Pages

11 September 2009

Bihevioralna ekonomija nije spas

Još jednom ću se nepozvan pridružiti raspravi. Vojislav Pejović piše:

"Evo, dakle, po meni glavne stvari: sadašnja ekonomska teorija, ozbiljna i elegantna, koja operiše, ako se ne varam, u skladu sa hipotezom o efikasnom tržištu (a koja se, opet ako se ne varam, zasniva na pretpostavci da su ekonomski akteri savršeno racionalni u svojim odlukama) očigledno nije u stanju da objasni potrese kakav je trenutna ekonomska kriza. ... Nadao sam se, nažalost uzalud, da će se profesor bar jednom riječju osvrnuti na očigledne nedostatke trenutno dominantne ekonomske teorije i prakse, i ko zna, možda pomenuti istraživanja u okviru relativno nove discipline, imenom behavioral economics. (Za one koji još uvijek nisu čuli: pomenuta disciplina spaja ekonomiju, psihologiju i neurobiologiju, i jasno pokazuje da se ljudi u ekonomskim transakcijama ne ponašaju kao racionalni automati. Očigledan cilj je razvijanje modela koji bi mogli da objasne i predvide pojavu pogubnih ”mjehurova”.)"

Ovo je problematično iz dva razloga. Prvi je što se većina tržišnih ekonomista uopšte ne oslanja na pretpostavku o savršenoj racionalnosti. Neki ekonomisti, kao "novi klasičari" iz Čikaga upotrebljavaju savršenu racionalnost kao pretpostavku u modelima, ali čak ni oni ne tvrde da su ljudi savršeno racionalni u svim svojim odlukama, nego kažu da je takvo pojednostavljenje korisno kao pretpostavka. Pošto se individualne neracionalnosti uglavnom potiru, na kraju rezultat ispadne kao da su svi bili racionalni. A još tržišniji ekonomisti, bliski austrijskoj školi, ne veruju ni u to nego upadljivo stavljaju u prvi plan ograničenost ljudskog znanja. Stiglitz, koji je za neracionalnosti na tržištu dobio Nobelovu nagradu, pre svih citira Hayeka u afirmativnom smislu (ne slaže se sa njegovom politikom, ali priznaje da je Hayek prvi sagledao problem nesavršenih informacija na tržištu). Zato da kažem jednom za svagda: savršena racionalnost nije pretpostavka efikasnog funkcionisanja tržišta. Naprotiv, tržišna koordinacija je mehanizam borbe protiv naših individualnih iracionalnosti.

Druga stvar, bihevioralna ekonomija je možda dijagnoza, ali sigurno nije lek za ispravljanje ljudskih neracionalnosti. Bihevioralna ekonomija je rekla neke važne stvari, primetila da ljudi ponekad ne reaguju na cenovne podsticaje kako mi očekujemo ili da su nekad podložni psihologiji krda, što su sve stvari koje se ne uklapaju u idealni model racionalnosti. Svi ovi nalazi se takođe mogu kritikovati, naročito to što psiholozi nalaze iracionalnosti u labaratorijskim eksperimentima sa studentima, dok je u stvarnom svetu važnija neka druga vrsta racionalnosti. Ali ako zanemarimo sve to i uzmemo bihevioralne ekonomiste zdravo za gotovo, opet je jedna stvar primetiti postojanje nekih iracionalnosti, a druga umisliti da se one svesnom intervencijom mogu ispraviti. Problem sa bihevioralnim ekonomistima je kada otkrivanje iracionalnosti prebace u politički ili ekonomsko-politički domen i hoće da ih nekom vrstom državne intervencije "isprave".

I tu upadaju u fundamentalnu grešku diskriminacije među akterima -- tržišni akteri su po njima iracionalni smrtnici, dok su akteri u političkoj sferi sveznajući anđeli. Nadam se da ću uskoro moći da linkujem moj članak koji izlazi u sledećem broju Critical Review, gde govorim o tome da se bihevioralna ekonomija, umesto ovakvog pristupa, mora tretirati kao mač sa dve oštrice. Tu sam posebno uzeo "overconfidence", ili preteranu i neopravdanu samouverenost u svoje znanje, kao jednu iracionalnost koju su psihilozi dokumentovali, i tvrdio da je ona veoma prisutna u političkoj sferi. Specijalni slučaj samouverenosti je, opet psihološki dokumentovana, naša iluzija da uspešno razumevamo neke jako složene pojave i mislimo da su prostije nego što jesu. Državni regulatori, kao i svi ostali ljudi, uključujući i vrhunske eksperte, sistematski precenjuju svoje znanje i razumevanje složenih pojava -- a jedna takva neverovatno složena pojava koja samo na površini izgleda jednostavno, je tržišna ekonomija. Zbog takve iluzije, zanemarivanja da postoji obilje mogućih uzročno-posledičnih veza za koje uopšte ne znamo ili ih nemamo u vidu, regulatori često iz najboljih namera krenu da nešto u ekonomiji popravljaju (npr. jeftini stambeni krediti), i završe sa sasvim drugačijim, nepredviđenim i neželjenim posledicama (npr. finansijska kriza).

Tako da nam bihevioralna ekonomija sama po sebi, kada se primenjuje po jednakim aršinima, ne kaže ništa protiv tržišta a u prilog efikasnosti državne intervencije. Naprotiv, može da nam kaže i suprotno. Neracionalnost na tržištu se skupo plaća, pa su ljudi jako motivisani da razmišljaju ispravno. Osim toga, na tržištu se individualne iracionalnosti uglavnom prevazilaze mehanizmom konkurencije, gde manje racionalni akteri automatski ispadaju iz igre. Konkurencija je u tom smislu evololucioni mehanizam, neracionalni ispadaju, a u igri ostaju oni racionalniji. Isti mehanizam kod državne intervencije ne postoji. Ako je uvedena regulacija "neracionalna", pogrešna, štetna, loše smišljena, ona ne može nestati konkurencijom. Država ima monopol na regulaciju i kada njeni akteri greše posledice snosimo svi.

4 comments:

perica said...

To ti kažem! Spas (za sve nas) je odlazak države (nasilnog monopola) na đubrište istorije.

Marko Paunović said...

Kako ne shvataš, Slaviša....

Ako si političar (koga narod izabere) ili biroktrata (koji položi državni ispit) postaješ SUPERBIĆE.

Za razliku od ostalih budala koji od toga žive, ti možeš tačno da ZNAŠ 2 godine unapred šta je balon, a šta nije, jer ti nakon polaganja državnog ispita Veliki Majstor Biroktratije predaje u amanet Kristalnu Kuglu za Proricanje Balona.

Uz to, ides i na poseban tretman Racionalizacije, gde te ozrace Vulkanitom, mineralom sa planete Vulkan. Posle ti obrišu i pamćenje, tako da ni sam ne znaš kako si i zašto odjednom tako pametan.

Naravno, kada dobiješ otkaz ili izgubis na izborima, oduzimaju ti se sva superčula i kristalna kugla, tako da opet ne znaš ništa i postaješ iracionalna budala kao što si bio i ranije.

Nije mi jasno sta je tebi tu nelogicno. :)

A sada ozbiljno. Ja prihvatam da iracionalnosti postoje, to je valjda ocigledno. Međutim, vecina iracionalnosti je privatna stvar. Ako idem duzim putem na posao, ili ne gasim sijalicu kad izadjem iz stana, sam placam gorivo i struju. Ali, postoje i neke iracionalnosti koje proizvode eksterne efekte. "Efekat krda" je MOZDA takva stvar. Kazem "mozda" zato sto nije ocigledno iracionalno da kupujes nesto cemu raste cena. Neki se na tome obogate, neki osiromase, ali to je kockanje, koje nije samo po sebi iracionalno. Ali dobro, recimo da jeste iracionalno i da proizvodi negativne eksterne efekte.

Kako cemo to da resimo? Kroz politicki proces? Gde ce isti taj iracionalni narod da bira iracionalne politicare, koji ce da imenuju iracionalne birokrate, koji znaju da im nece faliti dlaka s glave ako pogrese?

To je moj osnovni problem sa levicarima. Dokazuju mi stvar koju i sam znam, da trziste nije savrseno. Naravno da nije, ali nije to ni pitanje. Pitanje je sta je bolje - drzava ili trziste, a ne da li je trziste savrseno.

Saša said...

Problem sa bihevioralnim ekonomistima je kada otkrivanje iracionalnosti prebace u politički ili ekonomsko-politički domen i hoće da ih nekom vrstom državne intervencije "isprave"

Ništa tu nema, niti da se doda, niti da se oduzme...

perica said...

To je problem i sa desničarima - kleronacionalistima i sa centristima koji ideološki nit smrde nit mirišu, samo se ugrađuju u šemu. Svi političari državu pretpostavljaju tržištu, jer bi na tržištu gladovali. Svako opravdanje nasilnog monopola će da prihvate i zastupaju - od toga žive.