Pages

07 April 2009

Dva članka

Okačio sam na SSRN dva članka koja sam poslao akademskim žurnalima, pa mazohisti mogu da skinu i pročitaju.

Prvi, malo kraći i lakši, je o razlozima rasta intervencionizma u ekonomiji i kritika postojećeg public choice objašnjenja.

Drugi je o ulozi različitih ustava i različitih ustavnih sudova u ekonomiji, uglavnom poređenje američke sa kontinentalnom evropskom praksom kroz istoriju i danas.

23 comments:

Dejan said...

Ali, ljudi vole drzavu koja trosi... kao sto vole McD hamburgere.

perica said...

Tasiću, maximum respect.

"Accountability and transparency may help fighting pork-barrel spending, but pork-barrel is insignificant compared to the amount of government spending and harmful intervention that actually meets public approval." Brilliant!

Problem exposition is superb. As for proposed antidotes, I find all of them wanting.

Educating the public on sound economics: educators are almost exclusively statists. Anti-statist economic education is a drop in the ocean.

Expert-rule: Coercive rule by the politicians elected by majority is bad, coercive rule by experts appointed by politicians elected by majority can only be worse. It is closer to autocracy.

Law: Same as expert-rule, judges are experts.

In my view, it is futile and hopeless to try to reverse the trend of government growth for the whole of society. The people want it - who am I to judge? The people who want big government should have it - PROVIDED it is not forced on the people who do not want it. For this, libertarians should insist on human rights and sensitize the public to the issue, much like sexual minorities. If weird (in the eyes of majority) practices of the minority do not harm anyone outside the minority that willingly chose them - then they should not be coerced into submission or into following the choices of the majority. In effect, libertarians seek the right to partially secede from the state. If it can be shown that the right to dissociation is of equal merit as the right to association, than all libertarians have to do is insist on their human rights.

Ivan Jankovic said...

Caplan 2.0.:) Bravo za prvi.

Drugi vec nisam u celosti procitao, ali prelimiinearno, ja sam blizi Borkovoj skepsi prema sudovima. Kakav god bio demokratski proces mislim da je logicnije da izabrani predstavnici naroda odlucuju o vaznim stvarima nego neka grupa eksperata, postavljena od politicara (slazem se s Pericom u potpunosti u tom pogledu). Dodatno, sam izraz "judicial activism" koji ti koristis, inace se koristi od strane americkih konstitucionalista da kriticki opise zloupotrebe sudova od strane "liberalnih" sudija u nametanju njihovih politickih vizija, a krsenjem slova i duha Ustava. Ako ti pod "snaznim pravosudjem" mislis na pravosudje koje agresivno obavlja ulogu tumaca i zastititnika striktno shvacenog slova Ustava, onda nema razloga da ga zoves "aktivistickim". Ako ipak nije to, nego zagovaras zaista aktivisticko pravosudje, onda se bojim da to nuzno zavrsava u ovoj ili onoj varijanti "living constitution" filzoofije, tj u prepravljanju i "popravljanju" Ustava od strane eksperata (ili "socijalnih aktivista") a u skladu sa njihovim politickim zeljama i nagnucima. Onda je bolje da Ustav prepravaljaju demokratski izabrani politicari. Oni bar imaju neki legitimitet, accountability i konkurenciju i narod moze da ih promeni pod odredjenim uslovima. A ovi su tu dozivotno, kad ih postavi neki politicar i ne odgovaraju nikom osim sebi.

Slaviša Tasić said...

Perice:
U drugom članku pokušavam da pokažem da pravo nije vladavina eksperata. I pravo na disocijaciju za koje kažeš da je rešenje, se najlakše postiže tim istim putem, za sada. Kada Ustavni sud kaže da demokratski izabrana komisija za medije nema prava da utiče na program, ili idealno, da nema prava da postoji. Problem je što se danas u praksi na taj način štiti samo mali deo ličnih sloboda (kao što su religija ili govor), a zanemaruju privatna svojina ili sloboda ekonomske akcije. Ali to nije uvek bilo tako (naročito ne u SAD) i ne mora večno da bude tako.

Ivane:
Judicial activism su ustvari koristile obe strane, u raznim periodima za različite stvari, ali zajedničko im je da je to jako loša stvar, izraz je pežorativan. Progresivisti su ga koristili u vreme kad je vrhovni sud bio originalistički (do 1930-ih), da pokažu da takav sud ignoriše volju naroda. Ali taj sud je recimo (vidi Lochner era u tekstu), znao da poništi zakon koji ograničava radno vreme, zato što krši slobodu ugovora. I niz drugih sličnih zakona iz progresivne ere, da bi zaštitio privatnu svojinu i ugovor. Ali to je bilo tako do 1930-ih, a samo u jednom malom broju slučajeva se desi i danas. Tako da zagovaram aktivističko pravosuđe koje se usuđuje da obriše legislativu koja nije u skladu sa slovom ustava, a koje bi se u idealnom slučaju vodilo pravom konstitucinalnom teorijom (ne living constitution nego originalizmam ili tekstualizmom).

Ali kada jednom prihvatiš aktivizam, onda ostaje da se uzdaš u teoriju sudija koje izabereš i njihovo čitanje ustava. Pošto ja nemam toliko poverenja u demokratsku mudrost taj rizik je prihvatljiv. Liberalno aktivističkog pravosuđa ne bojim toliko jer ne verujem da može da bude mnogo gore od demokratije, a sa druge strane originalističko aktivističko pravosuđe bi bilo ogroman dobitak.

Ivan Jankovic said...

Ali, zar sudovi po definiciji ne moraju da budu "aktivisticki" u smislu u kome govoris? Vrhovni sud koji ne ponisti zakone suprotne Ustavu ne obavlja svoju glavnu funkciju koju mu je taj Ustav dao. Tvoj predlog se svodi na to da se pokusa restitucija starinski konvencionalno shvacenog ustavnog sudstva, kroz promenu svhatanja vlastite uloge od strane sudija. Tu se slazem, ali to nije predlog za konstitucionalnu refomu u smislu u kome je Buchananov predlog supra-vecina ili ogranicenja domena. Kao sto i sam kazes, to je samo nada da bi mozda stvari mogle da se promene u pozitivnom pravcu jednog dana. Ali, nadam se da se slazes da je, imajuci u vidu prevladjujuce inteektualne trendove (Posner postao kejnzijanac i vrlo ostar kriticar Friedmanovog "trzisnog fundamentalizma" pod stare dane) mnogo verovatnije narastanje uticaja living constitution paradigme.

Slaviša Tasić said...

"Ali, zar sudovi po definiciji ne moraju da budu "aktivisticki" u smislu u kome govoris? Vrhovni sud koji ne ponisti zakone suprotne Ustavu ne obavlja svoju glavnu funkciju koju mu je taj Ustav dao."

Baš tako, mi se slažemo oko rešenja, to bi trebalo da bude normalan posao suda. Ali ono što čini mi se propuštaš je da bi takav sud u današnjem diskursu sve strane u raspravi nazvale aktivističkim i bile protiv njega. Uopšte nije sigurno da je to funkcija suda koju mu je ustav dao, taj stav je danas u manjini pod naletom doktrine demokratije. Uključujući i konzervativne pravnike, recimo i Bork i Posner su se eskplicitno izjašnjavali protiv Lochner slučaja, zato šte je taj sud aktivistički poništio zakon (iako je time sačuvao slobodu ugovora).

U suštini jedini koji brane takav sud je jedan mali sloj konzervativnih pravnika, a i oni uz izvinjenje -- kao da znaju da to nije najbolje, ali zbog tradicije i zato što tako kaže Madison. Moja poenta je bila da se takav sud treba braniti ne samo iz konzervativnih, nego i instrumentalnih razloga. Da, slično kao Buchanan, samo što su njegove teorije malo više spisak lepih želja, njemu treba novo prvobitno stanje i društveni ugovor.

Da li bi intelektualni trendovi samo doveli liberalne sudije na to mesto - možda, ali bolje i Posner nego Pelosi. Bolje i liberalne sudije kojima su ruke koliko toliko vezane presedanima i tekstom ustava, nego tiranija većine.

Ivan Jankovic said...

U svakom slucaju, dopadaju mi se oba papera, bez obzira na neslaganje oko drugog. Zelim ti srecu pri objavljivanju. Trebace ti, ako mislis u neki od mainstream americkih zurnala :)

Ivan Jankovic said...

Sad mi je pala na pamet sjajna ilustracija za tvoj argument; onaj legendarni Obamin intervjuu iz 2003 gde on kritikuje pokret za gradjanska prava sto je bio "court focused", a sto je onemogucilo da se usvoje ambicioznije redistributivne politike. Sudovi su samo stitili individualna prava, i Vorenov vrhovni sud po njemu uopste nije bio radikalan. Obama misli da jedino kroz politiku to moze da se ostvari. Iako ja mislim da on nije tu sasvim u pravu, za tvoju poentu bi to bila sjajna ilustracija.

Marko Paunović said...

Mislim da je problem sa tvojim pristupom u drugom clanku to sto pretpostavljas da je ustav liberalniji od zakona, odnosno da su ustavopisci liberalniji od zakonodavaca.

To ne mora da bude tacno. Pogledaj islamske zemlje, recimo Iran. Ili, pogledaj nas primer. Do pre par godina je ustav zabranjivao privatno vlasnistvo nad gradjevinskim zemljistem, a verujem da nije bilo politicara koji je mislio da je takvo resenje dobro.

Poenta je da je veoma bitno i sta pise u samom ustavu. :)

Slaviša Tasić said...

Naravno, sadrzina ustava je vazno ogranicenje. Ima toga u tekstu, citirao sam evropske socijalne ustave, nemacki i italijanski.

Marko Paunović said...

Ja stigo negde do pola teksta... :)

Nastavljam sutra.

perica said...

Marko: "Poenta je da je veoma bitno i šta piše u samom ustavu."

Slaviša: "Naravno, sadržina ustava je važno ograničenje."

Zašto se ustavi proučavaju empirijski (for lack of a better word)? Slaviša na primer citira nekolike "važeće" ustave. Hocu reći - mi ne moramo da čekamo da se Ustav proizvede političkim sredstvima, ustavotvornim skupštinama i nagodbama političara. Iz libertarijanskih principa odnosno iz prirodnog prava proizilazi šta treba da bude sadržina Ustava i šta ne sme da piše u ustavu. Morao bi da postoji "zlatni standard" odnosno model, "libertarijanski ustavni model" ili template ustava, zar ne? Pretpostavljam da bi mu američki bio najsličniji. Ali bez obzira kakvi se sve miš-maš dokumenti nazivaju dičnim imenom ustav, zar je moguće da ne postoji nekakav teorijski model?
Opšte je očekivanje i verovanje da su sudije koje "dobace" do ustavnog suda u stvari najbolje što sudijska i uopšte pravnička profesija ima da ponudi. To su valjda najpametniji i najmudriji. Kako to da oni prihvataju da o zakonima sude prema ustavima koje donose intelektualnim sposobnostima i akumuliranim znanjem inferiorne grupe ljudi? Kako to da ne postoji "naučni" model ustava koji pokazuje kakvi bi svi ustavi trebalo da budu, sa kojim bi mogli da se porede "važeći" ili predloženi ustavi? Kakva je to nauka bre kad ne postoji tako nešto? I kako to da se nijedan ustavni sudija ne usuđuje da kritikuje sam ustav odnosno njegove delove i usvojena rešenja?

Slaviša Tasić said...

"Iz libertarijanskih principa odnosno iz prirodnog prava proizilazi šta treba da bude sadržina Ustava i šta ne sme da piše u ustavu."

Ali zašto očekuješ da baš libertarijanski principi treba da kažu šta je ustav? Postoje i socijalistički principi, socijaldemokratski, fašistički, šerijatski... Konkurencija je velika, libertarijanci su kao što znaš u manjini.

Drugo, ustav je ideološka stvar, nije naučna. Rothbardova teorija da su baš libertarijanski principi racionalni ne pomaže, jer za sve moguće ustave njihovi autori tvrde da su racionalni. Kao što Rothbard racionalno otkriva prirodno pravo, tako Rawls racionalno otkriva principe pravde koji su potpuno drugačiji.

Šta se nama od ta dva više sviđa nije važno, poenta je da jedni drugima ne možemo dokazati šta je tačno. Možda su u pravu ovi kao Friedman koji su digli ruke od toga i počeli da dokazuju ne šta je ispravno ili pravedno, nego šta bolje radi.

perica said...

Mislim da ustav treba da bude izveden iz libertarijanskih principa zato što u slobodi svaki homo sapiens može da iskoristi najviše svojih potencijala da bude čovek. Drugi skupovi principa dovode do manje mogućnosti realizacije potencijala, ali ako ih određene grupe ljudi dobrovoljno prihvate - to nije u koliziji sa libertarijanskim ustavom. U libertarijanski ustavljenom društvu sasvim je OK socijalistička komuna, sa svojim ustavom.
Mislim da se sa tvojim stavom da je ustav "ideološka stvar a ne naučna" pravnici ne bi složili. A ne slažem se ni ja. Ako ustav zabranjuje privatnu svojinu, stanovništvo će umirati od gladi. Pošto glad nije stvar ideologije, nije ni ustav. I to je racionalno, ali ne zato što ja kao autor tvrdim da je racionalno, nego zato što nije kontradiktorno. Svaki šarlatan može za sabe da tvrdi da je racionalan - ali nećemo mu verovati na reč. Racionalno ćemo otkriti da je Rawls šarlatan a Rotbard nije.
Ako jedni drugima ne možemo dokazati šta je tačno, onda ne možemo jedni drugima dokazati ni šta bolje radi.
Ali dosta o tome. Anybody, imamo li neki bolji libertarijanski ustav od američkog?

Slaviša Tasić said...

Koliko ja znam nema. Američki je najbolji zato što je najstariji, napravljen u najboljem trenutku, u zlatno doba liberalizma. Kad bi sada ponovo pisali ustav ne bi ispalo ništa slično.

perica said...

Apparently there are quite a few "libertarian constitution" documents on the net. Samo još nisam imao vremena da to malo prostudiram.

Lazar Antonić said...

Ima argentinski :) Nekoliko južnoameričkih zemalja je mislim samo prepisalo američki ustav.

Marko Paunović said...

Da, sto onda pobija moju tezu da je bitno i sta pise u ustavu. :)

perica said...

Da, interesantno pitanje - da li je bitno šta piše u ustavu? Zdravorazumski, ako je to već "najvažniji pravni dokument", moralo bi da bude bitno. A opet, činjenica je da vlast (uključujući i ustavni sud, nota bene) često žmuri na instance flagrantnog kršenja ustava.
Da bi bilo moguće poštovati ustav, u njemu ne sme biti kontradikcija odnosno protivrečnosti. Boldovo bi ovo kad bi znao kako. NE SME BITI KONTRADIKCIJA! Ne može i jare i pare. Ne može i poštovanje privatne svojine i prisilna redistribucija.
Gosn Tasić je unekoliko u pravu kad kaže da je ustav ideološki dokument. Ideologija, odnosno shvatanje prirode čoveka određuje hoće li društvo biti kolektivističko ili individualističko. Takav onda treba da bude i ustav. Ali nauka tada treba i može da kaže da li je ustav dosledan, koherentan i prema tome sprovodiv, ili nije. Ako smo se dogovorili (naravno da nismo, ali for the sake of the argument) da gradimo kolektivističko društvo, onda nema privatne svojine i tačka. Oduzimamo viškove i delimo sve jednako. Ako se pokaže da to izaziva ogromne probleme, revidiramo stav, usvajamo individualističke vrednosti i krećemo odatle. Svakom čoveku ostavljamo na volju koliko će i s kim će da se udružuje i razdružuje. I tu se ideologija završava. Ostalo je nauka - logika. To je ono što bi trebalo ustavne sudije da rade, kad ne bi bili podrepaši političara.
Ideologija - to su aksiomi. To ne dokazujemo, to usvajamo. Kad utvrdimo skup aksioma, posle samo pažljivo primenjujemo logiku i utvrđujemo posledice. Ako nam se ne sviđaju posledice, revidiramo skup aksioma i ponovo izvodimo posledice. Ali logika ostaje. Stoga je ustav prvo samo ideologija a posle samo nauka.
Ustavopisci i ustavne sudije bi trebalo da budu naučnici, a političari - ideolozi. Ustavotvorna skupština prema tome samo određuje: socijalizam ili liberalizam. Sve ostalo je čista nauka, nema mesta petljanju i muljanju. I socijalistički ustav može da bude koherentan i sprovodiv, kao i liberalni (libertarijanski), samo nije za ljude nego za hominidne robote srećne pod tiranskom vlašću.

perica said...

Ne može da se gradi koherentna teorija na kontradiktornim aksiomima. Ne može da se prećuti aksiom koji je suprotan nekom od već navedenih i da se očekuje da posledica neće biti. To je detinjasto i banalno.
Političari hoće svima da se dopadnu i zato obećavaju svakom ono što hoće da čuje. Zato obećavaju i u ustav stavljaju i slobodno tržište i zaštitu privatne svojine i socijalnu državu i sveopšte blagostanje. Ne može bre debili, kao što dve linije ne mogu i da se poklapaju i da se mimoilaze!!! Ne možeš ljude i pljačkati i štititi njihovu privatnu svojinu.
A to je upravo ono što nam političari obećavaju.
S druge strane, ustavne sudije se prave blesave, kao nešto sude i imaju ozbiljna lica, a jedino što oni mogu to je da izigravaju paravan da sakriju carevu golotinju i da to naplate privilegijama.

perica said...

Prema tome, ako je u ustav stavljen jedan "spisak lepih želja" koje su međusobno protivrečne - potpuno je svejedno šta u njemu piše. Nesprovodiv je u celosti, može da se sprovodi i poštuje "na parče", već prema situaciji. A onda ni ne zaslužuje da se poštuje. To je onda samo ukras države, bez sadržine i pravne vrednosti.
Nasuprot tome, koherentan ustav bez protivrečnosti može da se pretoči u zakone bez nelogičnosti. Takav ustav MOŽE da bude vredan poštovanja ako je u skladu sa ljudskom prirodom.

Marko Paunović said...

Perice,

Mislim da je kljucno pitanje - zasto onda pisu takve ustave?

Ti ces verovatno reci - pa zato sto im je u interesu da naprave takav ustav koji njima daje pravo da odlucuju o svemu i svacemu.

Ja, sa druge strane, mislim da takve ustave pisu zato sto narod zeli takve ustave. Narod ne zeli da bije glavu o tome da li zakon protiv diskriminacije narusava necije koriscenje privatne svojine ili neciju slobodu govora.

Narod hoce sve. I zato i dobija supermarket zakone u kojima ima po nesto za svakoga. Isto se odnosi i na ustave koji svima garantuju SVA prava i SVE slobode. Ko ce da ulazi u filozofske rasprave o pozitivnim i negativnim pravima i da li su ona suprotstavljena ili ne... Narod hoce besplatno skolstvo, besplatno zdravstvo, velike penzije, velike plate i niske poreze i inflaciju. Takodje, hoce jeftin paradajz, ali da poljoprivrednici ipak mogu lepo da zive od gajenja paradajza.

perica said...

Marko kaže: Narod neće da zamara mozgove oko uređenja države i dobija tačno ono što želi.
Mislim da se ne radi o tome. Kad bi bilo tako, tj. kad bi narod tako razmišljao, narod bi najviše išao kod doktora koji uvek daju pozitivne dijagnoze i šalju kući na lagani odmor. Ko da se muči sa lečenjem, ko da plaća skupe tretmane i lekove!? Narod bi slao svoju decu kod nastavnika koji učenicima daju lake petice, što da decu smara lekcijama i ispitima!?
To što se narod tako ponaša nije uzrok nego posledica - nije prava priroda naroda nego reakcija naroda na porobljavanje. Porobljen narod!?!? Evo par reči o tome.
Kako razmišlja rob na plantaži? Ono što želi, to je da gazda brine o svim njegovim/njenim potrebama a da ga/je pritom uopšte ne tera da dirindži. To je naravno nemoguće, jer bi gazda radeći tako brzo bankrotirao ali roba to ne zanima, što da bije glavu o gazdinim problemima!? Kada bi robovi mogli da biraju gazdu, izabrali bi upravo onog koji im obećava udoban život uz malo ili nimalo rada. I svaki put bi se jako iznenadili jer od gazde ne bi dobili obećano. Svaka sličnost sa narodom je namerna i trebalo bi da bude očigledna.
Ono što je robu potrebno da bi bio čovek jeste sloboda. Porobljeni narod površno gledano predstavlja gomilu retardiranih hominida. Ali to nije stvarno stanje. Retardacija je prirodna reakcija na porobljavanje.
Moralna dužnost inteligentnih ljudi je da sagledaju situaciju, prepoznaju prave uzroke i ponude rešenja. Robu na plantaži neće se pomoći ograničavanjem radnog vremena i propisivanjem ostalih uslova ropskog života. Robu se pomaže tako što se oslobodi.
Naravno da ima robova koji se plaše slobode. Možda se čak većina robova plaši slobode. Ali tu demokratiji nema mesta. Sloboda je vrednija od demokratije.