Pages

19 August 2011

Hajek u Čikagu...

Prisustvovao sam ovog leta jednom seminaru na Mises Institutu u Alabami, koji je Ronald Hamowy, bivši Hajekov postdilpomac u Čikagu, držao o zdravstvenom osiguranju u Americi. Moram da priznam da ni meni ni većini ostalih to predavanje nije bilo mnogo zabavno iako je bilo nekih interesantnih istorijskih fakata u njemu. Međutim, kada je posle pola sata ili 35 minuta tema bila iscrpljena, počela je prava zabava: Joe Salerno je upitao Hamowyja (pošto je ostalo skoro sat vremena za seminar) da nam nešto ispriča o svom studiranju u Čikagu, o Hajeku, Fridmanu, Frenk Najtu i drugima.

U gomili zanimljivih pikanterija, ali i vrednih istorijskih podataka, koji su usledili, meni je svakako najvažnija bila sledeća: U jednom trenutku neko je upitao kako to da Hajek nije bio primljen na odeljenje za ekonomiju, nego na neki fiktivni, novoformirani institut za "društvenu teoriju", i jel tačno da je to bilo zbog otpora nekih ljudi na ekonomskom fakultetu? Na to je usledio Hamowyijev odgovor koji je sve prisutne potpuno šokirao (prenosim po sećanju njegove reči):

"Ne neki ljudi, nego Milton Fridman lično, koji je tada bio najmoćniji čovek na katedri, naslednik Frenka Najta i koji je lično blokirao Hajekovo zapošljavanje. Fridmanovo obrazloženje je bilo da je Hajekova ekonomska teorija prevaziđena i da se on uopšte više i ne bavi ekonomijom".

Mislim da je ovo jedno od najvećih priznanja koja je Hajek ikada dobio, mnogo važnije od Nobelove nagrade: Milton Fridman, nesumnjivi lider čikaške škole, toliko se plašio Hajekovog potencijalnog uticaja da je blokirao njegovo zapošljavanje na fakultetu. Na kraju je Hajek završio na tom opskurnom institutu, njega su (kao i Misesa u Njujorku) plaćali neki privatni biznismeni (nije dobijao platu od Unvierziteta) i morao je na kraju da se vrati u Evropu, jer ne bi dobio penziju u Čikagu! Naravno, kad je za svoju "zastarelu" teoriju dobio Nobelovu nagradu, ni Fridmanu ni ostalima nije smetalo da okače njegovu sliku među druge laureate koji su predavali u Čikagu.

Da li je ovo nešto što bi prosečna osoba očekivala? Naprotiv, naviknuti smo da ovu dvojicu doživljavamo kao deo jedinstvenog "fronta". Otkud sad tolika netrpeljivost kod Fridmana? Očigledno da nije bila u pitanju lična netrpeljivost. Koliko znam, oni su uvek ostali u prijateljskim odnosima (što više govori o Hajeku nego o Fridmanu). Mislim da je bila u pitanju načelna pozicija. Fridman nije krio svoj prezir prema Austrijskoj školi, a Hajekovu knjigu "Cene i proizvodnja" je nazivao zlom knjigom koja je mnogo štete nanela svojim nagovaranjem da se ništa ne čini tokom Velike Depresije (da podsetim, Fridmanova teorija zašto je došlo do Velike Depresije je bila da Fed nije štampao dovoljno para da je spreči). Dalje, Fridman je bio pozitivista, koji je verovao u empirijsko i ekonometrijsko verifikovanje ekonomskih zakona, dok Hajek nije, i čak je dao vrlo snažne argumente protiv toga. Fridman je verovao u makroekonomiju "Svi smo mi kejnzijanci" dok je Hajek to potpuno odbacivao. I ako je neko razvio dobre argumente protiv toga, onda je to bio Hajek. Sličnosti među njima su vile vrlo površne, ideološke i na nivou intuicija i preferencija. Ne na nivou doktrina i teorija. Fridman je uvek toga bio svestan. Zato nije želeo uljeza u Čikagu, ili barem da ga drži na odstojanju.

Pada mi sada na pamet još jedna anegdota koja je vrlo često ponavljana, a koja takođe puno govori o odnosu Fridmana i čikaške škole sa Austrijancima. Koje još malo libertarijansko dete nije čulo priču za laku noć čika Miltona Fridmana o jezivom, netolerantnom čiki Ludvigu fon Mizesu koji je toliki ekstremista da je na sastanku Mont Pelerin društva sa sve samim hard core liberalima nazvao svoje kolege "gomilom socijalista" i izjurio ljutito iz sobe! Ovde je zabavno da Fridman nije zalazio u detalje da opiše šta je izazvalo takvu Mizesovu reakciju i o čemu se tačno raspravljalo osim da je generalno bilo reči o distribuciji dohotka. No, iako ne znamo tačan sadržaj razgovora, ipak znamo učesnike, znamo kakva su njihova gledišta u to vreme bila po pitanju distribucije dohotka, i možemo da pretpostavimo šta je izazvalo Mizesovu reakciju. Sledeća spekulacija Petera Kleina mi se čini sasvim plauzibilnom:

The panelists were discussing income distribution. We don’t have a transcript, but a plausible scenario is that Friedman was pushing his “negative income tax” as an anti-poverty measure, while Knight, Robbins, and others argued for conventional welfare programs. (Even Hayek, often regarded as an extreme liberal — i.e., libertarian — favored minimum-wage laws, maximum-hours laws, public works projects, government-provided unemployment insurance, and the like.)


Da li je zaista tako neobično da bi Ludvig fon Mizes mogao u nekom trenutku ljude koji zagovaraju ovakve stvari da nazove socijalistima, i zašto bi to bilo jako problematično? Da li pravi liberal treba da podržava državu blagostanja, da ne bi bio "netolerantan"?

Pogledajmo istu stvar iz druge, moje lične perspektive. Sećam se da sam prvi put čuo za ime Miltona Fridmana negde u leto 1991 ili tako nešto u nekoj raspravi na trećem programu radio Beograda, kada je Mihailo Marković rekao kako u "ekstremni laissez faire liberalizam više niko normalan ne veruje osim Miltona Fridmana i njegovih čikaških dečaka". Moja prva reakcija je bila: "vau, taj Fridman mora da je neka faca, daj da nađem da nešto pročitam od njega". Pošto sam živeo u Mladenovcu, i nije bilo interneta, pretrage po lokalnoj biblioteci i raspitivanja kod malobrnojih ljudi koji čitaju knjige nisu urodili nikakvim plodom. Niko nije bio čuo za takvu osobu. Šest ili sedam godina kasnije sam prvi put pročitao u jednoj kolumni Dimitrija Boarova za Fridmana koji je bio predstavljen kao najveći šampion liberalizma i uskoro su usledili Global Book prevodi.

Sad, ne samo da percepcija jedne iste stvari koju imaju Mihailo Marković i Ludvig fon Mizes ne mora biti ista: što je za jednog "ekstremni liberalizam", za drugog može biti "socijalizam". Još važnije od toga, ljudi poput Mihaila Markovića imaju svaki mogući motiv da granicu ideološki dozvoljenog i mogućeg "diskursa" postave kod Miltona Fridmana, a ne kod Ludviga fon Mizesa. Razlog je vrlo jednostavan: uvek se može reći, "eto čak i Milton Fridman, najekstremniji liberal na svetu misli da je zlatni standard glupost, da centralna banka ne sme da sedi skrštenih ruku za vreme recesije i da je potrebna neka redistribucija". Uvek je bolje definisati nedoslednijeg i umerenijeg predstavnika protivničke doktrine kao "ekstrema", jer time sužavaš prostor za debatu i sebe predstavljaš kao "umerenijeg" nego što jesi. Sećam se kad sam prvi put čitao srpski prevod George Reismanove knjige "Government Against Economy" u kojoj je on između ostalog kritikovao Fridmanov monetarizam i zagovarao zlatni standard, da sam pomislio: "bože, kakav je ovo manijak, šta on lupeta, hoće da bude readikalniji od Fridmana?". To je upravo način kako Mihailo Marković želi da reagujete! I zato između Mihaila Markovića i Miltona Fridmana ovog sveta postoji prirodna usklađenost interesa. I nije uopšte čudo da se Ben Bernanke, Paul Krugman, Brad De Long i Tyler Cowen prosto zagrcnjavaju od citiranja Miltona Fridmana. Ko ne bi na njihovom mestui? I ja bih citirao Kejnza da je zagovarao zlatni standard. Još samo kad bih bio u stanju levičare da ubedim da je zlatni standard polu-socijalistička doktrina, i da se levo od toga ne sme ići ako nećeš da budeš crackpot - moj trijumf bi bio potpun. Problem je što stvar stoji obratno - što su oni većinu nas ubedili da je papirni novac kapitalistička ustanova (ili bar konzistentna s kapitalizmom) i da je Fridman najdesnije što se legitimno može ići. Postoji čitava intelektualna industrija, kako na levici tako i na desnici, čiji je prevashodni cilj da od Fridmana napravi sveca zaštitnika klasičnog liberalizma.

Stoga je ova epizoda sa Hajekovim (ne)zapošljavanjem samo jedna mala, ali znakovita crtica u istoriji 20 veka. Uglavnom nenapisanoj istoriji. Istoriji konačne propasti klasičnog liberalizma.


6 comments:

Vladimir_CA said...

Moje mišljenje o makroekonomskoj "znanosti" iz zadnjih stotinjak godina je da se na nju može gledati otprilike kao na dvorsku astrologiju u davnoj prošlosti. Kad pogledamo njene "znanstvene" temelje, tu stvarno nema nekog mnogo većeg opravdanja nego za astrologiju -- osim naravno što makroekonomisti znaju glumiti znanstvenike mnogo uvjerljivije od astrologa.

E sad, kojekakvi Kejnzoidi koji imaju većinu u struci su iskreno uvjereni da je njhova astrologija ključna za ispravno upravljanje kraljevstvom i stvarno se užasavaju mogućnosti da njihovu ulogu preuzmu neki diletanti koji će sasvim krivo tumačiti poruke zvijezda i odvesti državu u propast. Siguran sam da npr. Krugman stvarno tako razmišlja. S druge strane, Fridmanoidi smatraju da zvijezde daju manje korisnih informacija nego što se obično misli i da dvorski astrolozi trebaju biti malo oprezniji sa zaključcima i manje se petljati u stvari o kojima baš nisu sigurni. Naravno, Kejnzoidni astrolozi se užasavaju takvog ekstremizma, koji ne samo da osporava njihovu kompliciraniju i sofisticiraniju školu astrologije, već također prijeti velebnim planovima koji slijede iz nje (a i njihovim rukovodećim pozicijama na čelu tih planova).

Ekonomisti austrijske škole su pritom jedini koji postavljaju pitanja o tome kakvog smisla uopće imaju osnovne ideje astrologije. Kako to točno zvijezde utječu na ljudski život, pa ako i utječu, otkud mi znamo kako? I što možemo zaključiti o našim dvorskim astrolozima kad pogledamo uspjehe njihovih savjeta i ostvarenja njihovih predviđanja iz prošlosti? Neki ekstremniji među njima se čak usuđuju izjaviti da bi država mogla funkcionirati i bez dvorskih astrologa, i to još bolje! Naravno, takvi ljudi neće biti prijateljski dočekani na astrološkim simpozijima i u astrološkim akademijama...

Anonymous said...

Svaka čast! Vrhunski! Genijalno... Bravo.Svaka čast! Vrhunski! Genijalno... Bravo.

Anonymous said...

Po rečima Hajeka između njega i Fridmana nije bilo nikakvog većeg neslaganja osim monetarne teorije. Ali Fridmanu je njegova monetarna teorija bila kruna karijere i on nije mogao da dozvoli da mu neko ko sedi pored njega uništi zvezdu njegovog rada. Mislim da to dovoljno govori o tome koliko je zaista verovao u konkurenciju(valjda onda svuda sem u suprotstavljanju njegovim ekonomskim analizama o novcu).
Što se Kejnzijanaca tiče meni čitav set pitanja koji oni postavljaju,a na kojima su šatro revolucionarizovali ekonomiju, glupost. Nikad nisam razumeo zašto nam treba elastična ponuda novca,mada su je oni izelastičili poput želatina,zašto onaj ko radi 3 puta više ne sme da ima 3 puta više ili zašto mora da plaća porez koji iako je u apsolutnom iznosu veći mora biti i u relativnom itd...
U jedno ne tako davnom postu mislim da si dobro zapazio Ivane da sve što je Kejnz napisao u Opštoj teoriji u stvari opravdanje za bahato trošenje i mešanje političara u sve od igle do lokomotive. Efekat je očigledno posle mnogo decenija punih ratova i državnih programa kumulativan.

Anonymous said...

Pitanje Austrijanci versus mejnstrim je u stvari pitanje metoda. Na tome se ogleda superiornost austrijanaca koji pravilno zastupaju metodološki subjektivizam i individualizam. Po mom skromnom sudu analogno je pitanju metoda prirodnih protiv društvenih nauka. I dok u prirodnim naukama postoji jasno utvrđene ne samo metodološke procedure već pre svega usvojene gradivne jedinice(u fizici SI sistem u biologiji ćelija itd) u društvenim naukama je haos totalni. Većina modernih ekonomista se prebacuje sa teren individualnog na teren kolektivnog bez ikakvih kriterijuma i zato im se dešava da neka pitanja debatuju po 3 decenije a da ne stignu nigde sem vrteći se u krug. Da stvar bude još gora čine to sa najelementarnijim pitanjem u ekonomiji i zato su im dometi nidokle

Anonymous said...

Ivane, idete li možda na Misesov summit sad u devetom mjesecu u Beču? Ide li netko iz Srbije?

Milos Vulevic said...

Веима интересантни подаци. Ипак, не мислим да је Михаило Марковић смишљено анти-рекламом рекламирао Фридмана, већ да једноставно није имао појма о економији. Све што није било чистао комуњарстви или социјал-демократија је за њега била јерес, без разлике... Међутим, мени је интересантно да је Ален Гринспен, у кога се Фридман малтене клео као у једног од својих најбољих ђака посведочио најпре да постоји мана у идеологији, која се састоји у погрешној претпоставци да привредни субјекти могу да се сами старају о сопственом интересу (кад су га оптужили да је недовољним интервенционизмом као председник Фед-а изазвао кризу) и тако послужио као испомоћ апологији бејл-оутова и каснијег Обаминог дирижизма... да би се на крају, мислим 2009. и сам заложио за златни стандард.