Pages

15 March 2010

Ideje i interesi 2

Čitam Slavišin tekst, pa rekoh da napišem i nešto što ja mislim na tu temu. Meni se čini da ideje i interesi ne mogu ni samostalno, ali ni zajedno da objasne porast državne intervencije u pretodnih stotinak godina.

Prvo, zašto ne mogu samostalno. Za veliku promenu državne politike je nužno da u novim idejama neko prepozna svoj interes. Komunizam i fašizam se nisu raširili u prvoj polovini dvadesetog veka samo zbog "snage ideja", već i zato što su određene grupe ljudi u sprovođenju tih ideja videle svoj lični interes i bile spremne da poginu za njega. Jeste, bilo je potrebno taj interes opravdati nekim višim razlozima, ali su i tada ljudi znali da "za ideale ginu budale". Sa druge strane, većini interesnih grupa je teško da nešto "proguraju" ako uopšte nemaju podršku intelektualne elite i građana. Meni je zato veoma bliska teorija Brusa Jendla o švercerima i vernicima - dok vernici traže promenu politike iz "idealističkih" razloga, dotle šverceri na tome profitiraju. U tom kontekstu, ideologe bi mogli da smatramo svojevrsnim vernicima koji političarima daju opravdanje za vođenje politike koja je u korist određene uske grupe ljudi.

Ali, čini mi se da porast državne intervencije u proteklih 100 godina ne može da se objasni samo idejama i interesima. Mislim da su bitne makar još tri stvari, koje su doprinele povećanom mešanju države.

Prva je širenje demokratije. Kao najočigledniji primer, navodim žene koje su se izborile za pravo glasa upravo u prvoj polovini dvadesetog veka u većini zapadnih zemalja. Elektorat se duplirao, to ne može da nema posledice na ishod. O tome je pisao Džon Lot pre desetak godina. Svako ko se bavi izborima će vam reći da su teme koje interesuju žene drugačije od tema koje zanimaju muškarce. Ako pretpostavimo, što meni deluje razumno, da su žene manje sklone riziku od muškaraca, onda širenje država blagostanja nakon što su žene dobile pravo glasa savršeno ima logike, a Lot je našao i neke empirijske dokaze. Ali, dodao bih, veća averzija prema riziku ne implicira samo veće rashode za penzije, zdravstvo, školstvo i nezaposlenost, već i strožiju regulaciju vezano za zaštitu životne sredine, ispravnost hrane i slično.

Druga velika promena u poslednjih sto godina je tehnologija (pogledajte, recimo ovaj tekst. Tehnologija je učinila mogućim ono što ranije nije bilo moguće - administriranje složenog poreskog sistema, na primer. Takođe, trošenje državnih para je postalo lakše pratiti. Samo zamislite nekoga ko 1850. godine želi da uvede državni penzijski sistem - ko su obveznici, gde žive, kako da im dostave pare, kako da naplate doprinose, sve potpuno nemoguće, ili prohibitivno skupo. Zato o tome nije niko ni razmišljao, a ne zato što nije bilo zainteresovanih ili zato što su ljudi tada takvu ideju smatrali moralno ili ekonomski pogrešnom.

Takođe, treba naglasiti i uticaj tehnologije na samo formulisanje ekonomske politike. Hajekov argument da donosioci odluka često ne znaju šta rade jer nemaju informacije je kroz novu tehnologiju izgubio svoju uverljivost, jer su protivnici mogli da kažu - "kako to misliš da je nešto neizračunljivo, pa imamo kompjutere", ili "kako to misliš da političari nemaju informacije sa terena, pa pozvaće telefonom ljude na terenu da ih pitaju". Naravno, Hajekova teza nije ni bila direktno vezana za tehnologiju, ali je njegovim protivnicima usled razvoja tehnologije bilo lakše da takve kritike odbace. Recimo, pogledajte tekst Oskara Langea "The Computer and the Market":

In my essay I refuted the Hayek—Robbins argument by showing how a market mechanism could be established in a socialist economy which would lead to the solution of the simultaneous equations by means of an empirical procedure of trial and error. Starting with an arbitrary set of prices, the price is raised whenever demand exceeds supply and lowered whenever the opposite is the case. Through such a process of tatonnements, first described by Walras, the final equilibrium prices are gradually reached. These are the prices satisfying the system of simultaneous equations. It was assumed without question that the tatonnement process in fact converges to the system of equilibrium prices.

Were I to rewrite my essay today my task would be much simpler. My answer to Hayek and Robbins would be: so what’s the trouble?

Let us put the simultaneous equations on an electronic computer and we shall obtain the solution in less than a second. The market process with its cumbersome tatonnements appears old-fashioned. Indeed, it may be considered as a computing device of the preelectronic age.


Treće, došlo je i do velikih demografskih promena, što je uticalo i na preovlađujuće ideje i na preovlađujuće interese. Na primer, ako postoje državni penzijski i zdravstveni sistem, starenje stanovništva će praktično po definiciji dovesti do porasta državnih rashoda za te stvari, a samim tim i do poreza iz kojih se sve to finansira.

Moja poenta je, u stvari, da nije ideja o povećavanju uloge države (i interesi koji iz toga proizlaze) "pala s Marsa" između dva svetska rata. Te ideje i interesi su oduvek bili tu, oduvek je bilo ljudi koji su verovali da svet nije pravedan i da država "tu mora nešto da uradi", kao što je oduvek bilo ljudi koji su želeli da se ogrebu o državu.

Ali, uslovi su se stekli tek pre stotinak godina, kada je, sa jedne strane, došlo do povećanja tražnje za državnom intervencijom, a sa druge strane do obaranja troškova državne intervencije. Ravnotežna količina je prosto morala da poraste.

1 comment:

Andrej Đ. said...

Marko, Marko... ne čitah Slavišu, al' ne sumnjam u to da je i on pucao u potpuno SUPROTNOM pravcu od mete. Nikad mi neće biti jasno kako vam uspeva da istresete sve, samo vam ne uspeva da pretresete prostu činjenicu da ti vaši kapitalizmi, tržišta, tehnologije, progresi, i sve ostale "slobodarske" stvari rastu toliko i takvim tempom da više ne da nije dovoljna država da sve to kontroliše, nego da moraju da postoje i mnogo veće nadnacionalne forme.
No, to što vi verujete da bi "ujedinjeni privatnici celog sveta" mogli da ostvare ovakav sistem represije, prinude i kontrole koje je potrebno za to vaše SLOBODNO tržište, to je samo vaš problem. I to veliki. Ja ne bih da vam dugo stojim na žulju, samo se začudih.