Pages

05 September 2009

"Antievropski" zakon

Švedski ambasador izjavio je da je "moderno društvo preči cilj od EU". Drago mi je da je konačno i neko iz liberalnog kampa počeo da govori o rastućoj fetišizaciji EU u Srbiji. Meni je to bilo posebno upadljivo poslednjih nedelja kada su protivnici zakona o informisanju zakon zvali, od svega, "antievropskim". Taj zakon jeste antievropski (mada se ni EU ne može pohvaliti besprekornom slobodom govora), ali je pre svega represivan, anticivilizacijski, antislobodarski, antidemokratski (u novijem značenju reči demokratija), protivustavni i mnogo toga. Ali protivnici zakona su valjda znali da sloboda govora, ili sloboda uopšte, sama po sebi nije neka vrednost koja bi dala moralnu snagu protestu. I kod liberalnijeg dela Srbije, izgleda da je Evropa važnija vrednost od same slobode, uključujući i tako fundamentalnu slobodu kao što je sloboda govora i štampe. U redu bi bilo da zakon guši jednu od osnovnih civilizacijskih sloboda, samo da nije antievropski.

9 comments:

Brut said...

Da, ali kad procitam o kakvim to reformama prica njegova ekselencija, ja ne vidim nista osim price o hapsenju Mladica. To je smisao price o "modernizaciji" o kojoj on govori. Ni reci o reformama u smislu liberalizacije trzista, kako bi neko naivan pomislio. A i tesko da bi takvo sta moglo da dodje od evropskih birokrata. Tako da upotrebu sintagme "liberalni kamp" ovde mogu shvatiti samo kao ironicku. Evropa je elegantan izgovor neprijatelja slobode u Srbiji.

perica said...

Zašto je zakon protivustavan?

perica said...

Hoću da kažem, čini mi se da ni član 46 ni član 50 ne sprečavaju donošenje ovakvog zakona. Sam ustav dopušta ograničenje slobode govora. Ili grešim?

Slaviša Tasić said...

Izgleda da jeste po ustavu.
Član 46:
"Слобода изражавања може се законом ограничити, ако је то неопходно ради заштите права и угледа других..."

Ali Ustavni sud može da se zakači za ovu frazu "neophodno", da ospori da je baš ovakav zakon minimalno neophodan za zaštitu prava i ugleda.

perica said...

Da, ustavni sud bi sada mogao da se nateže sa političarima, da li je baš ovakav zakon "minimalno neophodan" ili nije. I tu dolazimo do situacije da je ustav i njegovo tumačenje stvar shvatanja, ukusa, interesa. To je potpuno truo i šupalj temelj pravnog sistema odnosno države.
Ono što bi ustav trebalo da bude, to je skup svima jasnih principa. Jedan bi mogao da bude "sloboda govora ničim se ne sme ograničiti". Ili bi možda mogao da bude "svemoć države se mora odbraniti svim sredstvima". Da svakom bude jasno - ili je cenzura zabranjena ili je obavezna. Ili poštujemo ljudska prava ili štitimo državu svim sredstvima. Ali bar je svima sve jasno.
Ovako, imamo jednu muljariju, hodge-podge, nazovi-pravni dokument koji ne definiše i ne određuje ništa. Ustav je samo po formi i imenu, po sadržaju - nije ništa. Sve je subjektivno, stvar shvatanja, ukusa i interesa. Ne da nemamo demokratiju, nemamo čak ni republiku.

Slaviša Tasić said...

To je u praksi neizvodljivo. Nema zakona, nema čak ni privatnog ugovora između dva lica u kojem je sve jasno i jednosmisleno, koji može da predvidi sve situacije na koje može da se odnosi. Zato i postoje sudovi i arbitraže.

Evo i tvoja odredba "Sloboda govora se ničim ne može ograničiti". Šta je tačno sloboda? Šta spada u govor?(Da li je dozvoljeno vikati "vatra" u zatvorenom bioskopu?) Šta je tačno ograničenje (da li je PDV na novine ili carina na štamparski materijal ograničenje?)

perica said...

Donekle si u pravu, da ne cepam sad dlaku na pola. Ali, baš zato što je praksa nepredvidiva, ustav bi trebalo da bude što jasniji. To što je praksa složena nije opravdanje za maglovite ustavne odredbe. Neodređenost i kontradiktornost ustava nije posledica želje ustavopisca da obuhvati što više praktičnih situacija već da podrije osnovnu (brižljivo skrivenu) namenu ustava - da ograniči nasilnu samovolju vlasti.
Mislim da tvoj donekle apologetski stav spram ustavopisca i oktroizatora proizilazi iz pogrešne težnje ka univerzalnosti bilo kakvog ugovora. Pa i ustava kao surogata ugovora. Univerzalnost je za principe i ideale, a ugovor, kao tvorevina nužno nesavršenih, subjektivnih ljudi ne može da važi univarzalno. Pokušaj da ga univerzalno primenimo najkraćim putem nas vodi ka prisiljavanju treće strane na njegovo poštovanje. Što je naravno nedopustivo, složićeš se. Dakle kažem: teškoće u univerzalnoj primeni ne otklanjaju se (naprotiv, povećavaju se) nejasnoćom i nedoslednošću ustava. Domen važenja ustava (res publica) mora da se smanji, da bi se smanjila nepredvidljivost situacija. A to praktično znači smanjenje javne sfere i širenje privatnog domena slobode. Na primer, u privatnom bioskopu (uzan privatni domen) potpuno je jasno da nema vikanja "vatra!" na prazno, čime je sužena sloboda govora onima koji dobrovoljno ulaze u bioskop.

Slaviša Tasić said...

"Domen važenja ustava (res publica) mora da se smanji, da bi se smanjila nepredvidljivost situacija."

To je ključno. Zato je najvažnije da ustav kaže šta država ustvari samo sme da radi, dok se podrazumeva da svo ostalo ne sme. Ali mi živimo u hobsovskoj demokratiji, država je sve, a onda ona sama sebe ograničava i daje nam neke slobode.

Drugi problem je evolucija ustava. Ustav SAD veoma jasno kaže neke stvari, ali one su postepeno, tumačanjem i presedanima postale mnogo manje jasne i ponekad znače skroz suprotno od izvornog. Meni je omiljeni primer da je ustavna klauzula stavljena da garantuje slobodnu trgovinu između saveznih država postepeno prerasla u klauzulu koja dozvoljava regulisanje trgovine, pa se postepeno pod trgovinom počelo podrazumevati sve, i na kraju je nedavno ista klauzula iskorišćena da se privatnom licu u Kaliforniji zabrani uzgajanje marihuane za lične potrebe. Tumačenje je bilo, uz pomoć ranijih presedana koi su utabali put, da i njegova marihuana, iako je ne prodaje ipak indirektno utiče na ukupno američko tržište marihuane, pa prema tome regulisanje njegove bašte nekako spada u domen kongresne moći da reguliše saveznu trgovinu. I to je uradio vrhovni sud, ne neki slučajni sudija. Na kraju ispada da šta god i koliko god jasno da ograničiš moći države, ne pomaže.

perica said...

Tu se slažemo 110%. Već sam i samom sebi dosadan sa pričom o neodrživosti minarhije - minimalne države. I najmanji mogući monopol sile je preveliki, samim tim što je monopol. Ustav nije granica širenju moći države nad društvom. Sila priznaje samo jedno - veću silu. Jedino naoružani narod može da drži "svoju" državu in check.