Federer i Nadal protiv neoliberalizma

Do sada su o užasima ili pak propasti neoliberalizma i laissez-fairea imali čast da lupetaju uglavnom ekonomski nobelovci, novinari, političari i slična menažerija. Sad su se horu počeli pridruživati i bivši stonoteniseri, kao što ćete videti.

Rogeer Federer je pre nekoliko dana pobedio na Roland Garrosu, osvojio 14 Grand Slam titulu u karijeri i izjednačivši rekord Petea Samprasa postao verovatno najbolji igrač u istoriji tenisa. Istovremeno, Rafael Nadal je prvi na ATP listi trenutno, i pobedio je Federera u nekoliko važnih finala poslednjih godinu dana. Osim što strašno igraju tenis, obojica važe za velike džentlemene i sportiste.

No, ako mislite da je tu kraj priče, grešite. Bivši engleski stonoteniser, a sada komentator Timesa, Mattheew Syed, ima originalnu teoriju. On vidi mnogo više od velikih sportista u pomenutoj dvojici. Oni naime oličavaju suprotnost divljem neoliberalizmu koji je zavladao svetom poslednjih 20-ak godina (!?). Federer i Nadal svojim ličnim ponašanjem pokazuju da ne mora po svaku cenu i svim sredstvima da se pobeđuje, što inače nije uobičajeno ponašanje ljudi lošeg karaktera, nego pogubna posledica neoliberalne lobotomije. Možda kad bi vaskrsli komunizam, ferplej bi opet procvetao. Evo vrlo dubokoumne stonoteniske dijagnoze neoliberalnog duha vremena:

"It was really part of the wider mood of the nation, of the world, the idea that getting ahead was about stepping on other people’s toes or, if necessary, their necks. The idea that laissez faire applied not just to markets, but to values. The idea that the cash in the offshore account more than justified the dodgy dealing, insider trading or whatever else, which went into its amassing. In short, it was the idea that winning is everything and the rest is for suckers.

As an economic philosophy this was corrosive enough, but translated into the ethics of sport, it was, in some ways, even more troubling. It meant that kids coming through the ranks felt a sense of aggressive entitlement. It meant that they edged towards a moral justification for cheating, even when confronted with their actions, but, more perniciously, it created a wider malaise within the sporting community that acquiesced in the idea that anything goes."

Bilo bi zanimljivo kako prolaze na testu neoliberalizma sami Federer i Nadal. Za Nadala nisam siguran, ali znam da je Federer građanin Švajcarske, jedne od zemalja sa najnižim porezima u Evropi. Ali, uprkos tome, Federer se preselio u kanton gde su porezi još niži nego u njegovom rodnom Bazelu, i gde je baza mnogih svetskih sportista, uključujući Kimi Raikonena iz welfare Finske. Hm, kao da ni Federer nije baš sasvim imun na neoliberalne motive, tipa ušteda i zarada.

Zaista, mora da je došlo poslednje vreme, kad i stonoteniseri veruju da će postići neki poen ili izgedati dubokoumno ako u tekstu o sportu iznesu neku svoju diletantsku nadriteoriju o neoliberalizmu.