It appears to be generally held that the so-called theory of "perfect competition" provides the appropriate model for judging the effectiveness of competition in real life and that, to the extent that real competition differs from that model, it is undesirable and even harmful. For this attitude there seems to me to exist very little justification. I shall attempt to show that what the theory of perfect competition discusses has little claim to be called "competition" at all, and that its conclusions are of little use as guides to policy.
The reason for this seems to me to be that this theory throughout assumes that state of affairs already to exist which, according to the truer view of the older theory, the process of competition tends to bring about (or to approximate) and that, if the state of affairs assumed by the theory of perfect competition ever existed, it would not only deprive of their scope all the activities which the verb "to compete" describes but would make them virtually impossible.
Posebno je zanimljijvo da uočimo da je Hajekov tekst frontalni napad na SVE pretpostavke teorije savršene konkurencije, dakle jednako pretpostavku savršenih informacija, velikog broja firmi, homogenih resursa i "slobodnog ulaska". Stoga njegova kritika važi podjednako za sve varijante ove teorije, uključujući i neke inovativne verzije poput takozvane teorije savršeno kontestabilnog tržišta koja se često reklamira kao velika inovacija, a u stvari pretpostavlja samo prepakivanje stare teorije kroz napuštanje jedne (veliki broj ponuđača) ali zadržavanje drugih, jednako neodrživih pretpostavki (savršene informacije i slobodan ulaz), i jednako podleže istom tipu prigovora kao i standardna teorija.
Ironično je da ekonomisti koji inače hvale Hajeka generalno, a posebno njegovu teoriju o decentralizovanom znanju, istovremeno odbacuju očiglednu primenu te teorije. Kad stignemo do objašnjenja konkurencije, odjednom umesto sveta nesavršenih ljudi, ograničenog znanja i proizvodnje koja zahteva resurse i vreme, ulazimo u Zemlju čuda, u kojoj su sve informacije svima dostupne (pa se stoga "asimetrične informacije" smatraju nekim teorijskim skandalom koji zahteva opravdanje), proizvodnja momentalna, resursi homogeni, fabrike niču u vakuumu (nulte "barijere ulasku") i proizvođač kao robot proizvodi identičnu stvar, i može da konkuriše samo povećanjem proizvodnje, ne snižavanjem cena i poboljšanjem kvaliteta (jer te procedure ruše temeljne postulate savršene konkurencije, zadati, "parametrarski" karakter cena i homogenost proizvoda).
Problem sa ovom teorijom je isti kao i sa marksizmom. Stalno nam se priča da je teorija jedna idealizacija, i da stvarnost nije ni blizu tako savršena kao teorija. Kad ne kažu "dole sa stvarnošću" (tj "živeo SSSR", odnosno "razbucajmo monopole poput Standard Oila i Microsofta iako snižavaju cene i poboljšavaju kvalitet) i marksisti i neoklasičari kažu da treba da budemo malo tolerantniji prema stvarnosti, jer je marksizam suviše dobar za palu ljudsku prirodu, a savršena konkurencija suviše idealna za pali, nesavršeni svet. No, potpuno obratno je tačno - stvarnost je u oba slučaja bolja od ideala. Realni komunizam je bio bolji od komunističkog ideala upravo zato što NIJE (do kraja) realizovao jednu apsurdnu ideju, kao što je i realno tržište efikasno upravo zato što NE FUNKCIONIŠE po principima "savršene konkurencije", tj što se ne svodi na svet kloniranih robota koji ne zarađuju, ne konkurišu, ne bore se, ne reklamiraju, ne stiču reputaciju, nego izjednačavaju granične troškove sa cenama van prostora i vremena.
No comments:
Post a Comment