Pages

15 April 2011

O metodologiji društvenih nauka

Košarkaši i njihovi treneri obično veruju da kada nekom šut ide, onda ide -- treba mu dodavati loptu jer tog dana ne može da promaši. Psiholozi Gilovich i Tversky su hteli da provere tu hipotezu, pa su analizirali nizove pogođenih i promašenih šuteva u košarci, na nekoliko uzoraka, uključujući timove i pojedinačne igrače. Zaključili su da je "vruća ruka" mit. Kada se pogledaju brojke, nema pokazatelja da posle ubačenog šuta slede drugi pogoci. Umesto toga, slučajni niz od nekoliko pogodaka se interpretira kao neka pravilnost, pa se na osnovu toga misli da će uslediti još pogodaka. Ali brojke kažu da se to u stvarnosti ne dešava.

Većina košarkaša i stručnjaka misli potpuno drugačije. Saša Đorđević, koji i sam zna ponešto o šuterskim serijama, kaže: "dođe utakmica na kojoj prosto eksplodiraš... to je zaista neka vrsta transa jer ti koš izgleda kao kada, ma kao bazen, i ne možeš da promašiš".

Pitanje je ko greši? Ili lažu brojke, jer postoji nešto što statistika ne obuhvata -- ili su košarkaši pod iluzijom, pa im se samo čini da postoje šuterske serije.

Dalje pitanje je i šta je bolji metod društvenih nauka. Kako bolje doći do istine -- analizirati neutralne podatke ili pitati ljude sa intimnim poznavanjem neke stvari šta misle?

10 comments:

Željka Buturović said...

"Dalje pitanje je i šta je bolji metod društvenih nauka. Kako bolje doći do istine -- analizirati neutralne podatke ili pitati ljude sa intimnim poznavanjem neke stvari šta misle?"

ja sam veliki fan konvergentog dokaza. kada veoma razlicite metodologije i podaci vode u isti zakljucak, onda je taj rezultat skoro sigurno istinit. ima dosta takvih situacija i po meni je jedino to pravo naucno znanje u drustvenim naukama.

samo iskustvo ili opservacija nije pouzdana (ima puno takvih primera npr. frojd i slicno), ali to nije ni toboze rigorozna statistika. tu je uvek problem u izboru promenljivih, koje moraju biti merljive (sto se na kraju iz prakticnih razloga uvek svede na lako merljive, a to vodi u nova ogranicenja i distorzije) sto opet vodi u razna zastranjivanja, da ne razglabam sad. definitivno sam skepticna prema ovom kultu "naucnog" saznanja reflektovanom kroz statisticke generalizacije u odnosu na iskustvo, ne zato sto imam toliko visoko misljenje o iskustvu, nego sto imam lose misljenje o statistickom znanju odvojenom ili u direktnoj suprotnosti sa drugim izvorima informacija.

Ivan Jankovic said...

Ovaj problem o kome se radi u postu po mom sudu nije uopste problem drustvenih nego prirodnih nauka, ili u najboljem slucaju psihologije koja je vise prirodna nego drustvena nauka. Sta se desava u mozgu osobe koja tvrdi da ima iskustvo "vruce ruke"? Naucno objasnjenje toga se moze dati samo daljim biohemijskim i medicinskim (i psiholoskim) istrazivanjima fizicke strane tog iskustva, ne statistickim generalizacijama trecih lica o ponasanju takve osobe.

Ja kao amamterski kosarkas mogu da potvrdim da sam ponekad imao iskustva slicna Djordjevicevom - kad ti se cini da ne mozes da promasis. Ali imao sam i ona kad se pitam "sta je sa mnom danas"? Ne znam kako bi se takve stvari mogle "naucno" proucavati koristeci statistiku.

Inace, sto se tice "pravog naucnog znanja" u drustvenim naukama, mislim da je ono uvek deduktivno, tj apodikticko (samoocigledni aksiomi iz kojih slede logicke posledice koje je besmisleno podvrgavati emprijiskom testu). Statistika i empirija tu mogu da sluze samo kao neka ilustracija, tesko kao nezavistan izvor validnosti takvih propozicija. Zato je u drustvenim naukama i toliko ogranicena mogucnost predvidjanja, ogranicena uglavnom na modele - koji kazu "ako-onda". Nevolja je sto nikad, ili vrlo retko i tesko, mozes znati da li taj proviso vazi, da li zaista vazi to "ako". Najcesce ne vazi. Mislim da je Hajek bio u pravu kad je rekao da je glavni zadatak drustvenih nauka ne da nadju nove podatke i "empirijsku evidenciju" za postojece teorije (kako se to najcesce misli i radi danas) nego da smisle bolje teorije da objasne cinjenice koje vec imamo.

Stevan said...

Sem ako Đorđević et al. tvrde da posle prvog šuta u utakmici mogu da znaju kakvo će "šutersko veče" imati, ne vidim nikakav raskorak između toga što oni kažu naspram zaključka psihologa sa Kornela.

Ako posmatramo šuteve kao bacanje "fer" novčića (što je model koji psiholozi predlažu, koliko shvatam), serije gde u 10 bacanja (tj. šuteva) ima 8 ili više glava (tj. pogodaka) postoje, ali niko nije u stanju da predvidi rezultat na osnovu prvog, ili prvih par, bacanja.

Željka Buturović said...

"Sta se desava u mozgu osobe koja tvrdi da ima iskustvo "vruce ruke"? "

nije to toliko bitno za ovaj problem, mada moze da bude deo konvergentnog dokaza. ovde je pitanje da li objektivno govoreci postoje periodi kada se igra mnogo bolje nego inace. mrzi me sad da citam ponovo to od gilovicha, koliko se secam, oni su gledali uslovne verovatnoce posle jednog, dva, tri ili vise pogodataka i nasli otprilike da verovatnoca sledeceg u osnovi konstantna tj. ne zavisi od te serije. ali to podrazumeva da je sve ostalo konstantno, znaci da nema promene ponasanja igraca, saigraca, suparnika itd, sto nije tacno. sad mozda su oni i to nesto "kontrolisali", ali tu ima toliko mnogo kombinacija da tesko da istina moze da se na taj nacin istera do kraja.

evo ja cu da navedem primer kontradikcije iskustva i statistike koji ima vise veze sa ekonomijom. npr. sve statistike koje sam ja videla o norveskoj ukazuju da je to neka veoma bogata zemlja super za zivot. ja sam bila tamo i meni to deluje kao necu da kazem siromasna zemlja, ali kao neka zemlja u razvoju, a svakako mnogo losije mesto za zivot od npr. srbije. gomila zgrada ima neku soc-realisticku arhitekturu, izlozi u prodavnicama garderobu (osim H&M) su nesto kao u beogradu pre 30 godina i sl, a vrhunac je sto su ulice pune prosjaka. i to nije bio samo moj utisak nego prakticno svih ljudi sa kojima sam tamo pricala (to je bila medjunarodna konferencija i bilo je ljudi sa svih strana - svi su bili zgranuti).

Zvonko M. said...

Мислим да се феномен "вруће руке" погрешно тумачи. То не значи да неко "не промашује", већ да је самоуверен и преузима вођство - тј. доноси одлуке. Често је у животу важније донети било какву одлуку него одуговлачити, а посебно у спорту.

Стање такве високе концентрације је веома добро описано у психологији: The Flow

Nemanja said...

Ja bih rekao da je ovo stvar fizioloske prirode.

Secam se jedne istinite price, ako se ne varam, bila je na Discovery-iju. Dva americka vojnika nalecu na IED. Jedan se spasava, dok su noge njegovog prijatelja prikljestene vozilom tipa hummer.

Neprijatelj nadire, vojnik se nalazi u bezizlaznoj situaciji, kako da pomogne drugu u nevolji.Ako ga ostavi, gotov je.

Covek prilazi kolima, sam PODIZE hummer dok se ovaj drugi izvlaci, i zajedno se povlace na bezbednu lokaciju.

Kako je to moguce? Vrlo jednostavno, ADRENALIN daje coveku nadljudske sposobnosti, doduse po visokoj ceni za organizam.

Pred naletom adrenalina, cula se izostravaju, povecavaju se snaga i izdrzljivost, i kos pocinje da izgleda "kao kada, ma kao bazen, i ne možeš da promašiš" :)

Statistika zasigurno negde gresi.

Slaviša Tasić said...

Stevane,

"Sem ako Đorđević et al. tvrde da posle prvog šuta u utakmici mogu da znaju kakvo će "šutersko veče""

U tome i jeste stvar, igrači tvrde da posle 2-3 šuta znaju da li ih ide ili ne ide. Naučnici kažu suprotno.

Ivane,

ovo je pitanje društvenih nauka. Inače svaki problem možeš da svedeš na prirodne nauke -- da li štampanje novca povećava inflaciju možemo znati tek ako uđemo u glave ljudi da vidimo imaju li novčanu iluziju, itd. Pitanje koje postavljamo je da li se u nekim periodima šutira bolje nego u drugim, kakav je rezultat na terenu, bez obzira šta se dešava u glavi -- ne znam kako odgovor može prakseološki da se izvede iz aksioma.

mileusna said...

Da postoji neka nauka koja to može da odgonetne sport ne bi bio to što jeste. :)

Slažem se da se radi o psihologiji. Tenis je možda i očigledniji primer od toga jer je individualan sport, dok je košarka timski pa loša igra pojedinca može i da se zamaskira dobrom igrom cele ekipe ili obratno.

Ali u tenisu je sve na jednom čoveku. I kako onda objasniti da neko ko igra tenis ceo život i razbija svog protivnika sa 6:0 5:1 odjednom kvrcne i izgubi meč, počne da zakucava loptice u mrežu, izbacuje u aut..?! Ili je kvrcnulo onom drugom pa je dobio meč, odjednom krene sve da pogađa?

vucko said...

Ime pokojnog Amosa Tverskog daje priličnu težinu kvalitetu eksperimenta (znači ne samo kvalitetu statistike nego i veze statistike i zaključivanja). Ovakve stvari su mu, koliko znam, bile specijalnost.

Nasim Taleb se bavio ljudskom potrebom racionalizacije inače slučajnih procesa u Fooled by Randomness. Ja ću preporučiti knjigu kao zabavnu, pošto osećam da će Željka otići po najveći čekić kad vidi Talebovo ime u komentaru :-)

vucko said...

I jedan interesantan termin: Pareidolia