Pages

13 October 2011

Privatizacija visokog obrazovanja

Ja u suštini verujem da je ideologija u društvenim naukama neizbežna -- dok mislimo da smo neutralni, na svet ustvari gledamo kroz sočiva u boji. Ali ako poznajem nekog ko uvek pokušava da sagleda stvari na nepristrasan način, razmotri sve argumente za i protiv bez unapred smišljenog zaključka, to je Dušan Pavlović sa FPN-a. I takav pristup je ovog puta doveo do argumenta za privatizaciju visokog obrazovanja. To ima posebnu vrednost kad dolazi od nekoga ko radi na državnom fakultetu.

10 comments:

Anonymous said...

Ne ide privatizacija bez izmene zakona o radu.
Nema izmene zakona o radu, bez pravne sigurnosti, ukidanja monopola.

Na fakultetima postoji bar 50% viška zaposlenih. Kako to otpustiti?

Leone said...

Privatizacijom :)

Anonymous said...

@Leone
Tacno, ali su optereceni zakonom o radu. Dakle, jeftinije je oformiti privatni fakultet.

U cemu je onda problem?
U nelojalnoj konkurenciji, u stipendijama!

dr Marko Đogo said...

Nije takva rijetkost da zaposleni na državnim fakultetima razmišljaju o prednostima privatnog visokog obrazovanja. Iako mi nije cilj da se poredim sa pomenutim profesorom sa FPN-a, recimo da i ja radim na državnom fakultetu i da sam prije godinu i po napisao pismo Ministru prosvete Republike Srpske u kojem se (između ostalog) zalažem i bolji položaj privatnih fakulteta koji ne rade po sistemu rasprodaje diploma. Ako koga zanima može pročitati na mom blogu pod naslovom "Писмо министру просвете".

dr Marko Đogo said...
This comment has been removed by the author.
Aleksandar Stevanović said...

@srdja
Recimo da u srpskim uslovima privatni univerziteti imaju manjih problemcica da prave pare.... Pogledaj kako to gleda Stanisic sa trenutno najceceg privatnog unvierziteta.

http://www.danas.rs/konferencije/prosveta.970.html?cId=73

Anonymous said...

Aleksandre Stevanoviću,

Da li biste rekli da državne stipendije dižu cenu školovanja i na privatnim fakultetima?

Anonymous said...

OK, sada vidim da je pitanje suvišno, no ideja Stanišića je veoma riskantna. Ne, naravno po državu, i državne fakultete, već po sistem prosvete. Na upravu preduzetnicima? Kojim preduzetnicima? Iz kog sektora? Tu se smanjuje mogućnost "samooblikovanja".

Meni nije jasno zašto se stalno vuku noge, zašto se ne može pokrenuti kampanja o reformi provete, reformi zdravstva... I kroz debatu doći do nekog boljeg rešenja. Plašimo se javnosti?

Vlada said...

Ima i "čudnih" argumenata:
"Slične pozitivne eksternalije stvara i opšte osnovno i srednje obrazovanje: ako ste mušterija koja ulazi u prodavnicu, vama je u interesu da kasirka zna da čita i piše"

Koji poslodavac bi zaposlio nepismenu osobu na mesto kasirke??? Nije meni u interesu nego vlasniku firme u kojoj radi.

"Kada bi se osnovno školovanje prepustilo privatnoj inicijativi (i kada bi za njega plaćali samo oni koji žele ili imaju para), neki ljudi nikada ne bi naučili da čitaju i pišu, što bi značajno otežalo funkcionisanje celog društva."

Ljudi će uvek da rade ono što im je u interesu. Ako treba da nauče da čitaju i pišu naučiće, ako misle da ne treba neće. Kako kažu Ameriku su podigli nepismeni doseljenici.

a na drugoj strani država bi ušteđenih 1,1% BDP mogla da iskoristi bilo za prekopotrebno smanjenje javne potrošnje, bilo za podršku nekim drugim aktivnostima koje stvaraju pozitivne eksternalije (zdravstvo, školstvo, zaštita čovekove sredine, kapitalne investicije itd).

Ušteđenih 1,1% da strovali u druge rupe bez dna, zdravstvo, kapitalne ivesticije ???

Obrazovanje kao i sve ostalo treba da bude privatno, a ko nema para da plati, bolje mu dati pare nego oformiti mrežu državnih škola i silovati celokupno stanovništvo da ih pohađa.

Inače po ustavu osnovno obrazovanje je obavezno i "besplatno", srednje samo "besplatno", a visoko svima dostupno.

Darth Vader said...

Osnovno i srednje obrazovanje treba privatizovati a u privatnom sistemu uvesti vaucere. Time bi dobili i prednosti masovnog obrazovanja koje vodi pismenoj populaciji i prednosti konkurencije privatnih trzista. Jedini problem bi mogli biti ruralni dijelovi zemlje gdje bi vjerovatno morao da se odrzi drzavni sistem a, u najmanju ruku, privatne institucije bi morale biti regulisane kao prirodni monopoli.

U visokom obrazovanju imate nekoliko problema. Prvo je genericni problem drzavne svojine gdje se nikome ni zasta ne treba odgovarati i gdje je sindikalizam podignut na nivo svetinje. To vodi losoj radnoj snazi koja nema mnogo motiva da se unapredjuje ili da posao radi posteno. Drugi problem je u cinjenici da studenti, zbog drzavnog subvencionisanja, ne placaju punu cijenu skolovanja sto ih cini daleko manje senzitivnim na ekonomske posljedice njihovih odluka. To vodi vjecitim apsolventima filozofije ili srpskog jezika i generalno problemu velikog broja fakultetski obrazovanih ljudi koji sticanjem fakulteta nisu dobili nesto sto trziste cijeni mnogo. Slican problem je prisutan svuda u svijetu a u Buenos Airesu, u sali kazu, da su njihovi taksisti najbolji filozofi na svijetu. Treci problem je eticke prirode, jer ovaj sistem predstavlja redistribuciju bogatstva srednjoj i visoj srednjoj klasi, jer siromasni placaju poreze ali malo ko posalje dijete na fakultet.

Uzimajuci ove probleme u obzir, privatizacija je najbolje rijesenje. Medjutim, drzava bi trebala subvencionisati odredjene discipline. Recimo, svakom drustvu treba odredjen broj kvalitetnih istoricara iz razloga koje trziste nece prepoznati. Dalje, gospodin Pavolvic nije u pravu kad tvrdi da se dobiti visokog obrazovanja internalizuju, za razliku od osnovnog koje drustvu daje pozitivne eksternalnosti. Produktivnost radnika zavisi u velikoj mjeri od produktivnosti njegovih kolega, i to je istina i za nisko obrazovane i za visoko obrazovane. Dalje, cijelo drustvo beneficira od inovacija jer je nemoguce savrseno cijenovno diskriminisati, sto ostavlja mnogo potrosackog surplusa (consumer suprlus). Dalji problem je u cinjenici da u Srbiji nemate mnogo kreditne likvidnosti tako da talentovana ali siromasna osoba nema mogucnosti da posudi na ime buducih primanja da bi se skolovala. I na kraju, Srbija jednostavno nema institucije koje bi talentovanima pruzile mogucnost da razviju svoj potencijal. Prema tome mislim da bi drzava trebala uspostaviti fond koji bi slao, recimo, hiljadu studenata na studiranje na Zapad, uz to sto bi oni morali da se obavezaju da ce se vratiti u Srbiju i da ce ostati u Srbiji bar 5-10 godina nakon zavrsetka studija.