Pages

26 July 2018

Why (not) socialism - Svetozar (Steve) Pejovich

It is arguable that the average American does not understand neither the theoretical basis of socialism nor the actual history of socialism. The purpose of this short paper is to identify two issues that should help to inform the median voter about some important differences between capitalism and socialism as well as between different types of socialism that are advocated for the United States.

The Efficiency of Capitalism Vs Equality of Socialism. 
The major features of capitalism are the rule of law, credible private property rights and the freedom of individuals to voluntarily interact with each other in the pursuit of their own ends. These features of capitalism create incentives that link rewards to performance in competitive markets. This link, in turn, produces wealth at much higher rate than other economic systems. Numerous economic indexes and, most importantly, people voting with their feet are the best evidence of the economic efficiency of capitalism relative to other systems.

Individuals differ with respect to their talents, preferences, work-ethics, attitudes toward risk, and the ability to perceive opportunities. In competitive markets, those variables lead to different performance. Given the link between performance and rewards in capitalism, those differences produce income inequalities. Income inequalities, in turn, raise the question of the morality of capitalism. Raising the issue of the morality of capitalism creates room in political markets for socialist programs.

Socialist programs require a major expansion in the role of government in the economy. By implication, socialist programs disconnect performance from rewards. Abundant evidence shows that disconnecting performance from rewards slows-down entrepreneurship and retards economic growth. The critical issue facing the American median voter is then whether the perceived justice of reducing income inequalities via socialist programs justifies slowing down the economic efficiency of capitalism.

What Are Some Likely Paths of American Socialism. 
Socialism comes in many flavors with one common denominator that sets them apart from capitalism. While capitalism prioritizes the rule of law over government policy and the individual over the collectivity, socialism prioritizes government policy over the rule of law and the collective common good (as defined by the ruling elite) over the rights of individuals to pursue their private end. Some types of socialism are more likely than others to be embraced by various pro-socialist groups in the United States. Let us briefly discuss a few of those.

Marxism. Marxism is the best-known and most widely practiced type of socialism. It ruined Eastern Europe and is impoverishing North Korea and Cuba. Comparing East with West Berlin, and Mao’s China with post Mao’s China reveals the consequences of Marxism. In the United States, writings by Professors Paul Sweeze (Harvard) and John Gurley (Stanford) gave Marxism academic legitimacy. Angela Davis and Herbert Marcuse moved Marxism from academia into social activism. Individuals like Carl Oglesby and Jane Fonda, and groups like SDS and Weathermen replaced social activism with street protests, destruction of property and calls for a revolution.

Fabian Socialism. British scholars Sidney and Beatrice Web founded Fabian socialism in England toward the end of 19thcentury. They advocated gradual replacement of private property and competitive markets with public ownership and centralized economic planning. Among main practitioners of Fabian socialism were Nehru in India, and the leaders of former British colonies in Africa. Eventually, India abandoned Fabianism and is slowly developing a healthy capitalist economy. The African countries have achieved no positive economic results. Slowly, the term Fabian Socialism fell out of favor but not its doctrine of gradual or evolutionary socialism. I fact, the latter-day socialist in USA seek gradual changes in the economy via tuition-free education, one-payer national health policy and massive environmental regulations, without any reference to Fabianism. Moreover, they keep mum about the opportunity costs of resources required to produce and deliver promised goods.

The latest addition to the likes of Bernie Sanders and Elizabeth Warren, Alexandria Ocasio-Cortez, added a Stalinist flavor to the market for socialist promises. She demands nothing less than government guaranteed jobs. Those demands are just another way of saying what Stalin did. The Article 12 of the Soviet Constitution of 1936 said: “In the U.S.S.R. work is a duty and a matter of honor for every able-bodied citizen, in accordance with the principle: He who does not work, neither shall he eat.”

Democratic Socialism. Democratic socialism seeks the systemic transformation of capitalism into socialism, and, especially, the transfer of capital assets into collective ownership. Rosa Luxemburg in Europe and Eugene Debs in America were among the early supporters of democratic socialism. In modern times, Robert Reich (UC at Berkeley), Cornel West (Yale) and late Jaroslav Vanek provided academic legitimacy to democratic socialism. Their key concepts, that set them apart from other types of socialism, are industrial democracy, social justice, workers’ self-management, and ‘market-planned’ economy. It is arguable that the direction of research as well as academic standards of scholars like West and Reich might easily have more influence on the median voter than other types of socialism.

Finally, democratic socialism should not be confused with social democracy, which advocates reforming rather than replacing capitalism. Democratic socialism is also not synonymous with welfare programs in Scandinavian countries. Upon finding that their grave-to-cradle benefits are not sustainable, those countries are electing center-right governments and cutting back on welfare programs.

Summing Up.
There is no doubt that socialism has made significant inroads into the American politics. Each type of socialism mentioned above competes for the median voter by suggesting alternatives to the private-property, free-market economy. Election results in 2016, at both Federal and State levels, suggest that the median voter has not moved to the left.

Svetozar (Steve) Pejovich
Professor Emeritus
Texas A&M University

09 July 2018

Lingvistika i država

Ovo je jedno od najosetljivijih pitanja na Balkanu (osim granica i "ko je prvi počeo"). Ko govori kojim jezikom i kako će se taj jezik zvati u velikoj meri je nastavak "pucačkog rata" novim sredstvima, instrument "odbrane" "nas" od "njih", ili dokazivanja da oni nemaju pravo na ovo ili ono, jer oni govore naš jezik a nemaju svoj itd. Veliki deo sporova o jeziku bi se mogao svesti na neke od ovih motiva. Imati svoj jezik i nazvati ga imenom sopstvene države, a uz što je moguće više zadreti u pravo drugih da to isto urade osnova je jezičkog nacionalizma na Balkanu.

Kao i genetika o kojoj smo pisali ranije, lingvistička nauka stvara velike glavobolje nacionalističkim ambicijama. Sudbina starog "srpsko-hrvatskog" jezika je najbolja ilustracija toga. Lingvistički, reč je o zajedničkom policentričnom jeziku većine ljudi u staroj Jugoslaviji: njime govori preko 70% Hrvata, svi Bošnajci Muslimani, svi Crnogorci, i preko 90% Srba. Karakteriše ga izgovor reči "what" kao "što" odnosno "šta", odakle potiče i ime ovog govora ("štokavski dijalekat srpsko-hrvatskog jezika"), različita sudbina starog slovenskog glasa jat (od "i" gde imamo ikavicu, "ije" - ijekavicu do "e" - ekavicu). Standandardizovani književni jezik je nešto uži: pored prethodnih karakteristika dodaje se takozvana novoštokavska akcentuacija, tj sistem sa četiri različita akcenta i uobičajenim prenošenjem naglaska kod višesložnih reči za jedan slog ka početku. Ovaj standardni jezik ima dve varijante, istočnu ekavsku i zapadnu ijekavsku.

Ovo je (bila) manje-više oficijelna pozicija jugoslovenske lingvistike pre početka žurke 1990ih , uz nekoliko komplikacija koje su važne za našu analizu. Prvo, zašto samo 70% Hrvata i 90% Srba govori srpsko-hrvatski jezik?  To nas vodi direktno u središte stvari: govori koji su nazivani neštokvaskim dijalektima srpsko-hrvatskog jezika i jedan staroštokavski govor zapravo lingvistički ne spadaju u taj jezik (kajkavski, čakavski i na istoku torlački dijalekat). A bili su svrstavani u srpsko-hrvatski iz istih razloga iz kojih se danas taj osnovni govor rasparčava na najmanje četiri različita "jezika" - političkih.

Kada gledate lingvistički, u staroj Jugoslaviji je postojao značajan jezički pluralizam i mimo slovenačkog, makedonskog i nekih manjinskih jezika, ali se taj pluralizam nikad nije uklapao u nacionalno-političke kriterijume šta jezički pluralizam (treba da) znači. Pođimo od možda najsmešnijeg slučaja - Hrvatske. Većina Hrvata govori ijekavsku ili ređe ikavsku varijantu novoštokavskog dijalekta koji ima stepen razumljivosti sa nehrvatskim štokavcima od 100%.To je u osnovi govor Vuka Karadžića, za svakog stranog slavistu. Kajkavsko narečje kojim se govori u krajnjim zapadnim krajevima, Zagorju i Međimurju je ekavski (!) govor, sa starom akcentuacijom (kao u Vranju i Nišu!) lingvistički gledano mnogo bliži slovenačkom nego sprsko-hrvatskom jeziku. Ironija je da danas Hrvati ne žele da priznaju da je njihov standardni štokavski jezik isto što i srpski štokavski. .Ali, ako bi hteli - oni imaju zaista različit jezik - kajkavštinu. Jedina je muka što 90% samih Hrvata ne razume taj jezik, a nekmoli da ga može govoriti.

Ili uzmimo Srbe. Desno od Drine pričaju ekavicu, levo od Drine ijekavicu. Prekodrinski Srbi govore mnogo sličnije Hrvatima i Bošnjacima sa kojima i oko kojih žive, nego Srbima u Beogradu, ili ne daj bože Nišu i Leskovcu. Dalje, među Srbima ne govore svi standardni jezik postoje dva govora koji imaju novoštokavsku akcentuaciju i koji su osnova književnog standarda: istočnohercegovački (ijekavski) i šumadijsko-vojvođanski, koji je ekavski i govori se u Vojvodini (osim Vršca i okoline), zapadnoj i centralnoj Srbiji sve do linije Beograd-Kragujevac-Kraljevo.  Istočno i jugostočno od te linije počinju staroštokavski govori koji imaju staru slovensku akcentuaciju na kraju reči. Poznati srpski lingvista Slobodan Remetić napisao je da  je u akcenatskom pogledu neuporedivo manja razlika između Gospića u Hrvatskoj i Gornjeg Milanovca, nego između Gornjeg Milanovca i Kragujevca. Srbin iz Gornjeg Milanovca sličnije govori  Hrvatu iz Like nego Srbinu iz susedne Jagodine! Kako preživeti takav užas?

Ima još. Negde između Stalaća i Aleksinca polako počinju da nestaju padeži. Ovo je fenomen poznat mnogim ljudima koji žive u Srbiji ("Živim u Niš", "dolazim iz Niš" itd - predmet stalnih ismevanja "južnjaka" od strane govornika šumadijsko-vojvođanskog dijalekta). Na krajnjem jugostoku, u zoni takozvanog torlačkog dijalekta padeža uopšte i nema, isto kao u bugarskom i makedonskom jeziku (jedina dva slovenska jezika koji su potpuno izgubili padeže). U lingvističkom smislu, ovaj torlački dijalekat je sličniji bugarskom jeziku nego srpskom, a u srpski je svrstan iz istih razloga iz kojih je kajkavski svrstan u hrvatski - političkih. To je govor vrlo sličan kumanovskom dijalektu makedonskog i pograničnom zapadno-bugarskom govoru. Govornici ovog dijalekta koji žive u Srbiji su zapravo dvojezični - oni kući govore svoj "torlački", kvazibugarski (govor Bore Stankovića), a u školi uče novoštokavsku srpsko-hrvatsku ekavicu Laze Kostića i Branka Radičevića.

Na kraju Crna Gora. Oni insistiraju da se uvede njihov poseban jezik, "crnogorski". Ok, samo koji je to tačno jezik? Tamo se govore dva vrlo različita dijalekta - takozvani zetsko-južnosandžački na istoku (Cetinje, Podgorica, Bijelo Polje, Berane) i istočnohercegovački na zapadu (Nikšić, Šavnik, Pljevlja, Kolašin, Mojkovac). Prvi je staroštokavski, drugi je novoštokavski. Potonji je klasični srpski ijekavskog standarda kakvim je pričao Vuk Karadžić, dočim je prvi jezik Gorskog Vijenca i Luče Mikrokozme i danas jezik koji ekavski govornici najčešće imaju u vidu kada referiraju na "crnogorski" govor. Vuk je bio iz Drobnjaka (Šavnik), Njegoš sa Cetinja. Danas kao i tada, Nikšićanin priča mnogo sličnije Užičaninu iz Srbije nego Podgoričaninu. Jel "crnogorski" jezik, (za razliku od "srpskog") ono što se priča u Nikšiću ili ono što se priča u Podgorici? Ako je prvo, milioni Srba, Hrvata i Bošnjaka pričaju "crnogorski" ali pola Crne Gore ne! Ako je drugo, opet pola Crne Gore ne govori "crnogorski", ali zato Srbi i Bošnjaci u Novom Pazaru, Tutinu i Ibarskom Kolašinu govore!  Komediji nikad kraja.

Umesto precizno razgraničenih nacionalnih "jezika" koji se poklapaju sa nacionalnim teritorijama (ideal nacionalista krvi i tla, kao i većine balkanskih lingvista, ili se to ja ponavljam...), svetski lingvisti južno-slovenske jezike vide u jednom kontinuumu, na čijim marginama su slovenački na zapadu i bugarski i makednoski na istoku i jugu, a razne varijante srpsko-hrvatskog u sredini. Prelazi su postupni i organski i nikad se ne poklapaju sa nacionalnim odrednicama: između slovenačkog i srpsko-hrvatskog stoji kajkavski kojim govore isključivo etnički Hrvati. Na istoku "bafer zonu" čine Srbi, Bugari i Makedonci "torlačko-kumanovske zone", koji razdvajaju "čist" SH od "čistog" makedonskog i bugarskog. I svi prelazi su lagani i postupni. Prelazak SH u slovenački je vidljiv već u Zagrebu gde se govori kajkavski i sa starom akcentuacijom, ali se dramatično pojačava kako idete na severozapad (Zagrepčani čak nisu u stanju da uopšte razumeju neke poddijalekte kajkavskog). U Srbiji, Niš, Prokuplje ili Aleksinac svi pripadaju torlačkoj zoni, ali još uvek imaju dosta veza sa srpskim "standardom". No ja - odrastao u Mladenovcu u Šumadiji - imao sam svojevremeno značajnih problema da pohvatam mnoge nijanse spontanog razgovora trojice Aleksinčana na njihovom lokalnom dijalektu. To nije bugarska ili makedonska granica, to je grad u "srcu Srbije" kako se to često kaže. Kako idete južnije taj se efekat pojačava. Pitao sam jednog svog vrlo obrazovanog prijatelja koji je rođeni torlački govornik sa krajnjeg juga Srbije kako on priča taj dijalekat, (pošto ga nikad nisam čuo uživo), na šta je on odgovorio- uh, bolje nego srpski!. Pirot, Dimitrovgrad, Vranje, Vladičin Han itd već su lingvistički bliži bugarskim i makedonskim susedima nego udaljnim sunarodnicima u Beogradu, Valjevu ili Smederevu.

Kao i sa raspravama o rasi, genima i poreklu, lingvistika nam ilustruje, samo mnogo preciznije i egzaktnije, veštački karakter nacija. Ne postoji kategorija sa pogrešnijim nazivom - nascio znači urođeno, prirođeno itd, pripadnici iste nacije bi trebali da budu istog porekla i da govore isti jezik.A ne postoji ništa artificijelnije od standardnih jezika. Šta imamo na terenu je zapravo nametanje jednog od lokalnih dijalekata većini ostalih i prisiljavanje da uče i govore taj dijalekat. U mnogim slučajevima ljudi moraju da uče potpuno drugi jezik (kao Hrvati kajkavci i Srbi "torlaci"). I ovo nije nikakva naša balkanska specifičnost. Italijanski književni jezik koji čujete na RAI televiziji, filmovima itd je zapravo toskanski dijalekat Firence i Siene,suštinski - govor Mikelanđela, Leonarda i Makijavelija. Otiđite na Siciliju, Napulj ili u pokrajinu Apulja na Jugu i videćete enormne razlike koje nekad utiču i na uzajamnu razumljivost. Ili uporedite standardni nemački jezik, tzv Hochdeutsch koji je govor pokrajine Hanover u centralnoj Nemačkoj. Neki od severnih govora okoline Hamburga i Rura imaju neuporedivo manji stepen uzajamne razumljivosti sa švapskim i švajcarskim dijalektom nego između Zagreba i Beograda. Ipak svi Nemci u školi uče Hochdeutch i svi stranci to smatraju "nemačkim" jezikom. Nije daleko od istine da je "jezik" zapravo dijalekat sa vojskom i državnim školama. Dokle stignu da zastavu pobodu generali i ministri najjače provincije, dotle seže "organska" nacija.

Naravno, u jednom su smislu jezički standardi neophodni. Oni olakšavaju komunikaciju. Da nema srpsko-hrvatskog standardnog govora onda bi ljudi na Zapadnom Balkanu pričali nemački ili engleski ili neki treći jezik, što bi bilo mnogo teže. U starom Rimu su pričali latinski u adminsitraciji i javnim poslovima. Obrazovani ljudi, bez obzira na poreklo morali su znati grčki. Problem kod nas je što je taj instrumentalni aspekt  jezika nadopunjen i zapravo istisnut mitomanskim, fašističkim nebulozama o jeziku kao izrazu "nacionalnog bića", prirodnoj činjenici poput planina, reka i drveća. I onda kad neko kaže kako Srbi i Hrvati pričaju isti jezik ili kako Crnogorci imaju ili nemaju svoj poseban jezik to su onda pitanja nacionalnog života i smrti. Svako dovođenje u pitanje ekskluzivnosti veze između jezika i nacije je shvaćeno kao "rastakanje nacije" i agresija na našu samobitnost i na kraju - samo postojanje. Otuda jezičko čistunstvo i narcizam, iskorenjivanje tuđica, kao kod Srba i Hrvata, iliti pak njihovo vraćanje i nametanje da bi se razlikovalao od drugih, kao kod Bošnjaka ili pak izmišljanje novih slova i glasova, kao kod Crnogoraca. Da se stvori fikcija da "mi" imamo "naš" jezik koji je nužno različit od njihovog, i kojim govore naši sunarodnici u našim granicama.