Pages

10 June 2010

Vrednost imovine

Još malo o oduzimanju zemljišta. Opravdanje za eksproprijaciju je da ako postoji javna upotreba, onda vlasnik ima motiv da tvrdi pazar - da traži višu cenu ne zato što on sam vrednuje tu svojinu više, nego zato što zna da kupac nema izbora. Ako smo već kupili okolne parcele, onda poslednji prodavac, znajući to, može zahtevati više. Pošto je kupac država, to onda znači prelivanje iz budžeta da bi se nagradio manipulant. Neko čak može i strateški kupovati zemljište da bi ovako profitirao.

Kritika je najmanje dvojaka -- prva je, pogađate, po osnovu sankrosantnosti privatnog vlasništva. Ako je vlasništvo stvarno neotuđivo, onda su državni projekti i troškovi za budžet slabo opravdanje.

Druga kritika je ekonomska -- rekao bih austrijska, ali trebalo bi da sledi i iz standardne mikroekonomije. Vrednost je, naime, subjektivna. Šta je prava tržišna vrednost vidimo samo posle prodaje konkretne stvari. Pre prodaje, ili ako vlasnik neće da proda, nema načina da to znamo. To nije vrednost okolnih parcela ili vrednost uporedive imovine koja je prodata, ili vrednost po kojoj je nešto prethodno kupljeno. Sve je to irelevantno jer mi ne znamo šta je u glavi vlasnika -- možda iz sentimentalnih razloga ceni svoju imovinu (ne lomite mi bagrenje), ili neće da napusti zemlju svog pradede, ili se tu navikao, ili ima pogled sa prozora koji mu mnogo znači. Subjektivno vrednovanje je moguće utvrditi samo na osnovu akta prodaje, ex post. Ako prodaje nema, i pošto vlasnik odbija da dobrovoljno proda, veliki su izgledi da primoravanje na prodaju po određenoj, "tržišnoj" ceni, ustvari znači delimičnu pljačku vlasnika.

Razmere naše nemogućnosti da utvrdimo šta je pravedna "tržišna" cena, potpune nepredvidivosti kako i u čemu vlasnici sami vide svoju vrednost, lepo se vide iz ovog odlomka:

Da vlasnici parcela nisu baš uvek zadovoljni ponuđenim iznosima potvrdio je svojevremeno Borivoje Ivanović iz sela Stublenica kod Uba kroz čiju njivu treba da prođe autoput Beograd – južni Jadran. Ponuda od 5.000 evra za hektar pre dve godine nije ga obradovala, jer on kako nam je tada rekao, vrednost svog imanja ne meri u evrima već u grlima stoke. Tako je proračunao da je pre četiri decenije morao da proda 13 krava, da bi kupio dva hektara, a sada će od dobijenih para, moći da pazari četiri grla stoke.

Jasno je da je čovek, u terminima sopstvene, subjektivne vrednosti, opljačkan.

6 comments:

Pavle Mihajlović said...

Pitanje za Slavišu,

Zar ne bi mogla država da se ponaša kao monopson u situaciji eksproprijacije zemljište. Da na primer sve parcele otkupi odjednom? Sa jedne strane to bi dovelo do nešto niže cene za vlasnike zemljišta, a opet država bi zaobišla situaciju u kojoj bi neko mogao da ucenjuje. Nadam se da ne čitaju ovo i da im nisam dao opaku ideju...

Slaviša Tasić said...

Ne znam koliko je to izvodljivo. Kupoprodaja obično malo potraje, tu su ponuda, odgovor, ugovor... Još država istovremeno kupuje svu zemlju u istom kraju. Vlasnicima bi brzo postalo jasno o čemu se radi.

Nemanja said...

Zasto drzava jednostavno ne promeni trasu puta, i kraj price.

Svi znamo za tri fundamentalna pravila za poslovanje sa nekretninama i zemljistem, koja glase: lokacija, lokacija i lokacija.

Na ovaj nacin, vlasnicima ostaje pravo da subjektivno cene svoju imovinu, a drzava minimizira trosak poreskih obveznika...

Aleksandar Stevanović said...

Menjanje trase je dobro resenje jer onda drzava ima batinu koja ne krsi nepovredivost vlasnistva.

Ima i drugo koje nije lose, naime porez na imovinu da se placa po trzisnoj vrednosti (kakogod da se ona utvrdjuje, ali vidim da opstina Stari grad to radi vrlo azurno i precizno kod stanova) ili vrednosti koju proceni vlasnik, ako je ta vrednost veca. Na primer, ako tvrdis da ar vredi 4000, ti lepo placaj porez na tu svotu i cekaj novog investitora. Kombinacija 1 i 2 je prilicno efikasna.

Ono sto je bitno, oba resenja postuju nepovredivost vlasnistva, mada je 1 bolje jer se porez na imovinu moze smatrati dvostrukim oporezivanjem, mada ga u SAD mnogo vole.

Naravno, nema resenja koje moze u startu iskljuciti podsticaje za korupciju, ali to je vec drugo pitanje.

Pavle Mihajlović said...

Pitanje je koliko je izvodljivo rešenje 1. Trase puta se ne postavljaju slučajno to je čitava nauka.

Janko said...

http://www.reuters.com/article/idUSTRE6573RH20100608