Pages

18 March 2009

Finansiranje talenata

Srbija se redovno skandalizuje nad odbijanjem nadležnog ministarstva da finansira neko posebno talentovano dete. Poslednji put je to bio mladi matematičar koji osvaja medalje na takmičenjima, zbog čega je njegova porodica došla na ideju da od države traži dodatno finansiranje. Pošto nije ispunjavao starosni uslov odbijen je, a srpsko javno mnjenje, od Peščanika do Nove srpske političke misli, se ujedinilo u osudi ove škrtosti.

Šta je u pozadini ovako jedinstvenog apela za državno finansiranje mladih talenata? Jedna mogućnost je da je apel moralne prirode, ali jako je teško razumeti zašto bi bilo tako. Razumljivo bi bilo da postoji moralna saglasnost za, recimo, pomoć osobama sa posebnim potrebama. Ali pomoć posebno talentovanima je upravo suprotno od toga, jer su posebno nadareni ljudi, sama reč nam kaže, već rođenjem stavljeni u privilegovane pozicije u odnosu na ostale. Dodatno državno finansiranje privilegovanih je u suštini jedna antisocijalna mera, suprotna uobičajenim moralnim normama. Čak i za one koji obično podržavaju socijalnu preraspodelu dohotka, finansiranje posebno talentovanih je, sa moralnog aspekta, naopako. To je uzimanje od manje nadarenih i sa, u proseku, lošijim životnim perspektivama, da bi se davalo onima koji imaju najveće šanse da postanu slavni, cenjeni ili bogati.

Moralni argument, dakle ne stoji. Druga mogućnost je da se o tome razmišlja ekonomski. Ekonomski argument glasi da ako sada država finansira talente, u budućnosti ćemo svi imati koristi od toga. Problem sa ovim ekonomskim rezonom je što je bez ikakve teorijske ili empirijske podrške. To da svi ili veliki deo nas može nekako imati buduće koristi od današnjeg posebnog finansiranja talenata, moralo bi da se zasniva na pretpostavci da talentovani ljudi vanredno doprinose domaćem ekonomskom rastu. Ali to je veoma sumnjiva pretpostavka.

Postoje dva osnova ekonomskog rasta – ‘smitovski’ i ’prometejski’. Smitovski rast, nazvan tako po Adamu Smitu koji je to prvi potpunije objasnio, proizlazi iz podele rada i efikasne alokacije resursa. Svi koji u zemlji nešto trguju ili proizvode, time istovremeno doprinose poboljšanju položaja svih nas jer upošljavaju resurse i pronalaze im najefikasniju upotrebu. Što je tržište slobodnije, što su regulatorne smetnje i poreska opterećenja manji, to je veći potencijal za ekonomski rast koji u Srbiji na ovaj način stvara stotine hiljada malih preduzetnika. Drugi izvor rasta je prometejski. Prometej je doneo vatru ljudima, a prometejski rast je ekonomski napredak koji nastaje kao posledica razvoja novih tehnologija. Danas prometejski rast znači korišćenje fundamentalnih istraživanja sa vrhunskih svetskih univerziteta, ali još više inovacije privatnih firmi kao što su Microsoft ili Google.

Kad se pogleda iz čega ekonomski rast nastaje, šanse da se stipendiranje nekog mladog talenta profitabilno vrati zemlji se, sa dve decimale, mogu zaokružiti na nulu. Za glavnu polugu ekonomskog rasta, smitovski rast, koji nastaje kroz spontano funkcionisanje tržišta, nisu potrebni genijalni ljudi. Potrebna je sloboda privatne ekonomske inicijative i dobar rad sudova, a potencijalni preduzetnici se sami pobrninu za ostalo. Oni prate svoj lični interes, ali korist od toga imamo svi, čak i pasivni posmatrači.

Prometejski rast takođe više zavisi od poslovnog okruženja nego od broja genija sa domaćim pasošem. Svetsko tržišne radne snage je fluidno i veza između domaćeg genija i domaće ekonomije je vrlo slaba. To najizrazitije pokazuje slučaj SAD, koje vrlo malo finansiraju domaći talenat, ali čije firme i privatni univerziteti na svoju ruku masovno uvoze strani talenat. Za prometejski rast ustvari nije potrebno imati genije, nego imati okruženje koje stimuliše upotrebu genijalnih ideja. Jedan ekstremni primer ove distinckije je pronalazak parne mašine, za koju su utvari znali još stari Egipćani, ali su je koristili samo kao kuriozitet, za otvaranje vrata na biblioteci. Suština je da nisu nedostajale genijalne ideje, nego da robovlasničko društvo nije bilo okruženje koje je stimulisalo ekonomsku upotrebu ideja u praksi.

Svako insistiranje da je finansiranje posebno nadarenih ekonomski dobro za zemlju je, prema tome, nerazumevanje suštine ekonomskog rasta. Najveći deo rasta ne stvaraju geniji nego preduzetnici. Naravno, kad bi postojao moralni razlog za stipendiranje mladih i talentovanih ljudi, onda bi to, bez obzira na neprofitabilnost takvih inicijativa, bio dobar argument. Ali slučaj je obrnut jer se ovde, uz ekonomsku neopravdanost, govori o preraspodeli od siromašnih prema bogatima ili od netalentovanih prema talentovanima, što je po prirodi antisocijalno i nemoralno.

11 comments:

VP said...

Ako govoriš o fon Burgu, problem nije u tome što je "porodica tražila finansiranje", već što to finansiranje već postoji, on ga samo nije dobio. Naime, fon Burg se takmiči u starijoj kategoriji, pa je u trenutku osvajanja te medalje (namenjene srednjoškolcima) bio osnovac. I onda je ministarstvo ili ko već na osnovu tehnikalije (pošto formalno nije bio srednjoškolac, iako se takmičio na tom nivou) zaključilo da on ne treba da dobije nagradu. Krajnji idiotizam. Dakle, ako već postoje nagrade, onda je i on trebao dobiti nagradu. Pitanje da li uopšte trebaju postojati te nagrade je skroz odvojeno.


Ne bih ulazio u raspravu da li su nagrade uopšte dobra odlika, ali moram reći da bi bilo potpuno kontraintuitivno nagrađivati najslabije. Zašto? Jer onda nema podsticaja da se napreduje. Dakle, nije poenta u onih 5 genija, nego u onih 500 ljudi koji su se trudili da dostignu taj nivo (i uz taj trud napredovali).

Slaviša Tasić said...

Ne znam čije je pitanje zašto baš on nije dobio, moje pitanje je zašto te nagrade postoje.

"Zašto? Jer onda nema podsticaja da se napreduje."

Ja ne raspravljam kako država treba da podstiče, nego tvrdim da uopšte ne treba da daje podsticaje da se napreduje u matematici ili fizici. Samo davanje tih podsticaja je moralno i ekonomski neopravdano.

glas naroda said...

"Šta je u pozadini ovako jedinstvenog apela za državno finansiranje mladih talenata? Jedna mogućnost je da je apel moralne prirode, ali jako je teško razumeti zašto bi bilo tako. ...Dodatno državno finansiranje privilegovanih je u suštini jedna antisocijalna mera, suprotna uobičajenim moralnim normama."

po meni u pozadini jeste moralan stav (to se vidi po karakteristicnom osecaju pravdoljubovosti koji prati ove price), ali ne u sofisticiranom smislu koji ti razmatras. rekla bih da se ljudi prosto rukovode primitivnom analogijom "talenat = dobro", sto znaci da to dobro treba nagraditi a svakog ko ga napadne kazniti, i sve to bez obzira na posledice, razloge, principe itd. gro moralnih sudova su relativno primitivne intuicije, a ne rezultat primene apstraktnih principa.

perica said...

"Ne pljačkaj" uopšte nije apstraktan princip. Naprotiv, vrlo je jednostavan i razumljiv.

Dejan said...

Meni je, recimo, sasvim jasno da je pomoc talentovanima koju tako vole srpski mediji samo PR politicara, tj. vladajuceg aparata. (Zamena za sve ono sto bi trebali da rade, a ne rade, na reformi obrazovnog sistema - zasto da rade tezak posao, ciji rezultati se ne vide jasno i trenutno, kada mogu da pokupe poene pred zadivljenom svetinom na brz i lak nacin? Tak' normalno.)

glas naroda said...

""Ne pljačkaj" uopšte nije apstraktan princip. Naprotiv, vrlo je jednostavan i razumljiv."

pa to niko nije sporio - zato i funkcionise kad se prepozna kao relevantan, ali je problem u tom prepoznavanju. vecina onog sto se na npr. 'trzisnom resenju' prepoznaje kao pljacka se ne percipira kao takva.

mmilan said...

Before we work on artificial intelligence why don’t we do something about natural stupidity? - Steve Polyak

Ovoliko besmislica odavno nisam procitao

perica said...

@glas naroda:
Tačno, to je problem, percepcija. Većinu mrzi da koristi mozak i/ili su sluđeni teškoćama golog opstanka (upravo zbog pljačke). Parazitska kasta, a pre svega "humanistički intelektualci", čuva statusquo (i kakvo-takvo državno uhlebljenje) hiperprodukcijom bullshita i monopolom države na obrazovanje. Demokratskim mehanizmom se iz ove situacije ne može izaći.

perica said...

Još par reči: propuštanje da se problem percipira ne dovodi do nestanka problema, već do njegovog usložavanja. Parazitska kasta i parazitska organizacija - država - problem maskiraju dugo i vešto. Zbog propuštanja da se na vreme postavi dijagnoza, sada se kao problem percipiraju posledice a ne uzrok. A to je da ono što nijedan čovek ne sme da radi (da pljačka) država radi na očigled svih - i ništa!

Miss Cybernaut said...

"propuštanje da se problem percipira ne dovodi do nestanka problema" (Perica)

A ne, NAPROTIV :)

Nema tog problema koji dugotrajnim ignorisanjem neće nestati.

tiki said...

Ne samo matematičara i fizičara upitno je finasiranje fudbalera i ostalih odlikaša iz fizičkog. Smitovsko rast ima kod nas još jedan problem.Naime kod nas ima previše univerziteta, a premalo visokih škola.Univerzitet je naučno nastvna ustanova a visoka škola samo nastavna. Obe mogu "proizvoditi dipl.inga" No svi naši tehnički univerziteti bježe od inžinjerskog pristupa radu, od studija slučaja, u nazovi egzaknost.(A validnost njihovog naučnog rada ne vredi ni po pi.. ladne vode).Od inžinjeringa beže jer ima praktičnu proveru vrednosti odmah).80 % znanja kojeg koristim ,stekao sam neformalno. Jel ono vreme na faksu bilo izgubljeno (nekih 40%)vreme. Inzistiranje da imaju neke svoje udžbenike isto nije nužno. Prevede se svetski referentni uidžbenik i to je to.Ljudi izađu sa diplomom i nisu spremni da samostalno krenu.A nagrade treba da dele privatne zadužbine (pa ako me se drugovi sete na dan matematičara sete ...)
A nagrada kao motiv za napredovanje.... pa kad vide da ljudi od znanja žive dobro imaju nadu. Umesto da sanjaju o državnom poslu