostanju. Ali o Stiglitzu i nejednakosti sam skoro pisao.
Toliko za sada, nastaviću večeras.

13 comments:

Saša said...

Odličan tekst Slaviša.

Saša said...

"Нажалост, све дотле док не почну да ослушкују „умне главе“ свет ће наставити да се креће у том правцу."

Ovde sam se posebno slatko nasmejao. Inače, prošle godine je kod mene na univerzitetu bila jedna takva "umna glava", finansijski ekspert i univerzitetski profesor iz SAD, neka Dajan Doking ili tako nešto, koja je valda mislila da smo svi mi ovce ovde, pa je došla sa pričom kako su glavni krivci za krizu bili pohlepa i pogrešna regulacija, pa je poredeći istorijske podatke, odnosne krize koje su nastajale u različitim vremenskim periodima, "dokazala" kako je to sve tako kako je ona nama prezentovala. Onda sam joj ja objasnio da pohlepa nikako ne može biti korištena kao argument u naučnim diskusijama (prosto zato jer je reč o krajnje subjektivnom pojmu), a to što je svaku krizu pratila pogrešna regulacija, dokazuje samo da regulatori pojma nemaju, te da ne postoje nikakve garancije da neće opet pogrešiti, kao i toliko puta do sada. Drugim rečima, moja tvrdnja je bila da ona nije dokazala da su za krize krive pogrešne regulacije, nego da regulatori nemaju blage veze o životu. Toliko o umnim glavama.

Anonymous said...

A ona se samo nasmejala, umesto odgovora?

Saša said...

Začuđujuće, ali prihvatila je moju sugestiju u vezi sa pohlepom, a što se tiče pogrešnih regulacija i regulatora, rekla je da će razmisliti o tome. Čekam njen odgovor još uvek. Razmenili smo email adrese.

Anonymous said...

Manevar?

Kod nas se javne rasprave svode na nadgornjavanje ko je u pravu, sa očekivanjem da suparnik prizna poraz, rečima "U pravu si.".
Imate li takav utisak?

Najveći deo auditorijuma je neopredeljen, nema partikularan interes po pitanju rasprave. Imaju mišljenje, ne raspoznaju interes.

Sad, da li je libertarijanizam populistički ili elitistički koncept?
Razumem ja da su autori Tr s pravom ponosni, možda čak i gordi, da Tr predstavlja neku elitu, ali to ne znači da je u pitanju elitistički koncept.

Anonymous said...

oni koji danas u ekonomskim merama vlade USA vide desničarske ekonomske politike ne zaslužuju iole ikakvu ozbiljnu pažnju,čitava kritika američke liberalne javnosti je zasnovana na tome da Piter Šif,Džim Rodžers i ostali kritikovali levičarske distributivne mere vlade USA i FED-a. Čovek kao da je samo putovao svetom i promovisao svoje knjige, dok se kriza dešavala.
Ma danas se ne može ljudima ni ukazati kolike su samo Fani Me i Fredi Mek kvazidržavne korporacije i sa kakvim gubicima posluju (poznato iz SFRJ još) da samo njih namiriti tj njihove gubitke je enorman znači porez u USA,al dobro toliko o uspehu ekonomista na vlasti i oko nje u USA.
Često pomislim pošto sam student tehničke nauke kako je jnajbolje za studiranje u svetu tehnike i prirodnih nauka IVY leagu,al kako je jedno od gorih za studrianje ičega što iole prismrdi društvenim naukama upravo taj skup univerziteta. Krugmanov Prinston ima npr najbolji matematički fakultet na svetu,da ne nabrjam MIT i ostale

mileusna said...

Da li je neko sa TR gledao filmInside job baš me zanima vaš komentar? Praktično dokumentarac, zanimljiva priča spakovana u dva sata o velikoj krizi.

Kroz film se najviše provlači mantra da je za sve kriva deregulacija, odnosno sloboda da se kreiraju derivati finansijskih proizvoda u koje spadaju i B krediti od kojih je sve počelo i lobiranje da država regulacijom ne spreči ovakve proizvode na finansijskom tržištu. Ja naravno nisam poverovao iako je sve pitko napravljeno ;) ali bih voleo da čujem i vaš komentar :)

Slaviša Tasić said...

nisam gledao, znam šta je poruka, pa da sačuvam živce.

VladimirV said...

Ovo "štednja opstruiše rast" je stvarno bezveze, samo ne znam da li misli na privatnu štednju ili na štednju u smislu manje državne potrošnje, mada u oba slučaja manja štednja znači manje investicija i manji rast, u drugom slučaju zbog efekta istiskivanja - državna potrošnja istiskuje privatne investicije i smanjuje rast.

VladimirV said...

I za njih bi bilo dobro da privatizuju Amtrak i US Postal Service jer kao državna preduzeća prave ogromne gubitke.

Slaviša Tasić said...

Da, dotle nisam ni stigao, ali ceo naslov zvuči bizarno: "Štednja i privatizacija dovešće do katastrofe".
Šta to znači, državna potrošnja i nacionalizacija bi doveli do prosperiteta?

Kredit Danasu za ciničan naslov, to nije njegov originalan.

Mislio je na državnu štednju iz teksta bi se reklo.

VladimirV said...

Da, to sam i ja pomislio kada sam pročitao naslov, evo i Medvedev kaže da ne želi da gradi državni kapitalizam u Rusiji, umesto toga želi manju ulogu države u privredi, privatizaciju, manje poreze, otvoreno tržiste i insistira na borbi protiv korupcije i reformi policije i sudstva, naravno, dobro bi bilo da mi u Srbiji imamo predsednika poput Medvedeva.

Medvedev Pledges Economic Reforms

Anonymous said...

Hih. Nije da sam protiv zamisli Mr. Presidenta, ali u RF se ne gradi državni kapitalizam, nema potrebe za tim.