Pages

05 September 2007

Monopoli, karteli i država

Evo još malo zabave oko monopolskih položaja i njihovih zloupotreba.
Kaže čovek iz Unije pekara pre neki dan:
Predsednik Unije pekara Vojvodine Dušan Šimunović kaže da će nova cena belog hleba od 29,5 dinara biti važeća samo za "industrijske pekare".
"Oni su tu cenu dogovorili sa ministrom Predragom Bubalom i za njih je obavezujuća. Nas 'male' pekare niko nije ni zvao na razgovor, pa se zato ta cena odnosi isključivo na njih".

Čovek se opravdava (ili uvređeno objašnjava, nisam sasvim siguran) da eto ne može da učestvuje u karteskoj zaveri kontrole cena jer nije bio na sastanku sa ministrom gde je rečena kartelska zavera utanačena.

Šta god ja mislio o logičnosti ili efikasnosti antimonopolskih zakona, po postojećem je kartelsko dogovaranje cena krivično delo, za koje je predviđena i zatvorska kazna, ako ne grešim (u predlogu CLDS-a je bilo tako predviđeno, ne znam da li su ovi usvojili). Dakle, kad privatne firme praktikuju dogovaranje cena, to je krivično delo, ili bar teško prekršajno, a nekim čudom, kad se uključi ministar kao koordinator zaverenika, onda prestaje da bude opasno, i postaje obavezujuća forma "socijalnog dijaloga i koordinacije". I čak onaj ko izostane sa tajne večere ima da se opravda zašto nije dogovorio cenu s ministrom i ostalima.

Dalja zabava: oglašava se i Komisija za zaštitu konkurencije:
Predsednica Saveta tog tela Dijana Marković-Bajalović za B92 kaže da Komisija ima saznanja da je do povećanja maloprodajnih cena hleba, ulja, mesa, mleka došlo određenim zloupotrebama.
"Komisija može da utvrdi da postoji zloupotreba dominantnog položaja kada proizvođač, odnosno prodavac koji zauzima dominantan položaj, naplaćuje visoke cene", kaže ona.

Uparite to sa sledećom vešću:
Prema dogovoru sa ministrom trgovine Predragom Bubalom, proizvođači su podigli cenu belog hleba za 13,4 odsto i on sada košta 29,5 dinara. Litar ulja je skuplji za 15 odsto, pa je njegova nova cena 94 dinara.

i dobijate - nagradno pitanje: Da li gospođa iz Komisije ovde misli da goni ministra, ove što su povećali cene u dogovoru sa njim, ili pak ove nesrećnike što nisu bili na večeri sa istim i što hoće da povećavaju proizvoljno i po svom ćefu, a bez konsultacija "gore"? Ili sve zajedno?

19 comments:

Marko Paunović said...

Ivane, imam jedno pitanje za tebe, nevezano direktno za ovaj tekst.

Tvoj stav (ako ne gresim) je da su monopolsko ponasanje i monopolski (kartelski) sporazumi legitimna upotreba privatne svojine.

Pitanje je sledece - da li bi drzava trebala da sprovodi kartelske sporazume? Odnosno, ako bi Telekom i Telenor sklopili takav ugovor, pa ga Telekom pogazi, da li bi, po tebi, drzava trebala da sprovede kazne predvidjene ugovorom?

U sustini, da li bi kartelski sporazumi trebali da uzivaju istu zastitu kao i kupoprodajni ugovor?

Andrej Stanimirović said...

Izvinjavam se Ivanu, al mnogo me svrbe prsti. Kako kaže Dimnjačar: "Nemrem šutat!"
Ima dve vrste monopola: nasilni monopol i tržišni "monopol". Nasilni monopol je sprečavanje konkurencije da deluje i može da ga sprovodi jedino država. Predstavljaju nelegitimnu upotrebu sile - to i jeste priroda države. Tržišni "monopol" je situacija u kojoj velika većina kupaca dobrovoljno odlučuje da kupuje kod jednog prodavca. Ovo smeta neuspešnim konkurentima i onda to zovu pogrdnim imenom "monopol".
Stav (moj, i pretpostavljam Ivanov) je da svi učesnici u slobodnoj tržišnoj igri imaju pravo da teže "osvajanju" što većeg dela tržišta i da je legitimno kad neki konkurent (u uslovima slobodne konkurencije) u tome i uspe. Takođe, stav je da je svaki (dobrovoljni) dogovor između konkurenata na slobodnom tržištu legitiman. Država NIJE učesnik u slobodnoj tržišnoj igri, država je izvan tržišta i svojim aktivnostim deformiše tržište i sprečava njegovo efikasno funkcionisanje.
U svetlu prethodno rečenog, na prvo pitanje je nemoguće odgovoriti. Tržište mobilnih komunikacija u zemlji Srbiji je nasilni oligopol - država Srbije silom sprečava slobodan ulaz i žestoko reguliše ovo tržište. Kartel tu nema prirodu dobrovoljnog ugovora nego "radićeš ovako or else". Čisto nasilje. Nema smisla da mi sad diskutujemo šta bi država kao glavni nasilnik trebalo da radi ili ne radi. Izuzev načelnog stava da bi trebalo da se počisti iz mobilne telefonije - i svega ostalog.
Na slobodnom tržištu kartelski sporazum je ugovor kao i svaki drugi. Uživao bi zaštitu preko mehanizma privatne arbitraže.

Marko Paunović said...

Jasno mi je kakvo bi resenje bilo u anarhiji - spor se resava, kao i svi ostali, kroz privatnu arbitrazu.

Ali, sta u "prelaznom periodu", dok drzava jos uvek postoji? OK, lako moze da se ukine antimonopolski zakon, ali slicne odredbe postoje i u Ustavu. Ako se ukine ta odredba Ustava, onda sporazumi o cenama, ili sporazumi o podeli trzista postaju ugovori kao i svi ostali, odnosno podlezu sudskoj zastiti.

Telekom i Telenor sam samo naveo kao primer. Mogao sam da kazem i Delta i Merkator, ili Pepsi i Koka Kola.

Pitanje je - da li bi to, po vama, bilo dobro? Odnosno, da li bi, u sadasnjem sistemu, bilo dobro priznati tim sporazumima status koji imaju i ostali ugovori.

Lazar Antonić said...

da

Ivan Jankovic said...

Marko,
izvinjavam se na duzem neodgovaranju, bio sam sprecen.

Dakle, ja mislim da treba dozvoliti formalne kartelske sporazume. Evo i zasto. Prvo, mislim da je teorijski problematicno zagovarati pravo privatne svojine, a istovremeno zabranjivati da se ta svojina koristi na jedan od mogucih miroljubivih nacina (ukljucjuci prodaju po nekoj, bilo kojoj, dogovorenoj ili nedogovorenoj ceni).

Drugi razlog je ekonomski. Kartelski sporazum je u praksi vrlo skup, jer ukoliko se naknadno pojavi jeftiniji konkurent, vi ne mozete reagovati smanjenjem cene. Ukoliko vlada ne onemogucava i ne otezava ulazak drugim firmama, a dozvoljava kartelske ugovore medju postojecim, onda to ima snazan efekat odvracanja: ko ce se usuditi da ga sklopi, posebno na duzi period, ako zna da njegovo fiksiranje cene samo salje pozivnicu konkurenciji. Logika je jasna - ako je kartelski dogovorena cena najniza moguca (ekonomski opravdana) onda nema "gubitka blagostanja". Ako nije, onda ce se pojaviti konkurencija a kartelski zaverenici ce biti u vrlo teskom polozaju jer ih ugovor sprecava da smanje cene naprimer. Sto se tice podele trzista, opet se ljudi dobrovoljno odricu konkurencije zarad saradnje. Ja ne vidim kako jedan liberal moze da formu dobrovoljne kooperacije kriminalizuje, osim prelaskom na poziciju paternalizma.

Ja znam da cak ni u tradicionalnom common law kartelski ugovori cesto nisu mogli da se sprovedu putem suda. Mnogo veci problem je sto antimonopolski zakoni idu mnogo dalje od toga (nemogucnsoti sprovodjenja), oni kaznajvaju firme uprkos tome sto one same tvrde da nisu sklopile sporazum.

Na kraju, ova pozicija je neutralna na razliku minimalna drzava/anarhija. Samo nije u odnosu na razliku minimalna drzava/drzava blagostanja ili paternalizam.

Evo sta kaze Adam Smit, cemu ja nemam sta da dodam:


"People of the same trade seldom meet together, even for merriment and diversion, but the conversation ends in a conspiracy against the public, or in some contrivance to raise prices. It is impossible indeed to prevent such meetings, by any law which either could be executed, or would be consistent with liberty and justice".

Slaviša Tasić said...

Ivane, i ja mislim da treba dozvoliti kartelske sporazume -- ali pitanje je da li država treba da ih sprovodi.

Po meni nikako. Pravno, to je ugovor između dve strane za preduzimanje akcije u vezi sa trećom (kupcima). Lako je pretpostaviti da je sporazum protiv interesa treće strane i zato treba da bude ništavan. Štaviše, ta treća strana (kupci-poreski obveznici) je ona ista koja bi trebalo da finansira sprovođenje takvih ugovora na svoju štetu.

Ekonomski, primer ti nije dobar jer pretpostavljaš da su oni nekako vezani kartelskim ugovorom da nikako ne smanje cene ako se pojavi konkurent. Ustvari, kada bi se konkurent pojavio sa nižim cenama oni bi vrlo lako sporazumno raskinuli ugovor.

Ivan Jankovic said...

Ali, Slaviša ti pretpostavljaš da potrošači nekako imaju pravo na imovinu firmi koje sklapaju ugovor, tj da su prodavci dužni da im pružaju korist, odnosno ne sklapaju ugovore "protiv njih". Ali, cemu nas to onda vodi - ideji da je privatna svojina legitimna samo ako se upotrebljava na po potrosace koristan nacin. Ali, to je teorijski nemoguće a ekonomski suvišno: teorijski, i pravno, moja privatna svojina je moja i mogu je koristiti, poklanjati, prodavati, menjati oblik itd, bez obzira da li to pruža korist bilo kome drugom ili ne (ukoliko naravno ne vršim nasilje i agresiju nad njim time). Suprotno vodi u utilitaristički socijalni inžinjering.

Ekonomski je redundantno jer profit i bankrot služe kao čistilište efikasnosti - ako kartelski ugovor neefikasno alocira resurse pojavice se konkurencija koja ce ga razbiti, jer će biti potencijalnog profita u biznisu. Ne treba nam restrikcija slobode ugovaranja kao garant efikasnosti.

Sto se tice ekonomske opravdanosti ugovora - ako partneri u kartelu mogu da sporazumno raskinu ugovor, u cemu je onda problem? Situacija ce biti ista kao i da je dogovor neformalni. Trajace dok bude ekonomskog interesa da traje.

No u svakom slučaju, ja mislim da imamo ovde tri mogućnosti (postojeća, zakonsko sprovođenje i mogućnsot dogovra bez zakonskog sprovođenja ugovora), od kojih bih se ja za ovu tvoju svakako opredelio kao second best rešenje. Najgore je dati birokratima diskreciono pravo da otkrivaju i procenjuju šta je kartelska zavera a šta nije, i šalju ljude u zatvor na osnovu svoje procene.

Slaviša Tasić said...

Nemaju potrošači nikakvo pravo, ali ono što treba da dokažeš je da oni imaju obavezu da plaćaju sprovđenje tuđih ugovora čak iako ti ugovori nisu dobri za njih.
To je još teže nego opravdanje minimalne države, jer kod min. države barem pretpostavljaš da svi imaju neku korist, ovde nije tako.

Marko Paunović said...

Hajde onda da zakomplikujem jos malo.

Pretpostavimo da u toj situaciji (drzava sprovodi kartelske sporazume, ali je drzava minimalna), drzava raspise tender za, recimo, nabavku struje za narednih godinu dana za sudove i kasarne (posto nista drugo i nema). U zemlji postoji 5 proizvodjaca struje.

Njih petoro potpisu sporazum pre tendera da ce zajedno da nastupe i da ponude struju koja je 3 puta skuplja od "normalne" (posto, ako ponude 3.1 puta skuplju, drzavi se vise isplati da kupi agregate za svaku zgradu i da sama pravi struju za sebe).

Jedan bi "izleteo" iz kartela i ponudio samo 2.9 puta skuplju. On zna da ce drzava da prihvati njegovu ponudu kao najbolju, ali ce ga onda kazniti jer je prekrsio sporazum... Svi to znaju unapred i odrede takve kazne koje to sprecavaju. Naravno, posao je dovoljno mali da nece privuci novog igraca i izgradnju nove elektrane...

Da li je to bolje resenje nego da drzava jednostavno ignorise takve sporazume?

Andrej Stanimirović said...

Problemi sa konceptom minimalne države su:
1) ne-minimalna se odupire svođenju na minimalnu, a
2) minimalna teži da postane ne-minimalna.
Drugim rečima, organizacija koja ima monopol sile, budući sastavljena od ljudi a ne svetaca, u stalnom je iskušenju da na nelegitiman način upotrebi moć, jer nema ko da je u tome spreči ili zbog toga kazni. Država ima monopol sile. A ako nema monopol sile - onda i nije država nego spontani poredak - katalaksija.
Mislim da je mnogo verovatniji od Markovog sledeći scenario: svi proizvođači struje nude državi struju po ceni 10-50 puta većoj od "normalne", s tim da je lavovski deo "cene" struje namenjen isplati uticajnih državnih funkcionera za dodelu lukrativnog ugovora. Pobeđuju najpokvareniji. Država, iako je "minimalna" po broju funkcija, košta kao svetog Petra kajgana. Može joj se jer eksternalizuje troškove. Tako za struju, za grejanje, za sve moguće javne nabavke. A onda se pojave i na izborima pobede "pošteni" koji prekinu lanac korupcije nabavkom agregata. I država više nije minimalna, ali jeste jeftinija. I opet smo na putu ka Levijatanu.

Lazar Antonić said...

Sta bi u markovom predlogu sprecilo drzavu da propise maksimalnu cenu (kao sto propisuju minimalnu cenu kada prodaju preduzeca)?

Teorijski, da se ovako nesto zaista dogodi, da drzava naivno ne propise maksimalnu cenu i da je u obavezi da kupi struju od jednog ponudjaca, onda bi taj koji je napisao tako glup ugovor trebalo da bude kaznjen.

Andrej Stanimirović said...

Pitanja treba li država da sprovodi ili ne kartelske ugovore, nabavlja ili proizvodi struju, itd, itd, su svojevrsna žvaka za ludaka. Isto kao i rasprave treba li deca u državnim školama da nose kecelje ili ne, treba li u državnim školama predavati teoriju evolucije ili kreacionizam ili oboje ili nijedno.
Opstanak institucije države je posledica kolektivističkog pristupa rešavanju problema odnosno zadovoljenju ljudskih potreba. Odgovor libertarijanizma (u doslednoj anarho-kapitalističkoj formi) na ova pitanja je da država ne treba da ima ništa sa svim tim. Mesto države je u muzeju. Sve navedene probleme rešava slobodno tržište na sveopšte zadovoljstvo.

Marko Paunović said...

Lazare:

Propisivanje minimalne, odnosno maksimalne cene je "relikt" antimonopolske proslosti. Nisam od tebe ocekivao takav anahrnonizam. :)

Ivan Jankovic said...

Marko,
zasto pretpostavljas da je nemoguce da se na tender prijavi strani proizvodjac struje koji nije obavezan kartelskim ugovorom, ili pak da ce svi domaci proizvodjaci uci u ugovor? Zar nije logicno pretpostaviti da ce strani ponudjaci jako dobro iskoristiti glupost domacih koji su sebi ugovorom tako vezali ruke. I zar onda nije logicno da ovi, znajuci za nece biti toliko glupi?

Slavisa,
vlada stiti prava pojedinaca, bez obzira da li su "ekonomska", "politicka" ili koja druga. Opravdanje drzavnog sprovodjenja kartelskih ugovora pada ili ostaje sa opravdanjem minimalne drzave (osim ako ne dokazes da kartelski ugovor krsi necija individualna vlasnicka prava). Inace bih ja mogao da kazem da necu da placam poreze za policiju jer meni policija ne treba. Ili da necu da placam za puteve. Za bilo sta sto mislim da je protivno mojim interesima. Ali, onda smo na utilitaristickom slippery sloap.

Marko Paunović said...

Nisam pretpostavio stranog proizvodjaca, zato sto bi to malo zakomplikovalo analizu.

Sustinski, umesto 5 proizvodjaca, mogao sam da pretpostavim postojanje samo jedne ili dve mreze za prenos struje. Ali, nisam hteo da uvodim argument prirodnog monopola, jer nije poenta bila na tome, pa nisam hteo da menjam tezu.

Andrej Stanimirović said...

Ivane:

Zašto je problematično to što ne želim da plaćam za bilo šta što mislim da je protivno mojim individualnim interesima? O kakvoj se utilitarističkoj klizavici radi?

Ivan Jankovic said...

Andrej,

to je bio protivargument na Slavisinu tezu da poreski obveznik ne treba da placa sprovodjenje kartelskih sporazuma. Moja kontrateza je glasila da ako pretpostavimo postojanje minimalne drzave koja stiti individualna prava, onda odbijanje da se plati porez za sprovodjenje kartelskih ugovora znaci isto sto i odbijanje placanja poreza za sprovodjenje bilo kog drugog ugovora kojim se ne krse nicija individualna prava. Te se u tom smislui po mom shvatanju onaj ko zagovara Slavisino glediste nalazi nkakako na toj klizavici, jer se postavlja pitanje gde ce stati sa osporavanjem ugovora koji mu se ne dopadaju ili ih smatra stetnim ili nekorisnim po sebe.

Nisam ulazio u raspravu da li je ili nije minimalna drzava opravdana. To je kontekst za tvoje pitanje, ali to je sasvim druga debata.

Andrej Stanimirović said...

Ivane: možda grešim, ne insistiram, ali rekao bih da čim, kako kažeš, "pretpostavimo postojanje minimalne države koja štiti individualna prava" dolazimo na nekakvu klizavicu. Da bi nešto uopšte bilo država, to mora da ima suverenitet - da nezavisno od volje bilo kog pojedinca može da odlučuje koliko poreza je potrebno. Ako ovo nije kršenje individualnih prava - ne znam šta jeste. I onda se preganjamo oko toga da li minimalna država više štiti ili krši individualna prava. Eto.

Lazar Antonić said...

:) ne radi se o propisivanju cene. Vlada kaze koliko moze da plati. Ali ne poricem da sam radikalni anahronista.