Pages

30 June 2019

Smrt nije olakšanje (NIN)

Novi predlog Gradjanskog zakona uvodi eutanaziju.  Eutanazija je zakonom dozvoljena samo u malom broju zemalja u svetu  a nije dozvoljena u npr. Sloveniji i Hrvatskoj. Zbog čega onda mi istrčavamo u prve redove?

Svakako da treba učiniti sve da se umirućima olakšaju poslednji dani - tome i služe moderna medicina i farmakologija. I, idealno, zdravo društvo i jaka porodica koja će im pružiti utehu. Ni u jednoj varijanti tri nepoznata ‘izvršitelja’ sa injekcijama, koje zakon predvidja, nisu dostojanstveniji od normalne medicinske nege i podrške najbližih.

Iako je predlog zakona dobar utoliko što uslove postavlja visoko i sa mnogobrojnim birokratskim ograničenjima, već ima nekoliko primera u svetu gde je naizgled usko definisan okvir ogromnom brzinom mutirao uz veliki broj šokantnih skandala.

U Kanadi je eutanazija na smrt bolesih legalizovana pre samo tri godine a sada se već uveliko razmatra eutanazija dece. U Holandiji se redovno eutaniziraju dementni, psihijatrijski bolesnici, invalidi, deca i parovi koji bi da zajedno preminu, sa krajnjim ishodom da je u 2016. već 4% svih smrti bio rezultat eutanazije – četiri puta više nego u 2003.  Mladima od 17 godina je dozvoljeno da se eutanaziraju bez saglanosti roditelja. Dakle u kritičnom i konfuznim periodu kada se mladi mozak po prvi put susreće sa raznim radikalnim idejama, njemu se opcija samoubistva predstavlja kao racionalna, zakonom razrađena varijanta.

U medicinskoj literaturi je već zabeleženo nekoliko desetina slučajeva eutanazije kombinovane sa donacijom organa, dok autori u vodećim medicinskim i bioetičkim časopisima predlažu da se, zarad efikasosti, kandidati za eutanaziju ne ubijaju odmah, već da se samo uspavaju dok im se, uz još kucajuće srce ne povade organi. Oduzimanjem srca na kraju procedure bi se kompletirala eutanazija.

U Belgiji je eutanazirana 38-godišnja žena sa istorijom psihičkih problema koju je posle duže veze napustio partner. Žena je na dan eutanazije zvala sestru da joj kaže da nema snage za proceduru, ali je na kraju procedura ipak realizovana. Lekar koji je izvršio eutanaziju je porodici objasnio da bi “i kućnog ljubimca oslobodili bola” a od roditelja je tražio da pridržavaju smrtonosnu injekciju i stetoskopom provere da li je srce njihove ćerke prestalo da kuca.

Ishod eutanazije je uvek fatalan a institucionalni kontekst koji je okružuje odustajanje čini gotovo nemogućim. Koliko njih bi imalo snage da pogleda tri izvršitelja u oči i kaže – vratite se kući, predomislio sam se? Mnogim ljudima tokom života padaju na pamet suicidalne misli, ali samo vrlo mali broj pokuša da se ubije, a onda još mnogo manji u tome uspeva. Kada bi se samoubistvo zakazivalo uz obimnu papirologiju i učešće nekoliko ljudi, koga ne bi bilo blam da se na kraju i ne ubije? Šta će ljudi misliti! Pogotovo ako ste to prethodno najavili na Instagramu uz veliki broj čestitki na hrabrosti i izuzetnosti.  

Život se bazira na navici i instintku. Ljudi ne žive zato što misle da je njihov život posebno vredan, ili koristan po društvo, ili ih čini srećnijim nego što bi bili da se nisu rodili. A politika legalne eutanazije poziva bolesne, slabe, zbunjene i nemoćne da razmisle o životu baš iz tog drugog ugla – da se zapitaju koliko njihov život zaista vredi, da li su teret drugima, i koliko je dostojanstveno biti bolestan. I što čovek više o tome misli, to lakše  dolazi do zaključka da je jeftiniji mrtav nego živ, da je nemoć isto što i gubitak dostojanstva; da nije vredan ako nije od koristi drugima.

Legalizacijom eutanazije mi njima poručujemo da su takve misli validne. A upravo je čoveku u bezizlanoj situaciji potrebnije nego svima da ga ubedimo da je njegov život jednako vredan kao i naš; da ga njegova bolest ili njegovi problemi ne čine ništa manje dostojanstvenim, i da takav, izmučen, skup i beskoristan nama i dalje znači beskonačno puta više od bilo kakvog “elegantnog” oproštaja. Samo postojanje eutanazije kao zvaničnog pa makar i hipotetičkog izbora je u suprotnosti sa životom i humanošću. Ovo naizgled praktično i saosećajno a zapravo surovo i nihilističko rešenje stvara paniku i podstiče crne misli kod najosetljivijih sugrađana. Na nama je da stanemo uz njih.


(Objavljeno u NIN-u 27.06.2019) 

10 comments:

Steve W said...

... Meni je nejasna zelja nasih politicara (ili "elita" ako hocete) da brze bolje medju prvima usvojimo sve "progresivne" novine koje dolaze, uglavnom, sa zapada. I to se radi bez neke dublje analize, umesto da se saceka i dobro razmotre pozitivne ali i negativne posledice u zemljama koje su slicne zakone uvele. Evo kod primera eutanazije, od poslovicnog 80 godina starog kvadriplegicara koji umire od bolova zbog neizlecivog raka vilice (a ciji hipotetican primer je navodjen kao opravdanje za uvodjenje eutanazije), relativno brzo se dodje to depresivnog tinejdzera koji "ne vidi smisao postojanja".

pest said...

Veoma lep tekst.
Ja sam bio blagi pristalica legalizacije eutanazije pre citanja Zeljkinog clanka. Mogu reci da sam promenio misljenje.
Mnogi izneseni argumenti su za mene novina. Zasto je to slucaj? Nisma siguran. S jedne strane ja nisam posebno zainteresovan za tematiku, s druge strane sam natprosecno informisan.

Da neduzim pisanje, posto mislim mi je zabranjeno komentarisanje na blogu.

Živomir Savić said...

Poptuno su u redu svi racionalni razlozi i izrazi empatije za sve tragične situacije života, ali u istorijskoj perspektivi ovakav stav ne može da računa sa dugoročnim važenjem. Ma kako osetljiva i ova tema je još samo jedna od onih koje kada se jednom otvore neizbežno idu ka rešenju, tj eliminisanju pre svega svih nehumanih pritisaka kojima se izlažu nesrećni pojedinci, dok ne ostane ono što je njena izvorna ideja. Znači, eutanazija je u ranoj fazi svojih dečjih bolesti, ali Čovek će usput da popravlja šta ne valja, mada naravno u smrti ništa ne valja ("samo bog zna" kako ću ja jednom da izađem na kraj s njom)...ali praktično, postoje dobri razlozi za optimizam!!! Eutanazija će sve pristojnije da izgleda, a jednog dana bez svih ovih groznih anomalija i zloupotreba.
A zašto "mi" kao društvo trčimo pred rudu... pa to je isto kao što smo ("mi") prvi na svetu postavili lezbejku za premijera, o tome ne treba da razbijamo glavu, mi i nismo društvo, mi smo aca srbin...

Speaker said...

Ja sam, razume se, za slobodu svakog pojedinca da raspolaže svojim životom (i u isto vreme, moralnu obavezu odgovaranja tih pojedinaca na sve mogućše načine dok nije jasno da je odluka stvarma, zrela i neopoziva), ali eutanazija je, iako se površno gledano može činiti da predstavlja deo te slobode, u suštini njena dijametralna suprotnost: ne svesni čin slobodnog pojedinca, već bezlična, ogavna i nemoralna kolektivističko-birokratska procedura, koja u svojoj kanadsko-zapadnoevropskoj inkarnaciji zaudara neomarksističkom degeneracijom koja razjeda moralno, ekonomsko i društveno tkivo tih zemalja, i svojom mediokritetskom trivijalnošću unižava i život i smrt. Ko nije u stanju da se sam ubije, bez ičije pomoći (ne u fizičkom, već u mentalnom smislu samostalne odluke i njenog izvršenja, kvadtiplegičar, naravno, ne može da stavi sebi pištolj u usta i povuče obarač ili se obesi o Gotjeovu kravatu, ali može da uradi nešto drugo što će izazvati smrt, da kljucne pilulu, pritisne dugme jezikom ili izgovori kod), on ne treba ni da umre, a ni u kom slučaju ne u prljavim socijalističkim šapama tri kafkijanska "izvršitelja".
Što se, pak, presađivanja ove izopačene prakse u srpske uslove tiče, osim generalnog uvida da otkad je "progresivni" deo društva, odnosno, razbojnički i pseudointelektualni komunsitički ološ na ruskim tenkovima preuzeo vlast u ovoj nesretnoj zemlji pre tri četvrtine stoleća, sa zapada preuzimamo gotovo isključivo njegove najgore aspekte, a individualizam, radinost, trezvenost, ličnu odgovornost i slobodoljublje pomno zaobilazimo (pre toga je bilo i ovako i onako), moram da primetim, uz rizik da me svrstate u zaveraše koje sam i na ovim stranicama mnogo puta kritikovao i ismevao, da u zemlji gde je glavna delatnost policije prodaja heroina, i to u dilu sa navijačima (zamislite kako sumanuto ova u Srbiji potpuno istinita i prirodna rečenica mora zvučati nekom ko pada s Tevisovog Marsa ili nekog drugog srećnijeg okruženja - čuvari reda i ljubitelji fudbala se zajedno bave distribucijom endorfinskog surogata ovisnicima :)))) ), kod svake ovakve pojave treba automatski pročeprkati u pravcu nekog zločinačkog cui bono?, pa me uopšte ne bi čudilo da mengeleovski likvidator Zemunskog klana koji trenutno greje fotelju ministra zdravlja ili neka slična spodoba već priprema strukturu za mrežu trgovine organima eutanizovanih kmetova, a to što su ti kmetovi sub specie aeternitatis takvu sudbinu potpuno zaslužili, uopšte ne znači da je u redu da ih ona zaista i zadesi :)) Odnosno, da u pomoć prizovemo poetsko nadahnuće, šta će Srbi neka Žuta kuća, njegova je kuća sada žuća :))))

Živomir Savić said...

Speaker,
Posle svega ja više nisam siguran o čemu je reč, o Eutanaziji ili Zloupotrebi eutanazije... a od ranije nam je poznato da sve može da se zloupotrebi. Ako je reč o ZE treba da stoji ocena "bezlična, ogavna i nemoralna kolektivističko-birokratska procedura", inače, ja sam pre za varijantu eutanazije kao još jedne mogućnosti koja dosad nije postojala, a svaka dodatna mogućnost po definiciji širi prostor slobode. Znači, ako "bog" odluči da te u toj poslednjoj fazi bukvalno dotuče, satre, zgazi i maksimalno ponizi, dobrodošla je mogućnost da mu se uskrati to perverzno zadovoljstvo. A tu mogućnost ćemo svakako morati da regulišemo, jer šta bi uopšte bila alternativa, da ostavimo da je regulišu nekakve "radovanjske sekire"...
Kao puna svest o složenosti problema, predmet umetničke obrade, izloženosti javnom diskursu itd, eutanazija je civilizacijska tekovina, na svoj tragičan način dobrodošla tekovina, i sama po sebi nema veze sa socijalističkim socijalnim politikama i radnim zakonodavstvima, metastazama političke korektnosti, preregulisanošću, i ostalim devijacijama i redukcijama slobode tržišta, misli i kreativnosti, individualizma uopšte u kontinentalnoj Evropi i Kanadi.

tiki said...

Pa de si Špeaker, samo da te pozdravim.I autoricu naravno

Vladimir said...

Па де сте Шпикер и Тики, само да вас поздравим, нисмо се видели 100 година. И ауторку, наравно.

Ах, да, умало да заборавим.

@Speaker
"Što se, pak, presađivanja ove izopačene prakse u srpske uslove tiče, osim generalnog uvida da otkad je "progresivni" deo društva, odnosno, razbojnički i pseudointelektualni komunsitički ološ na ruskim tenkovima preuzeo vlast u ovoj nesretnoj zemlji pre tri četvrtine stoleća..."

Мала допуна: комунистички олош на руским тенковима и англосаксонским авионима.
А остало је без грешке. :)

SD said...

"U Kanadi je eutanazija na smrt bolesih legalizovana pre samo tri godine a sada se već uveliko razmatra eutanazija dece. U Holandiji se redovno eutaniziraju dementni, psihijatrijski bolesnici, invalidi, deca i parovi koji bi da zajedno preminu, sa krajnjim ishodom da je u 2016. već 4% svih smrti bio rezultat eutanazije – četiri puta više nego u 2003. Mladima od 17 godina je dozvoljeno da se eutanaziraju bez saglanosti roditelja. Dakle u kritičnom i konfuznim periodu kada se mladi mozak po prvi put susreće sa raznim radikalnim idejama, njemu se opcija samoubistva predstavlja kao racionalna, zakonom razrađena varijanta."

Чак и да се еутаназија разматра, очито да је такав случај могућ само у државама где примена права не поставља као проблем посебно када је у питању кривично право. Дакле, у држави која себе назива Србијом, ако уобште држава и постоји јер склапа безочне компромисе са околним и не само околним смећем у погледу тога шта је кривично а шта није а то као фундамент представља разлог постојања неких држава, тј ако то тако је и могуће, не би требало чак и доводити у разматрање док се традиција безпрекорног кривичног не буде трајна категорија.

Закључимо дакле да се ради о спонзорисању кривичног понашања од стране или без контроле одговорајућих државних органа који разполажу интегритетом за које би се узтврдило да је примена овакве мере у складу са прописаним.

Speaker said...

@SD
Dirljivo je vaše poverenje u zapadno ideološko pravosuđe duboko infiltrirano raznim neokomunističkim plaćeničkim i aktivističkim ološem, kao i sve ostale državne institucije, dirljivo, ali osuđeno na propast, ako ikada malo dublje zagrebete ili emigrirate :)))
@Vladimir
Puno pozdrava takođe i vama i Tikiju :)) Znate kako, daleko od toga da poričem ulogu zapadnog petokolonaškog levičarskog ološa na čelu s Ruzveltom i njegovim naslednicima (uloga Čerčila je tu sekundarna, on u suštini, bez obzira na cinizam i oportunizam koji je u toj situaciji pokazao, i nije imao neki izbor, jer u toj alijansi nije vodio glavnu reč) u prihvatanju bolesne ideje savezništva sa Staljinom, i ne samo prodaji cele istočne i pola srednje Evrope komunistima, već, glavno, i izlaganju celog zapadnog sveta nuklearnoj pretnji na više od pola veka u situaciji kada je trebalo sa odlučnom prednošću u vojnoj tehnologiji zauvek uništiti kancer i u Rusiji i u Kini, svaki će vam vojni stručnjak reći da su boots on the ground prosto boots on the ground, dakle, nećete mi valjda zameriti što se u ovlašnim komentarima ne upuštam u eseje i analize, i imenujem samo glavne krivce, boljševičke razbojnike :))

SD said...

Шпикер,

Јесте та Канада могуће лош пример, колико се ја сећам а оно јесам заглупавео, еутаназија је првобитно изпробана у Швајцарској а пошто у тексту није наведена, могуће да то тамо више није случај?

Узгред, када ће се разправљати о еутаназији тзв латинице као културолошки ирелевантног и безвредног писма будући да СФРЈ више не постоји, нити Европа подељена на Исток и Запад? Другим речима, докле више са тим ураниловка-сви-народи-вреде-исто-срањем?