Pages

15 May 2012

Ilustrovani Machinery of Freedom

Pogledajte ilustraciju nekih od centralnih ideja knjige Machinery of Freddom Davida Friedmana.

7 comments:

Stijak said...

Fino izgleda - ali bez dokazanog radnog modela ostaje utopija meni slična suprotnoj anarho-komunističkoj utopiji.

A konkretno - ne djeluje mi nimalo logično teza da bi se tržišni akteri dogovorili oko nekog zajedničkog seta zakona (onaj primjer o protivnicima i pobornicima smrtne kazne) jer bi to za njih bilo produktivnije. Pa jeste - vjerovatno bi bilo produktivnije za sve igrače da imaju zajedničke zakone (superracionalno razmišljanje) ali za svaku agenciju je lično u tom momentu produktivnije da izaberu baš svoj zakon koliko se god on ne slagao sa drugima (racinalno razmišljanje) jer to njene mušterije plaćaju.

Podsjeća na dilemu zatvorenika. Bez obzira na odluku saučesnika u zločinu pojedincu je u tom momentu profitabilnije da ne sarađuje sa saučesnikom tj. izda ga vlastima (racionalno) iako bi zbirno za obojicu bilo profitabilnije da obojica sarađuju (superracionalno).

E sad - čini mi se da dosadašnja iskustva pokazuju da na tržištu više vlada ovo racinalno ponašanje - tj. ako je kompaniji profitabilnije da u tom trenutku svoj hemijski otpad baci u rijeku (a nema ko da je spriječi) ona će to i uraditi - iako bi za cijelo tržište bilo profitabilnije da se čuva okolina jer je ona resurs za buduću ekonomski rast cijelog tržišta (superracionalno).

Marko Paunović said...

Friedman objasnjava zasto misli da ce agencije da se medjusobno dogovore - zato sto ako se ne dogovore to znaci rat, koji mnogo kosta, tako da je racionalno i iz njihove perspektive da se unapred dogovore oko zajednickog seta zakona.

Sto se mene tice, glavna primedba na koju Friedman nema dovoljno dobar odgovor je - sta sprecava ove firme da formiraju kartel, sto je onda u stvari drzava?

Pavle Mihajlović said...

Marko, dodao bih samo šta sprečava kontrolu moći i koncentraciju koja onda kreira privatne autokratije ili šta već. Sistem uopšte ne mora biti atomiziran

Marko Paunović said...

Ne moze da bude "privatnih autokratija". Ako nisi zadovoljan svojom agencijom, predjes kod druge.

Fridman u stvari misli da bi sadasnja osiguravajuca drustva mogla da posluze kao "zametak" tih agencija. Osiguras kod njih imovinu i zivot i onda je njima u najboljem interesu da te sacuvaju najbolje sto mogu. :)

Pavle Mihajlović said...

Ja baš mislim suprotno da bi moglo doći do ogromne koncentracije moći. Anarhokapitalizam je priča za ravna prazna polja amerike 18 veka

Marko Paunović said...

Mozda, ali....

Negde sam citao da u Americi danas vise ljudi zaposljava "privatna bezbednost" (portiri, cuvari, telohranitelji, privatni detektivi) nego drzavna (policajci i slicno).

Naravno, mali broj njih se bavi javnim redom i mirom, ali ima i toga. Recimo, moj univerzitet je imao bukvalno privatnu policiju, koja je bila nadlezna za nekih 20-ak blokova grada Filadelfije. Takodje, nije retkost da se formira nesto sto cesto zovu "business improvement district" gde vlasnici prodavnica dobrovoljno placaju privatne policajce da setaju ulicom kako bi privukli musterije koje se inace mozda plase kriminala. Dakle, privatna policija je moguca, pitanje je da li je SAMO privatna policija moguca.

Slicno vazi i za sudove, narocito kada se radi o komercijalnim stvarima. Privatna arbitraza odradjuje ogroman deo komercijalnih sporova, cak i u Srbiji. Jednostavno, drzavni sudovi su toliko neefikasni, da se firmama isplati da idu na privatnu arbitrazu.

Tako da ne bih ja rekao da je sve to bas totalno nerealno...

Stijak said...

Tek sad vidim komentare. Gledao sam i ono drugo predavanje na koje je linkovao u videu gdje pobliže objašnjava ekonomsku stranu - i nisam ubjeđen.

Da tržište samo po sebi traži efikasnija rešenja za kompletno tržište dugoročno (nasuprot za njih kratkoročno) - ne bi imali milion veličina baterija za mobline, nekompitabilni djelovi za sve i svašta (tamo gdje ne postoji tehnološki ili ekonomski razlog za to) i sve vrste vendor-lock in-a - već bi imali mnogo više standardizacija na sadašnjem tržištu.

Ta vrsta dogovora među agencijama oko svega - pa i oko toga da li treba da postoji smrtna kazna je neka vrsta standarizacije i da su takve standarizacije izgledne - gotovo sve bi na tržištu bilo standardizovano jer je tako jeftinije za proizvođače - ali se to ne događa - već standarizacija postoji isključivo gdje je države ili neka međudržavna tjela proguraju.

Drugim rječima - nasuprot dugoročnom razmišljanju na duge staze i za dobrobit cijelog tržišta - ne vidim da bi neka agencija odustala od kvartalno boljih rezultata time što bi udovoljavala svojim klijentima - čak i ukoliko bi to značilo da će se dugoročno sukobljavati sa drugim agencijama i da bi joj mir sa drugima dugoročno donio bolje rezultate. Na tržištu vidim samo borbu za što bolje rezultate za njih same u najkraćim rokovima i to me mnogo podsjeća na ponašanje zatvorenika u dilemi zatvorenika.

Znači - ako imam ja fabriku ambalaže uzvodno zatrovaću rijeku jer mi je jeftinije - iako će to uništiti tvoju fabriku ribe - pa će treći akter koji pravi riblje preparate za godinu dana naručiti manje ambalaže od mene. Naravno - u pravom tržištu je mnogo kompleksnija situacija i mnogo više aktera i zbog toga je indirektna šteta na mene manja, a korist od mog neodgovornog ponašanja veća.