Pages

09 August 2008

Otcepljenja

Rusija podržava samoopredeljenje Južne Osetije, a SAD pravo na celovitost Gruzije. Pre šest meseci sa Kosovom su obe strane imale potpuno suprotna mišljenja od svojih sadašnjih. Ali razočaran je samo onaj ko je uopšte očekivao neku principijelnost od političara, demokratskih ili nedemokratskih svejedno.

Nisu svi slučajevi isti, ali intelektualno pošteno je jedino zauzeti jedan principijalni stav po pitanju otcepljenja teritorija od suverene države: ili za ili protiv. A posle principilejnog stava se može raspravljati o detaljima konkretnog slučaja. Dominantan princip kod Ujedinjenih nacija i današnjoj diplomatiji uopšte je naravno nepromenjivost granica, iako je u poslednje vreme bio par puta prekršen (Istočni Timor, Kosovo).

Problem sa principom nepromenjivosti granica je što se kosi sa jednom silom koja je bila sistematski potcenjena i koja ostaje potcenjena iako stalno demonstrira svoju snagu širom sveta: snaga nacionalizma. Liberalni zapad i posebno SAD kao centar intelektualnog sveta, nikad nisu razumeli kakvu realnu snagu ima ideja etničke pripadnosti u većem delu ostatka sveta. Ni ja ne razumem zašto je to tako, zašto je ljudima potrebna kolektivna identifikacija na tako apstraknom nivou kao što je narod. Ali to je pitanje za psihologiju ili evolucionu biologiju. Politički, dovoljno je pogledati šta se dešava u svetu da bi bilo jasno kakva je snaga ideje etničkog nacionalizma. Može se reći da je od početka dvadesetog veka pa do danas, svet u jednom velikom procesu etničkog čišćenja i pregrupisavanja teritorija po etničkom principu. Prvi i drugi svetski rat su ustvari bili samo jedan produženi period stvaranja etnički čistih teritorija širom Evrope i Azije. Površinski gledano uzroci rata su drugačiji, ali rezultati rata su etničko definisanje teritorija, putem osvajanja, masovnog ubijanja ili razmena stanovništva. Odbijanje da se to razume rezultira konfuzijom oko uzroka ovih ratova – tako su Prvi i Drugi svetski rat nazvani nepotrebnim, kod objašnjenja Prvog su u pomoć prizivane apstraktne "vekovne težnje" i "interesi" velikih sila, a za Drugi je cela krivica svaljena na jednu osobu. Kao da se šestogodišnji svetski rat može objasniti samovoljom jednog ludaka. Možda je umesto toga bolje pogledati etničke mape, pre i posle rata (ili bolje rečeno serije regionalnih ratova 1914-1945), i na osnovu rezultata tih ratova zaključiti nešto o njihovim uzrocima. Balkanski ratovi 1990-ih su to isto – možda samo nastavak Drugog svetskog rata koji je komunizam na nekoliko decenija suspendovao. U Foreign Affairs je nedavno izašao odličan članak Jerryja Mullera koji tvrdi da Evropa nije mirna i jedinstvena zato što je kulturološki i civilizaciono iznad etno-nacionalizma, nego zato što je probleme već rešila i to krvavo, u prvoj polovini 20. veka. Tako će za dvadesetak godina i balkanske zemlje živeti u miru i slozi, trgovati i ujedinjavati se. Ali to će biti ne zato što su nešto naučile, nego zato što su se obračunale 1990-ih i što su danas etnički čiste.

To je tužna realnost. Priznanje da je nacionalizam snaga koja se ne sme zanemariti ne treba brkati sa opravdanjem nacionalizma. To je samo priznanje realnosti, koje nam može pomoći da razumemo svet i formiramo stavove o događajima. Meni ovo saznanje o snazi nacionalizma pomaže u formiranju stava u prilog slobodnom otcepljenju teritorija. Podržavam otcepljenje Južne Osetije, Kosova, Republike Srpske, Tibeta, Kurdistana, svih koji hoće. Razlika ima, nekad je to agresivna manjina koja teroriše ostatak svog naroda kao baskijski separatisti, nekada većina nije tako velika, ali svejedno kao principijelni stav predlažem slobodu otcepljenja. Orbnuto od sadašnjeg sistema nepovredivosti granica, koji je u međunarodnom odnosima uspeo da se nametne. Ne moramo razumeti zašto ljudi ne vole da žive sa drugim narodina, ali činjenica je da uglavnom ne vole. Zato je bolje ne terati ih silom. Iskustvo govori da se etničke tenzije neće smiriti razumnim argumentima. Ni u Evropi se nisu smirile posle dijaloga, nego posle tridesetogodišnjeg masakra. Čak je i jedna Belgija, liberalna demokratija u srcu evropske civilizacije, u stalnoj političkoj krizi. Kad se već ljudi ne vole, dozvolite da se mirno razjedine, jer izgleda da jedino na taj način mogu da se ponovo ujedine na zdravim osnovama. Studija slučaja neka bude Evropska unija, ali ne počev od 1957. – relevantne godine za posmatranje su od 1914. naovamo. Dozvolite otcepljenja da bi sprečili produžetak nasilja.

12 comments:

Ivan Jankovic said...

Ali, etnicke podeljenosti i etnicke mape su bile iste i u XVIII i u XIX veku pa ipak nismo dobili dva apokalipticka SVETSKA rata. Bice ipak da su ideologije koje su zavladale u medjuvremenu uspele da instrumentalizuju nacionalizam za ratne svrhe. Nema rata, a najmanje svetskog i totalnog rata bez velikih ideoloskih ciljeva koji su uvek neka vrsta etatizma. Pisali smo vec o Vudro Vilsonu i Ruzveltu. Kad bi Medison, Vasington ili Dzeferson uveli Ameriku u neki svetski rat? Moze li iko to da zamisli? Ili kad bi liberalne imperije usle u medjusobni rat?

Mi smo imali u Evropi nadnacionalne imperije. Imali smo Austrougarsku koja je opstajala decenijama i u drugim oblicima vekovima sa destinama "potlacenih naroda". Ali niko nije napravio totalni rat i etnicko ciscenje da se "oslobodi", niko se cak nije ni oruzano bunio protiv Beca ili Peste. Rat je nastao izmedju imperija i njihovih CENTARA oko podele plena, geostrateskih linija, zivotnog prostora, dakle etatistickih opsesija, "drzavnih razloga" i svega ostalog sto je zajednicko jednonacionalnim i visenacionalnim drzavama. Crnjanski i Josip Broz su se borili u Austrijskoj vojsci. Mizes je takodje bio artiljerijski oficir na istocnom frontu. Ne vidim kako je I, a jos manje II svetski rat, moguce izvesti iz etnickog nacionalizma.

Isto tako i danas u Gruziji nije toliko problem da li se Rusi i Gruzijci "vole" ili ne. Da ruska vlada nije podbunila stanovnike Osetije da podignu ustanak, dala im ruske pasose da bi onda u vojnom napadu mogla da se pozove na ruski Ustav koji trazi da se stite ruski drzavljani, rata ne bi ni bilo (kao kad bi Madjari dali svojima u Vojvodini pasose a onda napali Srbiju jer im ova ne da da se otcepe). Isto tako, da Sakasvili nije krenuo sa ovom avanturistickom operacijom na I dan Olimpijade mozda je mogo nesto rpegovorima da se napravi. To je stara stvar koju smo iskusili ovde na balkanu: Dobrica Cosic, i akademici Markovic i Tadic su se uvek jako trudili da dokazu kako je rat na Balkanu 1990-ih bio "gradjanski i verski rat", dakle neka ludacka plemena se medjusobno kolju, i to rade vekovima, i sta da radimo to je usud, dajte da se etnicki razgranicimo kad je vec tako i humano preselimo stanovnistvo. Ali, ne, to nije bio verski i nacioanlni rat nego je Milosevic iskoristio nacionalizam (u nedostatku komunizma) da pokusa da zavlada celom Jugoslavijom kao Tito, pa kad nije uspeo, onda su on i Tudjman napravili dil kako da podele Bosnu a Muslimane uniste ili rasele, sto su dobrim delom i ostvarili. Prica o nacioanlnim i verskim mrznjama je samo pokrice losim politicarima za njihova nedela. Uvek je lakse zakloniti se iza naroda nego sam preuzeti odgovornost za ono sto cinis kao politicki akter. Da Milosevic nije napujdao Srbe u Hrvatskoj ne bi bilo "balvan revolucije", niti "teznje Srba za otcepljenjem". Tacka.D a im je iz Srbije receno nema nista od otcepljenja, oni bi naprasno otkrili svoju "vekovnu" teznju za kulturnom i politickom autonomijom u okviru Hrvatske. Ne bi bilo rata u Bosni da nije odgovarao interesima Milosevica i Tudjmana i da ga njih dvojica nisu direktno izazvali, finansirali i koristili. Mozda bi se Juglaslavija raspala i inace, a mozda i ne bi, to ne znamo. Ali, znamo da rat nije bio posledica nikakvih etnickih i religioznih vekovnih mrznji nego vrlo preciznih politickih odluka vrlo poznatih licnosti. Da nije bilo tih odluka ne bi bilo ni posledica. Ista stvar je sa Gruzijom. Nemojmo amnestirai poltiicare svaljivanjem krivice za rat na "narod" i njegove teznje. Politicke odluke ruskih i gruzijskih vlasti su dovele do rata.

tiki said...

Ne razumeš Slaviša jel nisi živeo sa tim. Da si rođen u Karlovcu , Vukovaru,Prijedoru , Prizrenu razumio bi da nacijA NIJE nadriintelektualna kapitalistička tvorevina , i da ti pripadnost naciji štiti i lične slobode. Ako neveruješ kako je jak i prepotentan američki nacionalizam svatit češ ako budeš imao priliku razgovarati sa bilo kojim polupismenim farmerom .
A što se tiče Ivanovog komentara pa cijela hrvatska povjest je kukanje protiv Beča , Budimpešte i Beograda .Iako je sve što moj rodni grad ima napravila Njena Carsko-Kraljevska i Apostolska Augustisima Marija Terezija svijesno se i danas prikazuje kao kurveštija čija je jedina spoznaja bila "bolje velik nego tehničar"

Lighthouse said...

Tiki,

Američki nacionalizam i balkanski etno-nacionalizam su dve potpuno različite stvari. Amerikanac si rođenjem na teritoriji SAD, posedovanjem američkog pasoša i evtl. privrženošću principima američkog ustava. Bio crn, beo, ili šta god. A Srbin si ako si pravoslavac i slaviš slavu, čak i ako si zaboravio srpski, ako nikad ni ti ni bilo koji tvoj predak nisu bili u Srbiji niti je videli nacrtanu i ako je iz dna duše mrziš (jer u njoj navodno žive "nekvalitetni Srbi").

Tako je i s nacionalizmom. Za tog farmera Džona Smita iz Ajove, američkog nacionalistu, neki Jovan rođen u Čikagu je brat a Toni Bler tuđin. Ako si srpski nacionalista u tom smislu, onda treba Azem Vlasi da ti bude brat, a Radovan Karadžić strani uljez koji je došao u Srbiju bog te pita otkuda da bi u njoj nešto muljao i kao sakrivao se. Ako to nije tako, nego obrnuto, ona nemoj više o farmeru iz Ajove.

Lighthouse said...

Još nešto da dodam: francuski nacionalizam nije mnogo drugačiji od američkog. Sećam se 1998, kad se francuski predsednik od srca izljubio sa svim fudbalerima koji su postali prvaci sveta, bili oni "čisti" Francuzi, afričkog, arapskog ili jermenskog porekla. A Milošević, dok je bio predsednik Srbije, nikad nije čestitao Moniki Seleš.

Da me pogrešno ne razumeš - ja ne zagovaram nikakav nacionalizam. Niti mi poslednja bitanga iz Sente bliža od poštenog Hercegsantovca, niti mi je poslednja paljanska bitanga bliža od poštenog Novopazarca.

tiki said...

ti očito neznaš šta je wasp, i to što amerikanci doživljavaju svoj nacionalizam ktoz pasoš ili "domovnicu" je redukcija pojma , ali ma šta ti mislio svako u Novom Pazaru ko je skinuo čuni dolčevitku uvek će navijati za fenerbahče protiv partizana makar u njemu bilo pola semenkara.pošto ti pojam prečanskog srpskog nacionalizma karikiras u dobroj staroj kajzerundkening-skoj maniri iz doba okupacije bosne i poslje. Maknutčemo se od balkanskih gudura u narod izabrani i vidjeti kako oni tako svetski dozivljavaju naciju. Pitaj bilo koju kučku opšte prakse koja se zgraža nad srebrenicom i traži kartazu Srba (a misli kartagu i njenu sudbinu) šta misli o Sabri i Šatili. Misli li da se na akcije Hamasa treba odgovarati odmazdom naglo če promjenit mišljenja jel ono što je po njima nedostajalo Mladiću je ben
da je Ratko ben Mladić sve bi bilo OK jel njima se holokaust nesmije ponoviti. A što se tiče jednog od promotera kulta ličnost i nosiocu falusoidnih simbola drugu ĐiBiTiu drugu sekretaru Azemu Vlasiju on je bio protiv te države čim je nestalo sakupljanja pašteta gadosti i čuvanja lika i nedjela.ili dali bi tvoj zadrugar iz Ajove bratom zvao amera koji je gnojivom digao zgradu u zrak jel je htio biti talibančić maleni.

Lighthouse said...

Prvo, znam šta je WASP, a znam i da je još 1960-tih potpuno izlizan kao uzor "amerikanstva". Za narečenog farmera iz Ajove, onaj što se igrao talibana je zabludeli brat, a ipak brat, a Toni Bler strani državnik, pa makar sto puta bio saveznik u ratu protiv terorizma, makar mu sto puta engleski bio maternji a crkva ista kao farmeru iz Ajove.

A ti odbijaš da prihvatiš da je Radovan Karadžić za Srbiju stranac koji se u njoj sakrio da bi pobegao od odgovornosti za zločine počinjene u nekoj drugoj zemlji (iako počinjene u ime i uz podršku Srbije). Ako živiš u Prijedoru a hoćeš da imitiraš Amere u nacionalizmu, jedino, kakvo takvo rešenje je da zaobidješ SDA, SDS i HDZ-ove, pa pravo kod Harisa Silajdžića, na "100% Bosnu". Sve ostalo je baš bez ikakvog ostatka balkanski etno-nacionalizam, od koga, uzgred, nisu nimalo imuni ni Novopazarci koji kad igra Srbija protiv Turske navijaju za drugu (ne i kad navijaju za ovaj ili onaj klub, to nema veze), ni Banjalučani koji dodju u Beograd da navijaju protiv svoje zemlje BiH, ni mnogi drugi na Balkanu.

Napokon, žestina i gorčina tvoje reakcije mi pokazuje da sam našao sjajne primere (Vlasi vs Karadžić, Zidan vs Herkul Poaro koji se vredja kad mu kažu da je Francuz, Vlade Divac vs Toni Bler, itd), koji ilustruju razliku balkanskog etnonacionalizma i američkog nacionalizma, i ne daju Balkancima da se pozivaju na nacionalizam Amera kao opravdanje za zločine koji se ovde čine u ime "nacije" (Nacije? koje nacije? pojma oni nemaju šta je nacija? bila nacija nešto veliko i važno, ili baš suprotno, svejedno, pojma oni nemaju šta je nacija!!!). Dirnuo sam u osinje gnezno, i mnogo, mnogo mi je drago zbog toga.

Slaviša Tasić said...

Ivane, rekao bih da taj nacionalizam ispoljava efekte tek u 20. veku. Tek krajem 19. se formira u punoj snazi, ujedinjavanja Italije i Nemacke su dobar pokazatelj. Tek tada etnicki nacionalizam postaje vazniji od drugih stvari. Austriugarska se odrzavala jos malo. Slazem se da su ratovi imali i elemente ideologije (republike protiv austrijeske carevina u I svetskom), ali samo naglasavam da je ovaj etnicki aspekt je zanemaren. Pogledaj ovaj clanak Jerryja Mullera koji sam linkovao, to je mozda najboji relativno kratak izvor za teoriju.

Druga stvar je oko toga ko je koga huskao, ali to je stara tema na koju se uvek vracamo. Ja ne verujem da je moguce da politicari nahuskaju narod, nego mislim da je uzrocnost u obrnutom smeru. Politicaru namirisu raspolozenje naroda i onda formiraju agendu. Ako politicari mogu tako da upravljaju, onda ispada da je jedina razlika izmedju zemalja to sto neki stalno imaju dobre a neki stalno lose politicare. Ne bih amnestirao politicare od odgovornosti ali ne bih amnestirao ni glasace (a cak i u diktaturi je podrska vaznija nego sto se misli, ili u suprotnom morate biti jako okrutan diktator).

Tiki, ja se slazem sa Lighthouseom oko prirode americkog nacionalizma - on se svodi na zastavu, himnu, ustav. A etnicki mogu biti Indijci, Japanci bilo sta. Zato i njihovi akademici i ne razumeju ovaj etnicki nacionalizam do kraja. Pogledaj imena vojnih lidera koji bi trebalo da su simboli nacionalizma, general Petraus (odakle je on, Grk?), bio je jedan prethodni general Shinseki (Japanac), moguci predsednik je Kenijac Obama, itd. Farmeru iz Ajove Smithu je general Shinseki "njegov", a Englez koji se isto zove Smith je stranac. I kako se udeo wasp popuacije smanjuje sve je vise tako.

tiki said...

američki nacionalizam je drugi diskurs rekli bi filozofi. al vidi zamisli tog Đoa farmera iz Ajove da sazna da mu neko "tovari" kčerkicu slatku, usputno i neobavezno, ko bi ga manje "jedio" amerikanac keniskog porekla ili sinovac tonija blera,kad neko ratuje za imperiju poštuje se i kad nije tvoj (prvo bolji da "oni" ginu a drugo godi čoporativnom narcizmu oni hoče biti mi , toliko da ginu za nas.) Na balkanu to ne pije vodu i sin Jovana Divljaka nije ostao u Sarajevu kao ni onaj Alah Alahović.dat ću ti jedan vrlo konkretan primjer moj bratić je imao sličnu krizu identiteta otac naš majka "krivoslavna" starci bili komunisti vojne face odgajan u lajthausovom duhu.Jebiga čovjek baš i nije bio za Krivožvaljog ali je za cro. i to je javno ispoljavao. On nije znao šta je. Njegova punica i njegovi komšije znali su neupitno. Ja sam znao šta sam.
šta misliš ko je "najebo" a kome je bilo "saznajte istinu i istina če vas osloboditi".
O kćerkici Giovania u velikoj jabuci i amerikancu keniskog porekla .......... ni sanjat.
Ima jedna druga stvar. U idućem postu Ivan postulira harvardska trabunjanja i nebuloze oko planske cene nafte , ista ti je priča i sa planskim viđenjem nacije a ne onim što korespondira u realnosti.možda sam previše pod uticajem Austro ugarske kulture (jeblo ih veslo što ih na ovaj blog dovezlo :) )
ali takve priče ti se šire po katedrama koje drže homići jer kao normalno je što nije normalno.
Ne znam dal ste ikad razmišljali o tome koliki broj intelektualaca na zapadu "poglavito" USA koji šire "napredne ljevičarske ideje" intimno zauzima "nazadne" stavove

Lighthouse said...

Uopšte nisam fan američkog tipa nacionalizma. Nije dosledno prvo osloboditi krivice američkog vojnika koji je izazvao smrt više ljudi na žičari u Italiji ili pomagati Amerima uhapšenim zbog droge u inostranstvu da izbegnu u SAD pa im još tamo i ne suditi, a onda se buniti zbog Miladina Kovačevića. Današnji svet je toliko međuzavisan, toliko se trguje i kreće preko državnih granica da više nema mesta, ali nimalo, za tribalizam, ni za pristrasnost bilo koje vrste od strane državnih organa bilo koje zemlje. Vreme je da se svako njihovo zanemarivanje principa pravednosti/pravičnosti snažno žigoše, a koji god državni službenik izigrava hajdučkog jataka, nije mu mesto u državnoj službi, ni u Srbiji, ni u SAD, ni bilo gde drugde.

Marko Paunović said...

Ponovo se vracamo na pitanje uloge politicara.

Ivane, ok, pretpostavimo da gradjani rade ono samo sto im kazu politicari. Pitanje je onda zasto su u Srbiji radili ono sto im je govorio Milosevic a ne ono sto im je govorila Vesna Pesic? I ona je politicar.

Zasto u Francuskoj "slusaju" Sarkozija, a ne Lepena?

Hocu da kazem da u svakoj zemlji imas politicare koji pokrivaju skoro ceo politicki spektar. Skoro sve evropske zemlje imaju ekstremno nacionalisticke politicke stranke, zasto su tamo nebitni, a ovde dominantni?

Naravno da je bitna i istorija. Da li bi Milosevic mogao 1989. da izazove mrznju Srba prema Rumunima? Mozda i bi kod nekih ljudi. Ali svakako se ne bi vecina Srba primila na tu pricu i bacala cvece na tenkove koji idu na Temisvar.

Bilo je lako izazvati mrznju prema Hrvatima zbog toga sto je u Hrvatskoj bilo dosta Srba i sto su se medjusobno mrzeli, nezavisno od aktuelnih politicara. Mnogima od njih su pobijene porodice pre 40 godina od strane drugog naroda i plasili su se da li ce se to ponoviti.

I tu se slazem sa Slavisom da izgleda da je, nazalost, potrebno da demokratska drzava (u kojoj su izbori relativno slobodni) bude i relativno etnicki homogena. Inace politicari mogu veoma lako da izazovu mrznju kako bi na izborima pobedili.

Recimo, ja mislim da je veliko pitanje da li ce Kina uspeti da ostane u sadasnjim granicama ako se ikada uvede visepartijski sistem, jer naravno da ce se pojaviti politicari koji ce probati da profitiraju na medjusobnoj mrznji Kineza, Tibetanaca, Ujgura, Mongola i ko zna koga sve jos.

Ivan Jankovic said...

Marko i Slavisa,

Moj odgovor na pitanje zasto je narod slusao Milosevica a ne Vesnu Pesic je u tome sto su intelektualne elite podrzale Milosevica, sto je MIlsoevic bio olicanje onog o cemu su mnogi fantazirali kao nacionalnom spasiocu. Ja nisam tvrdio da se Milosevic pojavio slucajno u smislu da nije postojala atmosfera pogodna za njega: tvrdio sam samo da rat niej bio proizvod nacionalizma naroda i vekovnih mrznji, nego konkretnih odluka politicara. Zato ja uvek protestujem protiv objasnjenja ratova koja polaze od nekih navodno bazickih socijalnih datosti, a delovanje politicara trtiraju kao laku penu na povrsini puko postojeceg. Ne, sve je moglo da prodje i bez rata, sa istim narodom kakav je bio, i istim "socijalnim datostima" istim nacioanlizmima, istim "vekovnim mrznjama" itd.

Ako ne mislimo tako onda smo prinudjeni da prihvatimo ekstremnu varijantu devize "kakav narod takva vlast", i jedan rigidni istorijski determinizam. A to je poslednje pribleziste politickih krivaca za ratove i zlocine...

U tom smislu, da Milosevic nije tako hteo, i vojno i politicki ih podrzao, ne bi bilo rata u Hrvatskoj, koliko god da se Srbi i Hrvati "mrze" ili "vole". Isto tako ne bi bilo ove gluposti u Gruziji da politicari nisu resili da krenu u rat.

Igor said...

"ali takve priče ti se šire po katedrama koje drže homići jer kao normalno je što nije normalno."

lol.