Pages

24 July 2009

Liberaltarijanci

Ne libertarijanci nego liberaltarijanci, su spoj liberala (u američkom smislu, zovimo ih socijalistima da bi izbegli zabunu) i libertarijanaca. Pokret se pojavio u poslednjih godinu ili dve, iniciran od strane nekoliko ljudi iz Cato instituta kao reakcija na prihvatanje velike države i 'national greatness' konzervativizma, zanemarivanje ekonomskih sloboda i gušenje socijalnih sloboda (zabrana kockanja, rat protiv droga, itd.) od strane konzervativaca. Ideja je da liberal-socijalisti i libertarijanci mogu naći zajednički jezik u mnogim od ovih stvari i stvoriti neku vrstu intelektualne i možda političke koalicije. Libertarijanci bi sa svoje strane mogli biti popustljivi oko socijalne jednakosti.

Evo šta je fundamentalno pogrešno u ovoj ideji. Libertarijanci uključeni u pokret pogrešno tumače šta stvarno ovi liberal-socijalisti hoće. Samo na prvi pogled socijalistima su prioriteti društvena jednakost, borba protiv siromaštva i slično. Ne znam da li su oni toga i sami svesni, većina verovatno ne, ali u stvarnosti najveći prioritet današnjih levičara je što veća centralizovana državna kontrola nad što većim brojem aktivnosti ljudi. Bar tako izgleda iz njihovih konkretnih predloga, šta god da su proklamovani opšti ciljevi.

Moj omiljeni primer je Paul Krugman, vodeći liberal-socijalista. Kao vrhunski ekonomista, Krugman bi morao da razume nesumnjivu ekonomsku i socijalnu poželjnost nekih liberalizacija, kao što su recimo liberalizacija taksi usluga, proizvodnje lekova, ili licenci za obavljanje zanimanja (od vodoinstalaterskih i frizerskih do lekarskih i pravničkih, ima ih mnogo). Takve liberalizacije bi dovele do pojeftinjenja ovih usluga i omogućile većem broju ljudi da se njima bave (npr. siromašni imigranti, jer su licence po pravilu dosta skupe i zahtevaju dugotrajnu proceduru). Ali jedan ekonomista je nedavno analizirao stotine Krugmanovih kolumni u dugom nizu godina i zaključio da se Krugman, koji redovno piše o svim ovim temama, ni jedan jedini put nije založio za bilo kakvu liberalizaciju. Postavlja se onda pitanje šta Krugman stvarno hoće. Da li su bitni neki ciljevi, ili je bitno jedino upotrebiti državnu intervenciju kao sredstvo, bez obzira na ishod. Evo posta o tome i o sličnim slučajevima u Srbiji, kao što su razne subvencije, intervencije i privilegije podržane od strane domaćih levičara, koje su ustvari duboko antisocijalne. Evo posta o sličnom slučaju u spoljnoj politici -- veliki, najveći svetski pacifista i navodni anarhista Noam Čomski nije podržao Rona Paula, jedinog kandidata koji se zalagao za momentalni prestanak svih vojnih intervencija, ali jeste Hilary Clinton. Globalno zagrevanje je sledeći slučaj gde cilj sve više izgleda samo kao maska za sredstvo, zdravstveno osiguranje još jedan. Ako je problem tih 10% ljudi koji u Americi nemaju zdravstveno osiguranje, mogu im se dati vaučeri. Ali na to nijedan liberal-socijalista neće pristati. Šta iz toga zaključiti nego da im stvarni cilj nije osiguranje za sve, nego nacionalizacija zdravstva?

Ja bih i sam možda bio liberaltarijanac kada bi jedino što je važno socijalistima bila preraspodela bogatstva. Prljava tajna libertarijanizma je da ako logički krenete jedino od principa lične slobode, nema nikakvih principijelnih prepreka za preraspodelu dohotka. Iz principa sloode izvodi se odsustvo ograničenja za privatnu akciju, ali ne sledi odsustvo preraspodele. Odsustvo preraspodele sledi iz principa privatne svojine, što je dosta različito od slobode. Libertarijanizam se zato mora definisati iz principa slobode i svojine, a ovo drugo libertarijanci često propuštaju da saopšte. Problem sa svojinom kao osnovom za uspešnu ideologiju leži u sledećem. Tamo gde je svojina istorijski nastala slobodnim naseljavanjem (homesteadingom) i sopstvenim radom, kao što je uglavnom slučaj bio u SAD, princip svojine je prirodno prihvatiti. Ali u većem delu sveta istorija je komplikovanija od toga. U Srbiji recimo u poslednja dva veka to je bio prvo strani okupator, pa monarhija koja je bila delom diktatura i delom demokratija ali uvek sa korupcijom i privilegijama, pa onda komunisti, pa kvazikomunisti, pa onda opet relativno korumpirana demokratija. I kad se pogledaju svojinski odnosi kakvi su danas, razumljivo je da su ljudi sumnjičavi prema načelu odsustva preraspodele koje sledi iz pošteno stvorene svojine. Takva je situacija u većem delu sveta, od Južne Amerike sa španskim avanturistima koji su postali latifundijska aristokratija, do postkolonijalne Afrike i Azije. Idealan nastanak svojine naseljavanjem i radom kao u knjigama Johna Locka nije istorijsko pravilo nego jedan vrlo specijalan slučaj. Libertarijanci kada govore o svojini gotovo uvek polaze od Lockea; ali Locke je dobar normativni teoretičar ali katastrofalan faktualni istoričar.

Tako da, iako mi je dobrovoljna preraspodela draža, ja bih imao razumevanja za argument o prisilnoj državnoj preraspodeli. To je socijalistčki princip prema kojem imam najmanji otpor. I drugi libertarijanci kao Friedman i Hayek su bili popustljivi kod toga. Ali ono za šta nemam razumevanje je nažalost ono što liberal-socijalisti stvarno hoće. A to je sama upotreba državne intervencije kao sredstva, centralna ekspertska kontrola ekonomije i ljudske akcije u bilo kojem drugom domenu -- bez obzira na posledice, makar one bile očigledno suprotne njihovim proklamovanim ciljevima jednakosti i socijalne pravde. Zato je ideja liberaltarijanizma osuđena na propast. Libertarijanci naivno misle da bi socijalisti pristali na drugačija sredstva, kada bi im se pokazalo da to vodi njihovim ciljevima. Ali kod socijalista sredstvo je ustvari cilj sam po sebi.

14 comments:

perica said...

To je vec milion puta koriscen trik - nazivanje svojih neodustajnih ciljeva recima koje su nove, moderne, u trendu. Mimikrija. Cuj - liberaltarijanizam. Opet nonsens, ali sa vrlo konkretnim ciljem.

Osnovna motivacija je takoreci bioloski jednostavna - da se lako zivi na grbaci drugog. Priroda coveka ukljucuje i sklonost ka laksem zivotu, disutility of labor, prosto da prostije, ocigledno da ociglednije ne moze biti. Za neke, sredstvo nije bitno. Za priglupe, nestrpljive, nedisciplinovane, lenje, jalove - anything goes. Socijalizam, nacionalizam, konzervativizam, hriscanstvo, judaizam, islam, demokratizam, velferizam, egalitarizam, srpstvo ili bilo koji drugi etnokolektivizam, Srbija ili bilo koji drugi etatizam, ukratko - svaki kolektivizam. Fore munje! Navodni ciljevi su u stvari sredstva. Cilj, naravno precutni, je uvek i svuda - sto vise hleba sa sto manje motike, za vlast. Porobljavanje raje. Okupacija i pljacka produktivnog stanovnistva. Biologija, predator i plen. Predatora je uvek malo, mnogo manje nego plena, ali je plen lako zavarati.

"Samo na prvi pogled socijalistima su prioriteti društvena jednakost, borba protiv siromaštva i slično." Tacno! I samo na prvi pogled popovima je prioritet spasavanje dusa. I samo na prvi pogled nacionalisti slede "nacionalne interese". Itd. U svakoj feli kolektivista ima dve vrste ljudi - korisni idioti, koji veruju da su proklamovani ciljevi zaista ciljevi, koji stoga zasluzuju izvesno postovanje zbog dobrih namera, i s druge strane pravi sljam, djubre koje zna da su proklamovani ciljevi u stvari samo sredstva. Pri dnu organizacije, partije, drzave, crkve, su uglavnom korisni idioti, pri vrhu uglavnom sljam.

Sto se tice odnosa slobode i privatne svojine, nisam siguran da razumem sta tacno kazes. Ekvivalentnost slobode i privatne svojine je nesto sto kolektivisti ne prihvataju, ali zasto bi nas to brinulo? Njihova namera je jasna, da zamagle ekvivalentnost, da pod maskom humanizma uniste "sebicnu" instituciju privatne svojine, znajuci da tako unistavaju i slobodu, dok joj pevaju ode i himne, i porobljavaju stanovnistvo. Sloboda i privatna svojina su jedno-te-isto i jedno bez drugog ne postoji. Lepo o tome pise Aleksandar Novakovic na Katalaksiji.

Marko Paunović said...

perice,

Postavlja se pitanje legitimnosti svojine, to je ovo sto i Slavisa pise.

Konkretno, kakav je tvoj stav prema Miskovicu? Da li je "pravedno" njega oporezovati i dati pare bolesnom siromasnom detetu?

Ja tvrdim da vecina ljudi koja bi na pitanje odgovorila sa DA, ne bi rekla da je to zato sto je Miskovic bogat, vec zato sto je stekao pare na sumnjiv nacin.

Slaviša Tasić said...

"Sloboda i privatna svojina su jedno-te-isto i jedno bez drugog ne postoji."

Zašto bi to bilo tako, to su nezavisni pojmovi, sloboda se odnosi na slobodu akcije, a svojina je čak ograničenje slobode. Ako nemam pravo da uđem na posed zato što je tvoj, to znači da mi je sloboda ograničena.

Možemo definicijskim trikovima izbeći ovo (kao Locke i Rothbard, npr. mi imamo "svojinu" nad samim sobom, pa onda naša lična sloboda sledi iz takve svojine). Ali to je samo definicijski trik. U normalnoj upotrebi jezika svojina je materijalna svojina, sloboda je sloboda delovanja. Različite stvari, ne kažem da nisu obe dobre, ali nisu isto.

To igranje terminima je pola političke filozofije, kao kad komunitarci proglase da sloboda znači autonomiju ličnosti, što znači minimalnu platu i uslove za život, lečenje, blagostanje itd... Nismo ništa bolji od njih ako rastežemo termine kako nama odgovara.

Igor said...

Slavisa:

evo po prvi put da se slozim sa Pericom. Ja stvarno ne znam za liberale kojima sloboda pre svega ne znaci privatnu svojinu. To su dve povezane stvari i jedna bez druge ne mogu. Ne moze covek biti slobodan a nemati privatnu svojinu.

A o tome da je Lokovski pristup ne primenjiv na primerima drugih kultura je veoma interesantna observacija.

O Miskovicu:
pa legitimnost svojine proizilazi iz vere da ona nije stecena nasilnim putem oduzimanjem privatne svojine nekog drugog. Dakle oduzimanje imovine Miskovicu ne bi bila redistribucija dohotka vec restitucija onima (u ovom slucaju svima) od kojih je privatna svojina bila oduzeta.

Slaviša Tasić said...

Igore, one obe jesu deo liberalizma, to nije sporno. Ali baš zbog toga se ne treba pretvrarati da je sloboda glavno načelo liberalizma. Umesto toga, priznati da su glavna načela dva, jedno sloboda i drugo svojina.

Ovo drugo, da su sloboda i svojina povezane u jednu istu stvar jeste sporno. Već sam komentarisao ali da dodam da i u meri u kojoj su povezane, sloboda je podskup svojine, a ne obrnuto. Svojinsko pravo podrazumeva pravo na upotrebu, prikupljanje prihoda od svojine i otuđenje, prodaju svojine -- što su sve stvari za koje je potrebna sloboda akcije. U tom slučaju deo ekonomske slobode sledi iz svojine.

Ali svojina iz slobode ne znam kako sledi. Ne možemo slobodu proglasiti za vrhunsku vrednost, a onda na osnovu toga braniti svojinu, ne sledi. Zato ako govorimo samo o slobodi a ne eksplicitno o svojini, imamo problem da objasnimo protivljenje preraspodeli.

Željka Buturović said...

"veliki, najveći svetski pacifista i navodni anarhista Noam Čomski nije podržao Rona Paula, jedinog kandidata koji se zalagao za momentalni prestanak svih vojnih intervencija, ali jeste Hilary Clinton."

cato takodje nije hteo da podrzi rona paula. a na foxnews je bio predmet podsmeha i pokusali su (zapravo, i uspeli) da ga uklone sa nekih debata. sad se prave blesavi sa svojim cajankama za koje je potpuno ocigledno da ih u velikoj meri organizuju i posecuju paulovi simpatizeri. donekle je izuzetak glenn beck, koji je tad bio na cnnu i koji je, kao i svi teoreticari zavere, bio zainteresovan za paula, i cavuto i asman sa fox businessa koji su ga tretirali sa postovanjem posto su od ranije svesni paulovog razumevanja ekonomije.

"Prljava tajna libertarijanizma je da ako logički krenete jedino od principa lične slobode, nema nikakvih principijelnih prepreka za preraspodelu dohotka."

ja mislim da je prljava tajna libertarijanizma da drustveno uredjenje nije stvar logike i principa. zato me i plasi mogucnost liberal-liberaltijanske koalicije. konzervatizam, bar u nacelu, stavlja neophodne kocnice na radikalne, inzenjerske projekte libertarijanizma koji - nerealno - podrazumevaju ljude koji su u stanju da tolerisu slobodu drugih. s druge strane, libertarijanizam konzervatizmu (tradicionalno zamisljenom kao oprezu pri promenama) daje pravac i sredstvo promene tj. omogucava postepenu evoluciju. kapiram da u konkretnom politickom trenutku koalicija sa liberalima (americkim) moze da bude oportuna. ali poenta liberalizma (americkog) je "racionalionalna" rekonstrukcija drustva, a nejednakost je tu samo jedna od dimenzija koja zahteva korekciju.

Slaviša Tasić said...

Cato u načelu nikada ne podržava kandidate, a dodatni razlog je interno politikanstvo, duga istorija sukoba između njih i mizesovaca iz Alabame kojima Ron Paul pripada. Foxnews da, podsmevali su mu se i nisu ga ni zvali na debate.

alektrich said...

Ovo počinje da liči na onu epizodu iz South Park-a :)

Kako beše ime onih - Liga udruženih ateista i Udružena liga ateista? :)

Marko Paunović said...

Originalna fora je iz Zitija Brajanovog sa Judean People's Front i People's Front of Judea. :)

perica said...

Marko:
Postavlja se i pitanje legitimnosti oporezivanja.
Kao što je poznato, mišljenje većine je vrlo problematična stvar, često je nepravedno ili sumanuto. Imamo više pitanja
1. Treba li pomoći bolesnom siromašnom detetu i da li treba da mu pomaže država?
2. Da li je Miško stekao pare na sumnjiv način i kolika je krivica države u omogućavanju toga? Pošto je i sama vrlo sumnjiva, može li država bilo kakvu pravdu da sprovodi?
Moj stav je da deca imaju roditelje i njihova je odgovornost da brinu i o sebi i o svojoj deci. Ako ima problema, obraćaju se rodbini, prijateljima i poznanicima, pa i nepoznatim dobrotvorima za pomoć i to je dovoljno a istovremeno i najviše što se legitimno može učiniti. Deca nisu "javno dobro" i otimanje legitimno stećene privatne svojine, čak i pod (lažnim ) izgovorom da se pomaže nekoj nepoznatoj deci je pljačka. Dete je siromašno i bolesno između ostalog i zbog državne pljačke detetovih roditelja.
Moj stav je da je Miško bogatstvo uglavnom stekao legalno. Pošto je prisiljen da sarađuje sa državom, deo bogatstva sigurno je nelegitimno stečen, ali kao daleko podliji kriminalac država nema ni legitimitet ni kapacitet da ispravlja nepravdu.

Slaviša Tasić said...

Jeste komično ali jako je zanimljivo za tračarenje. Većina tih svađa je na internetu, istorija počinje negde krajem 70-ih kad su osnivači Catoa, Rothbard (koji mu je dao ime) i Ed Crane (još uvek predsednik) raskinuli i te svađe koje su bile po pamfletima kasnije su postavljene na internet, sve se može naći... A svađaju se redovno i dalje po istim linijama, otprilike mises.org i antiwar.com sa jedne, cato, reason i GMU sa druge strane.

Željka Buturović said...

ima o tom rascepu i u knjizi koju sam jednom prilikom pominjala, "eight ways to run a country", mada ne tako detaljno. tamo je napravljena klasifikacija na dve ose (koriscenje sile, odnos prema hijerarhiji) koja pravi osam ideoloskih tipova, plus populisti koji su u centru. ti tipovi su, poredjani po obodu kruga prema bliskosti, communitarian, progressive, radical, individualist ("city-libertarian"), paleolibertarian ("country-libertarian"), paleoconservative, theoconservative i neoconservative (onda opet ide communitarian). nije rec o nekoj dubokoj teoriji, ali moze da objasni neke politicke pojave, na primer taj rascep izmedju libertarijanaca, to sto se vlast vrlo slabo menja (na vlasti su uvek ideoloski tipovi koji vole da koriste silu: neocons, communitarians i progressives) i sl.

perica said...

Slaviša:
U pravu si za "igranje terminima". Nama to ne treba, ali komunitarci to nameću, jer im treba da bi zamaglili očigledne stvari i progurali rog za sveću. Mi ne rastežemo termine kako nama odgovara, već branimo termine od razvlačenja i zloupotrebe, jer nam cilj nije prevara nego efikasna komunikacija.
Sloboda nije "odsustvo ograničenja akcije" jer zid ili klif ograničava slobodu kretanja ali to nije ona vrsta ograničenja protiv koje smo. Recimo da se sloboda odnosi na akcije među ljudima, a ne spram prirode. Sloboda akcije ne drži vodu - nećemo smatrati ograničenjem slobode zabranu da razlupamo nečiju lobanju. Pokušaj da se sloboda definiše preko odsustva ograničenja bezuspešan je, ali komunitarcima upravo to odgovara jer obezbeđuje mutljag za muljanje i zbunjažu.
Koncept slobode ne može se striktno definisati bez koncepta (privatne) svojine. Pod pretpostavkom da smo svojinu definisali (Locke i Rothbard), definicija slobode je trivijalna - odsustvo povrede svojine.
Ne radi se o "definicijskom triku" nego o preciznoj definiciji. Bez strogih definicija nemamo čime da se branimo od kolektivističkih naklapanja i foliranja. "Normalna upotreba jezika" je neprecizna i kontekst-senzitivna i zato nije od velike pomoći.

Dejan said...

Izmedju luftikastih liberala i moronicnih konzervativaca, voleo bih da libertarijanci budu miljama daleko od obadvoje.