Kontrarevolucija u ime slobode

Moja knjiga "The American Counter-revolution in Favor of Liberty: How Americans Resisted Modern State 1765-1850" (iznad) izlazi iz štampe 19 januara a kindle verzija je već dostupna. Ovde imate detaljniji opis sa sadržajem poglavlja itd. Upozorenje: izdavač (Palgrave Macmillan) je nametnuo sumanutu cenu za ovo izdanje - 89 dolara. Ne znam šta da kažem osim da ako niste totalni fanatik ranog američkog liberalizma ili imate višak para - čekajte na popuste (koji slede) ili na meko izdanje.

O temi i argumentu knjige, iz prvog poglavlja:

This book... wants to go back to the defeated and now marginalized, localist-libertarian tradition of American politics. To the people who resisted the project of “fiscal-military state”. What they believed, what kind of social and political worldview inspired them? What economic philosophy did they have? Were they just scared reactionaries wary of “economic modernization”, as historians often portray them, or free market ideologues wary of governmental power in economic life? How their localism fits into their concepts of liberty? Have their views evolved in the period 1765-1850 and how? Was there any attempt to reconcile their ideas with the nationalist ones? And above all, how answers to all these questions affect the (re)evaluation of the American Revolution as such?  

The book.... argues that the essence of the American Revolution should not be sought in the constitutional-reformist feats of the “framers” during the 1780s but in political and social resistance to their efforts. There have been two revolutions going on in the same time in the late 18^th century America; the modern European revolution “in favor of government”, pursuing national unity, “energetic” government and centralization of power (what historians usually dub “American founding”), and the conservative, reactionary counter-revolution “in favor of liberty”, defending local rights and liberal individualism against the encroaching political authority. This is a book about this classical liberal counter-revolution, about its ideological, political and cultural sources and central protagonists, about men who resisted over a period of decades, by word and by sword, the new politics of a nation state, in the name of traditional American principles of liberty and local self-government. It concentrates on revolutionary patriots, antifederalists of the 1780s, Jeffersonians and Jacksonians of the early decades of the 19^th century and ends with John C. Calhoun, the most systematic thinker of this tradition.

Evo sadržaja knjige:

Table of Contents

Part I: America and Traditional British Liberties

Chapter 1: The American Revolution as the Last European Peasants’ Rebellion

Chapter 2: Consent, Representation and Liberty: America as the Last Medieval Society

Chapter 3: Shades of Anarchy: The Concept of Lawful Rebellion in America

Part II: On a Collision Course with Modern State

Chapter 4: Men of Little Faith Facing the Modern State: The Country Party Ideology in Great Britain.

Chapter 5: When in the Course of Human Events… - Hobbes, Locke and the Long Parliament against America.

Chapter 6: The Great Derailment: Philadelphia Putsch of 1787 and the Coming of the American State

Part III States’ Rights Philosophy as a Synthesis and Reconciliation

Chapter 7: 1776 Strikes Back – Antifederalist Critics of the Constitution

Chapter 8: The Compact Theory of the Union – A Revolution within a Form

Chapter 9: Free Market in a Small Republic – Economic Doctrines of Jeffersonians and Jacksonians

Chapter 10: The Last Stand: John C. Calhoun

Conclusion

---

Ekonomski uzroci i političke posledice (NIN)

U proteklih deset godina stalo je više ekonomske istorije nego u ceo vek koji im je prethodio. Dogodila se prva zaista globalna ekonomska kriza, bankrotirale banke, fondovi i države, mediji proglasili kraj kapitalizma, isprobane ekstremne makroekonomske mere i izrodili novi politički pokreti.

Izvor problema bio je u Americi i tamošnjim cenama nekretnina. Finansijska tržišta su danas kompleksna ali osnovni mehanizam razvoja krize može se jednostavno predstaviti. Modernizacija finansijskog sistema je proteklih decenija na jedan način razdvojila banke od sopstvenih klijenata. Nekada su banke odobravale kredit, a dužnici taj kredit njima vraćale. U međuvremenu je na razvijenim tržištima to delom prestalo da bude slučaj. Banke koje odobravaju kredite – i posebno dugoročne stambene kredite – počele su da te kredite prodaju drugim institucijama. Tipična banka je, nakon odobravanja stambenih kredita, prodavala prava na prihod od otplate kredita svojih klijenata. Za taj novac, kupovala je hipoktarnu obveznicu – hartiju od vrednosti koja je sadržala prava na otplatu nekih drugih stambenih kredita, koje su druge banke odobrile drugim klijentima.

Razlog za ovu, naizgled, bespotrebnu razmenu bila je diverzifikacija rizika. Empirijski podaci iz prošlosti pokazivali su da su cene na američkom tržištu nekretnina lokalne. Cene kuća pale bi u Kanzasu, ali istovremeno porasle u Nevadi. Banka koja posluje u Kanzasu se prodajom kredita koje je odobrila svojim klijentima oslobađala rizika da baš Kanzas strefi pad cena nekretnina i beg dužnika. Za istu sumu, kupila bi hipotekarnu obveznicu koja donosi prihode od otplate stambenih kredita klijenata širom Amerike. Korisnici kredita su svoje kredite otplaćivali matičnoj banci i njih sve to nije doticalo. Jedino su banke, međusobnom nevidljivom razmenom klijenata pomoću hipotekarnih obveznica, smanjivale ukupni rizik.

Da se geografskom diverzifikacijom smanjuje rizik nije bila ideja avanturista i kockara već široko prihvaćena teorija u finansijskim i regulatornih krugovima Amerike i Evrope. Agencije za procenu rizika su hipotekarne obveznice označavale nisko rizičnim. Regulatorna tela na najvišim državnim i međunarodnim nivoima smatrala su ih poželjnim i sigurnim. Međutim, ovaj finansijski, akademski i regulatorni koncenzus raspao se kada su cene nekretnina, suprotno istorijskim podacima i suprotno očekivanjima, počele padati širom Amerike. Diverzifikacija odjednom nije više ništa značila i vrednost hipotekarnih obveznica se strmoglavila.

Situaciju su pogrošale neke druge okolnosti. U Americi je država na više načina već decenijama bila podsticala stambene kredite. Osim poreskih olakšica i zakona protiv diskriminacije klijenata, vlada je bila i direktno upletena u ovu oblast. Najveći kupci stambenih kredita od banaka bile su dve državno sponzorisane firme, Feni Mej i Fredi Mek. Mogućnost da se gotovo svaki upravo odobreni stambeni kredit proda donela je eroziju kreditnih kriterijuma. Kredita je bilo mnogo, a tipično učešće za stambeni kredit bilo je neshvatljivo nisko – od nule do par procenata vrednosti nekretnine.

Takođe, dužnici u Americi po pravilu nisu primorani da vrate puni iznos stambenog kredita ako odluče da izađu iz njega. Banka može prisvojiti nekretninu koja je pod hipotekom, ali ne i dobiti punu optlatu kredita. Na primer, problem kredita indeksiranih u švajcarskim francima bi u Americi završio jednostranim izlaskom klijenata iz kredita čiji preostali iznosi vrede više od stanova za koji su uzeti.

U svetlu ovakvih okolnosti, neočekivani pad cena nekretnina razorio je bilanse banaka. Ljudi čije su nedavno kupljene kuće izgubile vrednost i koji su zbog niskog učešća sada dugovali više od vrednosti kuće, počeli su da odustaju od otplate kredita. To je hipotekarnim obveznicama dramatično oborilo cenu. Za banke su ove obveznice predstavljale vrstu ulaganja i izvor prihoda i kako je njihova vrednost padala, tako je sposobnost banaka da izmire obaveze prema svojim poveriocima, depozitorima i štedišama bivala sve neizvesnija.

Neki od najvećih vlasnika hipotekarnih obveznica bile su investicione banke koje su pozajmljeni novac ulagale u ove navodno bezbedne obveznice sa solidnim prinosom. Evropske banke, investicioni i penzioni fondovi takođe su pozajmljenim dolarima kupovale i vremenom prikupile pozamašnu svotu hipotekarnih obveznica. Štaviše, iste obveznice su u Americi i Evropi služile kao kolateral za redovne međubankarske pozajmice. Iznenadna neizvesnost oko njihove vrednosti prekinula je uobičajene kreditne tokove jer bez čvrstog kolaterala banke i druge finansijske institucije nisu htele pozajmljivati jedna drugoj. Zemlje poput Kine i Rusije bile su delimično upletene jer su deo svojih deviznih rezervi čuvale u vidu obveznica američkih stambeno-kreditnih korporacija, Feni Mej i Fredi Mek. Srbija i ostatak regiona nisu bili u središtu istih tokova ali su bili pogođeni jer su svoje privrede finansirali sredstvima evropskih banaka. Kada su se iznenada našle u škripcu, evropske banke morale su povlačiti novac i prekidati finansiranje širom istočne Evrope.

Sistem federalnih rezervi ili Fed – centralna banka SAD – odigrao je ključnu ulogu u gašenju vatre na svetskom nivou. Među ekonomistima je sada široko privhvaćeno da je uzrok širenja nekadašnje Velike Depresije iz 1930-ih godina bila nesvesno restriktivna monetarna politika Feda i povlačenje novca iz opticaja baš kada je sputanoj privredi bio preko potreban. Fed je svoju lekciju dobro savladao i po nailasku krize krajem 2008. uradio suprotno – odvrnuo slavine i emitovao sveži novac u nikada ranije viđenim razmerama.

Postupak Feda zaprepastio je svet. Mnogi su predviđali brzu inflaciju i čak hiperinflaciju. Ali što je vreme više prolazilo, to je više izgledalo da je Fed bio u pravu. Strah u ekonomiji smanjuje likvidnost. U trenucima neizvesnosti novac se nikome ne pozajmljuje i nigde ne ulaže. U takvim uslovima porast količine novca nema veliki efekat jer samo njegov mali deo stvarno cirkuliše – ostatak uplašena privreda čuva. Fedovo preplavljivanje tržišta novcem zato nije izazvalo inflaciju već samo vratilo kreditne tokove u normalu. Od 2008. do 2014. Fed je svoju ukupni primarni novac upetostručio, pritom ne izazvavši inflaciju. Kamatne stope ostale su jako niske, a dolar nije padao već jačao.

Fed nije spasavao samo američke banke i privredu, već odobrio pristup i evropskim komercijalnim bankama koje su bile u istom sosu i tražile dolare za pokriće svojih obaveza. Uspostavljena je i direktna dolarska linija Feda prema Evropskoj centralnoj banci i drugim centralnim bankama kojima su nedostajali dolari.

Evropska centralna banka (ECB) nije reagovala jednako spremno na krizu. Evropski finansijski sistem je, uz pomoć Feda, ECB i evropskih država nekako pregrmeo prvi nalet krize. Ali nakon godina sporog rasta i prelivanja spornih dugova iz privatnog sektora u javni, zemlje poput Španije, Portugalije, Italije i Irske bile su na ivici održivosti svojih finansija, a Grčka već u bankrotstvu. ECB nije obezbedila dovoljno likvidnosti, a onda 2011. povišenjem kamatnih stopa napravila i dodatni zaokret ka restriktivnoj monetarnoj politici. Bez razloga se pribojavajući inflacije, ECB je krenula u suprotnom pravcu od politike Feda, smanjila dotok novca i tako produbila krizu državnih dugova. Evropske banke bile su pune državnih obveznica. Nesposobnost država da nastave otplatu svojih dugova oborila bi vrednost obveznica i pokrenula novi lanac bankrotstava u bankarskom i zatim realnom sektoru. Takvo stanje u zajedničkoj valutnoj zoni dovodilo je i opstanak samog evra kao valute u pitanje.

ECB se u poslednjem trenutku iskupila za prethodne greške. Novi guverner, Italijan Mario Dragi, na konferenciji za štampu u julu 2012. godine je pažljivo biranim rečima objavio: ECB je spremna da uradi „šta god bude trebalo“ da spase države bankrotstva . A onda dodao: „i verujte mi, biće dovoljno“. Finansijska tržišta su znala da „šta god bude trebalo“ znači samo jednu stvar – da će ECB kupovati državne obveznice prezaduženih zemalja sve dok kriza ne prođe. To je umirilo tržišta i zaustavilo paničnu prodaju državnih obveznica.

Pošto centralne banke kupuju obveznice primarmom emisijom, novo opredeljenje ECB značilo je i porast novčane mase i povratak likvidnosti u privredu. Kao i u prethodnom slučaju sa dolarom, to u kriznim i deflatornim uslovima nije bio problem. Tako je ECB, četiri godine nakon Feda, krenula u sopstvenu monetarnu ekspanziju i ona do današnjeg dana nije sasvim prestala. Zaokret ECB bio je dobra vest i za Srbiju jer su se evropski tokovi novca onda počeli vraćati na perifernija tržišta. Uverljiva retorika Maria Dragija na toj konferenciji za štampu označila je početak kraja svetske ekonomske krize.

Danas, deset godina nakon rasplamsavanja krize, nema konsenzusa o njenim dubljim uzrocima. Najpopularniji je narativ koji za krizu krivi nedovoljnu regulaciju i kontrolu nad finansijskim sektorom u kapitalizmu. Taj narativ je, po mom mišljenju, u suprotnosti sa činjenicama. Banke su i pre ove krize bile striktno regulisane i obim regulacije je, uz manje periodične uzmake, decenijama rastao. Finansijki sektor je najregulisaniji deo razvijenih tržišnih ekonomija. Njime se i pre krize u SAD i u Evropi bavilo na desetine državnih tela i specijalizovanih agencija. Hartije od vrednosti koje su bile u srcu krize – hipotekarne obveznice iz SAD i državne obveznice evropskih zemalja – ne samo da su bile regulisane, već je regulacija izričito ohrabrivala ulaganje u njih. Međunarodna finansijska regulacija, uključujući američku i evropsku, označila je hipotekarne obveznice nisko rizičnim, na taj način stimulišući njihovu kupovinu. Obveznice svih zemalja evrozone, uključujući i Grčku, regulacija je sve do nastanka krize označavala apsolutno bezrizičnim, opet na taj način stimulišući banke da ih kupuju i drže. Može se teoretisati o nekoj idealno zamišljenoj regulaciji koja bi uspevala da spreči ovakve krize. Ali stvarno postojeća regulacija, kojom se bavilo na desetine agencija i koju su dizajnirali stručnjaci na međunarodnom nivou, ne samo da nije predupredila krizu već je stvorila uslove za njen nastanak.

Kao prva politička posledica ove krize javili su se populistički pokreti širom sveta. Na američkom spisku državnih mera za saniranje krize bilo je izbavljenje velikih banaka, sa obrazloženjem da se tako spašava čitava privreda. Konzervativni deo glasača koji veruje u ravnopravno tržište i ličnu odgovornost, ali i ne krije odbojnost prema državnim, finansijskim i akademskim elitama, započeo je ulične proteste i mitinge u okviru protesta Čajanke. Ove ljude nije interesovalo merenje efekata bankrotstva velikih banaka na bruto domaći proizvod i stručna debata o tome, već etički aspekt  krize i princip snošenja posledica za sopstvene postupke. Ubrzo zatim, suprotna strana ideološkog spektra, krajnja levica, organizovala je Okupaciju Volstrita, takođe traživši odgovornost velikih banaka. Evropska kriza javnog duga i štednja na koju su države bile primorane izazvala je političke reakcije i u Evropi. Pojavili su se novi pokreti, a zatim i političke partije levice i desnice, čiji je zajednički imenitelj bio otpor finansijsko-birokratskim elitama na čelu Evropske unije. Do 2018. mnoge od njih su došle na vlast ili se nametnule kao ozbiljna opozicija širom Evrope. U Americi je Donald Tramp pobedio kao protivnik establišmenta. Glasovi za izlazak Velike Britanije iz Evropske unije takođe su prikupljeni na protivljenju briselskim vladajućim strukturama.

Ekonomija se u međuvremenu stabilizovala. Usvojeni su novi zakoni i dodatne regulacije u finansijskoj oblasti, ali se slobodno može reći da ništa drastično, principijelno i sistemski nije promenjeno. Svetske privrede ponovo rastu po svojim uobičajenim stopama. Deceniju od početka najveće finansijske krize u poslednjih osamdeset godina, svetska ekonomija, ako se izuzme tehnološki pomak, izgleda slično onoj iz vremena pre krize. Politička scena izgleda drugačije.

Why (not) socialism - Svetozar (Steve) Pejovich

It is arguable that the average American does not understand neither the theoretical basis of socialism nor the actual history of socialism. The purpose of this short paper is to identify two issues that should help to inform the median voter about some important differences between capitalism and socialism as well as between different types of socialism that are advocated for the United States.

The Efficiency of Capitalism Vs Equality of Socialism. 
The major features of capitalism are the rule of law, credible private property rights and the freedom of individuals to voluntarily interact with each other in the pursuit of their own ends. These features of capitalism create incentives that link rewards to performance in competitive markets. This link, in turn, produces wealth at much higher rate than other economic systems. Numerous economic indexes and, most importantly, people voting with their feet are the best evidence of the economic efficiency of capitalism relative to other systems.

Individuals differ with respect to their talents, preferences, work-ethics, attitudes toward risk, and the ability to perceive opportunities. In competitive markets, those variables lead to different performance. Given the link between performance and rewards in capitalism, those differences produce income inequalities. Income inequalities, in turn, raise the question of the morality of capitalism. Raising the issue of the morality of capitalism creates room in political markets for socialist programs.

Socialist programs require a major expansion in the role of government in the economy. By implication, socialist programs disconnect performance from rewards. Abundant evidence shows that disconnecting performance from rewards slows-down entrepreneurship and retards economic growth. The critical issue facing the American median voter is then whether the perceived justice of reducing income inequalities via socialist programs justifies slowing down the economic efficiency of capitalism.

What Are Some Likely Paths of American Socialism. 
Socialism comes in many flavors with one common denominator that sets them apart from capitalism. While capitalism prioritizes the rule of law over government policy and the individual over the collectivity, socialism prioritizes government policy over the rule of law and the collective common good (as defined by the ruling elite) over the rights of individuals to pursue their private end. Some types of socialism are more likely than others to be embraced by various pro-socialist groups in the United States. Let us briefly discuss a few of those.

Marxism. Marxism is the best-known and most widely practiced type of socialism. It ruined Eastern Europe and is impoverishing North Korea and Cuba. Comparing East with West Berlin, and Mao’s China with post Mao’s China reveals the consequences of Marxism. In the United States, writings by Professors Paul Sweeze (Harvard) and John Gurley (Stanford) gave Marxism academic legitimacy. Angela Davis and Herbert Marcuse moved Marxism from academia into social activism. Individuals like Carl Oglesby and Jane Fonda, and groups like SDS and Weathermen replaced social activism with street protests, destruction of property and calls for a revolution.

Fabian Socialism. British scholars Sidney and Beatrice Web founded Fabian socialism in England toward the end of 19thcentury. They advocated gradual replacement of private property and competitive markets with public ownership and centralized economic planning. Among main practitioners of Fabian socialism were Nehru in India, and the leaders of former British colonies in Africa. Eventually, India abandoned Fabianism and is slowly developing a healthy capitalist economy. The African countries have achieved no positive economic results. Slowly, the term Fabian Socialism fell out of favor but not its doctrine of gradual or evolutionary socialism. I fact, the latter-day socialist in USA seek gradual changes in the economy via tuition-free education, one-payer national health policy and massive environmental regulations, without any reference to Fabianism. Moreover, they keep mum about the opportunity costs of resources required to produce and deliver promised goods.

The latest addition to the likes of Bernie Sanders and Elizabeth Warren, Alexandria Ocasio-Cortez, added a Stalinist flavor to the market for socialist promises. She demands nothing less than government guaranteed jobs. Those demands are just another way of saying what Stalin did. The Article 12 of the Soviet Constitution of 1936 said: “In the U.S.S.R. work is a duty and a matter of honor for every able-bodied citizen, in accordance with the principle: He who does not work, neither shall he eat.”

Democratic Socialism. Democratic socialism seeks the systemic transformation of capitalism into socialism, and, especially, the transfer of capital assets into collective ownership. Rosa Luxemburg in Europe and Eugene Debs in America were among the early supporters of democratic socialism. In modern times, Robert Reich (UC at Berkeley), Cornel West (Yale) and late Jaroslav Vanek provided academic legitimacy to democratic socialism. Their key concepts, that set them apart from other types of socialism, are industrial democracy, social justice, workers’ self-management, and ‘market-planned’ economy. It is arguable that the direction of research as well as academic standards of scholars like West and Reich might easily have more influence on the median voter than other types of socialism.

Finally, democratic socialism should not be confused with social democracy, which advocates reforming rather than replacing capitalism. Democratic socialism is also not synonymous with welfare programs in Scandinavian countries. Upon finding that their grave-to-cradle benefits are not sustainable, those countries are electing center-right governments and cutting back on welfare programs.

Summing Up.
There is no doubt that socialism has made significant inroads into the American politics. Each type of socialism mentioned above competes for the median voter by suggesting alternatives to the private-property, free-market economy. Election results in 2016, at both Federal and State levels, suggest that the median voter has not moved to the left.

Svetozar (Steve) Pejovich
Professor Emeritus
Texas A&M University

Lingvistika i država

Ovo je jedno od najosetljivijih pitanja na Balkanu (osim granica i "ko je prvi počeo"). Ko govori kojim jezikom i kako će se taj jezik zvati u velikoj meri je nastavak "pucačkog rata" novim sredstvima, instrument "odbrane" "nas" od "njih", ili dokazivanja da oni nemaju pravo na ovo ili ono, jer oni govore naš jezik a nemaju svoj itd. Veliki deo sporova o jeziku bi se mogao svesti na neke od ovih motiva. Imati svoj jezik i nazvati ga imenom sopstvene države, a uz što je moguće više zadreti u pravo drugih da to isto urade osnova je jezičkog nacionalizma na Balkanu.

Kao i genetika o kojoj smo pisali ranije, lingvistička nauka stvara velike glavobolje nacionalističkim ambicijama. Sudbina starog "srpsko-hrvatskog" jezika je najbolja ilustracija toga. Lingvistički, reč je o zajedničkom policentričnom jeziku većine ljudi u staroj Jugoslaviji: njime govori preko 70% Hrvata, svi Bošnajci Muslimani, svi Crnogorci, i preko 90% Srba. Karakteriše ga izgovor reči "what" kao "što" odnosno "šta", odakle potiče i ime ovog govora ("štokavski dijalekat srpsko-hrvatskog jezika"), različita sudbina starog slovenskog glasa jat (od "i" gde imamo ikavicu, "ije" - ijekavicu do "e" - ekavicu). Standandardizovani književni jezik je nešto uži: pored prethodnih karakteristika dodaje se takozvana novoštokavska akcentuacija, tj sistem sa četiri različita akcenta i uobičajenim prenošenjem naglaska kod višesložnih reči za jedan slog ka početku. Ovaj standardni jezik ima dve varijante, istočnu ekavsku i zapadnu ijekavsku.

Ovo je (bila) manje-više oficijelna pozicija jugoslovenske lingvistike pre početka žurke 1990ih , uz nekoliko komplikacija koje su važne za našu analizu. Prvo, zašto samo 70% Hrvata i 90% Srba govori srpsko-hrvatski jezik?  To nas vodi direktno u središte stvari: govori koji su nazivani neštokvaskim dijalektima srpsko-hrvatskog jezika i jedan staroštokavski govor zapravo lingvistički ne spadaju u taj jezik (kajkavski, čakavski i na istoku torlački dijalekat). A bili su svrstavani u srpsko-hrvatski iz istih razloga iz kojih se danas taj osnovni govor rasparčava na najmanje četiri različita "jezika" - političkih.

Kada gledate lingvistički, u staroj Jugoslaviji je postojao značajan jezički pluralizam i mimo slovenačkog, makedonskog i nekih manjinskih jezika, ali se taj pluralizam nikad nije uklapao u nacionalno-političke kriterijume šta jezički pluralizam (treba da) znači. Pođimo od možda najsmešnijeg slučaja - Hrvatske. Većina Hrvata govori ijekavsku ili ređe ikavsku varijantu novoštokavskog dijalekta koji ima stepen razumljivosti sa nehrvatskim štokavcima od 100%.To je u osnovi govor Vuka Karadžića, za svakog stranog slavistu. Kajkavsko narečje kojim se govori u krajnjim zapadnim krajevima, Zagorju i Međimurju je ekavski (!) govor, sa starom akcentuacijom (kao u Vranju i Nišu!) lingvistički gledano mnogo bliži slovenačkom nego sprsko-hrvatskom jeziku. Ironija je da danas Hrvati ne žele da priznaju da je njihov standardni štokavski jezik isto što i srpski štokavski. .Ali, ako bi hteli - oni imaju zaista različit jezik - kajkavštinu. Jedina je muka što 90% samih Hrvata ne razume taj jezik, a nekmoli da ga može govoriti.

Ili uzmimo Srbe. Desno od Drine pričaju ekavicu, levo od Drine ijekavicu. Prekodrinski Srbi govore mnogo sličnije Hrvatima i Bošnjacima sa kojima i oko kojih žive, nego Srbima u Beogradu, ili ne daj bože Nišu i Leskovcu. Dalje, među Srbima ne govore svi standardni jezik postoje dva govora koji imaju novoštokavsku akcentuaciju i koji su osnova književnog standarda: istočnohercegovački (ijekavski) i šumadijsko-vojvođanski, koji je ekavski i govori se u Vojvodini (osim Vršca i okoline), zapadnoj i centralnoj Srbiji sve do linije Beograd-Kragujevac-Kraljevo.  Istočno i jugostočno od te linije počinju staroštokavski govori koji imaju staru slovensku akcentuaciju na kraju reči. Poznati srpski lingvista Slobodan Remetić napisao je da  je u akcenatskom pogledu neuporedivo manja razlika između Gospića u Hrvatskoj i Gornjeg Milanovca, nego između Gornjeg Milanovca i Kragujevca. Srbin iz Gornjeg Milanovca sličnije govori  Hrvatu iz Like nego Srbinu iz susedne Jagodine! Kako preživeti takav užas?

Ima još. Negde između Stalaća i Aleksinca polako počinju da nestaju padeži. Ovo je fenomen poznat mnogim ljudima koji žive u Srbiji ("Živim u Niš", "dolazim iz Niš" itd - predmet stalnih ismevanja "južnjaka" od strane govornika šumadijsko-vojvođanskog dijalekta). Na krajnjem jugostoku, u zoni takozvanog torlačkog dijalekta padeža uopšte i nema, isto kao u bugarskom i makedonskom jeziku (jedina dva slovenska jezika koji su potpuno izgubili padeže). U lingvističkom smislu, ovaj torlački dijalekat je sličniji bugarskom jeziku nego srpskom, a u srpski je svrstan iz istih razloga iz kojih je kajkavski svrstan u hrvatski - političkih. To je govor vrlo sličan kumanovskom dijalektu makedonskog i pograničnom zapadno-bugarskom govoru. Govornici ovog dijalekta koji žive u Srbiji su zapravo dvojezični - oni kući govore svoj "torlački", kvazibugarski (govor Bore Stankovića), a u školi uče novoštokavsku srpsko-hrvatsku ekavicu Laze Kostića i Branka Radičevića.

Na kraju Crna Gora. Oni insistiraju da se uvede njihov poseban jezik, "crnogorski". Ok, samo koji je to tačno jezik? Tamo se govore dva vrlo različita dijalekta - takozvani zetsko-južnosandžački na istoku (Cetinje, Podgorica, Bijelo Polje, Berane) i istočnohercegovački na zapadu (Nikšić, Šavnik, Pljevlja, Kolašin, Mojkovac). Prvi je staroštokavski, drugi je novoštokavski. Potonji je klasični srpski ijekavskog standarda kakvim je pričao Vuk Karadžić, dočim je prvi jezik Gorskog Vijenca i Luče Mikrokozme i danas jezik koji ekavski govornici najčešće imaju u vidu kada referiraju na "crnogorski" govor. Vuk je bio iz Drobnjaka (Šavnik), Njegoš sa Cetinja. Danas kao i tada, Nikšićanin priča mnogo sličnije Užičaninu iz Srbije nego Podgoričaninu. Jel "crnogorski" jezik, (za razliku od "srpskog") ono što se priča u Nikšiću ili ono što se priča u Podgorici? Ako je prvo, milioni Srba, Hrvata i Bošnjaka pričaju "crnogorski" ali pola Crne Gore ne! Ako je drugo, opet pola Crne Gore ne govori "crnogorski", ali zato Srbi i Bošnjaci u Novom Pazaru, Tutinu i Ibarskom Kolašinu govore!  Komediji nikad kraja.

Umesto precizno razgraničenih nacionalnih "jezika" koji se poklapaju sa nacionalnim teritorijama (ideal nacionalista krvi i tla, kao i većine balkanskih lingvista, ili se to ja ponavljam...), svetski lingvisti južno-slovenske jezike vide u jednom kontinuumu, na čijim marginama su slovenački na zapadu i bugarski i makednoski na istoku i jugu, a razne varijante srpsko-hrvatskog u sredini. Prelazi su postupni i organski i nikad se ne poklapaju sa nacionalnim odrednicama: između slovenačkog i srpsko-hrvatskog stoji kajkavski kojim govore isključivo etnički Hrvati. Na istoku "bafer zonu" čine Srbi, Bugari i Makedonci "torlačko-kumanovske zone", koji razdvajaju "čist" SH od "čistog" makedonskog i bugarskog. I svi prelazi su lagani i postupni. Prelazak SH u slovenački je vidljiv već u Zagrebu gde se govori kajkavski i sa starom akcentuacijom, ali se dramatično pojačava kako idete na severozapad (Zagrepčani čak nisu u stanju da uopšte razumeju neke poddijalekte kajkavskog). U Srbiji, Niš, Prokuplje ili Aleksinac svi pripadaju torlačkoj zoni, ali još uvek imaju dosta veza sa srpskim "standardom". No ja - odrastao u Mladenovcu u Šumadiji - imao sam svojevremeno značajnih problema da pohvatam mnoge nijanse spontanog razgovora trojice Aleksinčana na njihovom lokalnom dijalektu. To nije bugarska ili makedonska granica, to je grad u "srcu Srbije" kako se to često kaže. Kako idete južnije taj se efekat pojačava. Pitao sam jednog svog vrlo obrazovanog prijatelja koji je rođeni torlački govornik sa krajnjeg juga Srbije kako on priča taj dijalekat, (pošto ga nikad nisam čuo uživo), na šta je on odgovorio- uh, bolje nego srpski!. Pirot, Dimitrovgrad, Vranje, Vladičin Han itd već su lingvistički bliži bugarskim i makedonskim susedima nego udaljnim sunarodnicima u Beogradu, Valjevu ili Smederevu.

Kao i sa raspravama o rasi, genima i poreklu, lingvistika nam ilustruje, samo mnogo preciznije i egzaktnije, veštački karakter nacija. Ne postoji kategorija sa pogrešnijim nazivom - nascio znači urođeno, prirođeno itd, pripadnici iste nacije bi trebali da budu istog porekla i da govore isti jezik.A ne postoji ništa artificijelnije od standardnih jezika. Šta imamo na terenu je zapravo nametanje jednog od lokalnih dijalekata većini ostalih i prisiljavanje da uče i govore taj dijalekat. U mnogim slučajevima ljudi moraju da uče potpuno drugi jezik (kao Hrvati kajkavci i Srbi "torlaci"). I ovo nije nikakva naša balkanska specifičnost. Italijanski književni jezik koji čujete na RAI televiziji, filmovima itd je zapravo toskanski dijalekat Firence i Siene,suštinski - govor Mikelanđela, Leonarda i Makijavelija. Otiđite na Siciliju, Napulj ili u pokrajinu Apulja na Jugu i videćete enormne razlike koje nekad utiču i na uzajamnu razumljivost. Ili uporedite standardni nemački jezik, tzv Hochdeutsch koji je govor pokrajine Hanover u centralnoj Nemačkoj. Neki od severnih govora okoline Hamburga i Rura imaju neuporedivo manji stepen uzajamne razumljivosti sa švapskim i švajcarskim dijalektom nego između Zagreba i Beograda. Ipak svi Nemci u školi uče Hochdeutch i svi stranci to smatraju "nemačkim" jezikom. Nije daleko od istine da je "jezik" zapravo dijalekat sa vojskom i državnim školama. Dokle stignu da zastavu pobodu generali i ministri najjače provincije, dotle seže "organska" nacija.

Naravno, u jednom su smislu jezički standardi neophodni. Oni olakšavaju komunikaciju. Da nema srpsko-hrvatskog standardnog govora onda bi ljudi na Zapadnom Balkanu pričali nemački ili engleski ili neki treći jezik, što bi bilo mnogo teže. U starom Rimu su pričali latinski u adminsitraciji i javnim poslovima. Obrazovani ljudi, bez obzira na poreklo morali su znati grčki. Problem kod nas je što je taj instrumentalni aspekt  jezika nadopunjen i zapravo istisnut mitomanskim, fašističkim nebulozama o jeziku kao izrazu "nacionalnog bića", prirodnoj činjenici poput planina, reka i drveća. I onda kad neko kaže kako Srbi i Hrvati pričaju isti jezik ili kako Crnogorci imaju ili nemaju svoj poseban jezik to su onda pitanja nacionalnog života i smrti. Svako dovođenje u pitanje ekskluzivnosti veze između jezika i nacije je shvaćeno kao "rastakanje nacije" i agresija na našu samobitnost i na kraju - samo postojanje. Otuda jezičko čistunstvo i narcizam, iskorenjivanje tuđica, kao kod Srba i Hrvata, iliti pak njihovo vraćanje i nametanje da bi se razlikovalao od drugih, kao kod Bošnjaka ili pak izmišljanje novih slova i glasova, kao kod Crnogoraca. Da se stvori fikcija da "mi" imamo "naš" jezik koji je nužno različit od njihovog, i kojim govore naši sunarodnici u našim granicama.

Nova knjiga

Krajnje neskromno, moram da pomenem da se moja nova knjiga upravo pojavila u izdanju Oxford University Press-a. Zahvaljujem se svima, uklj. neke sa ovog bloga, koji su na ovaj ili onaj način doprineli ovom projektu (i pomenuti su u zahvalnici).

Konačno, prigodan citat (str. 183, uklonjene fusnote):

Remember Comrade O’Brien’s solipsist geocentrism in 1984:

‘What are the stars?’ said O’Brien indifferently. ‘They are bits of fire a few kilometres away. We could reach them if we wanted to. Or we could blot them out. The earth is the centre of the universe. The sun and the stars go round it.’

Historians have demonstrated how classical totalitarian  systems  like  Nazism and communism undermined science and technology for ideological benefit. Robert Zubrin has argued that ‘bad memes’ could even destroy a large Galactic civilization which would otherwise be immune to all other natural and artificial threats; this is Introvert Big Brother taken to the extreme.  Lem’s  novel Eden paints another bleak picture of extraterrestrial totalitarianism.

How could such a state of affairs emerge? Obviously, there are many possible ways of establishing a totalitarian state, but one is becoming more and more actual with time: in order to avoid self-destruction or other global catastrophic risks, the infrastructure for such a state could be set up, with broad societal acquiescence. Such an infrastructure would include global and detailed surveillance, advanced methods of data processing, genetic screening, and so on. All such measures—and other more intrusive ones, not considered today in this relatively benign, nearly totalitarianism-free moment in human history— may have entirely legitimate justification within a liberal governance; however, once in place, they might be subverted for totalitarian purposes much more easily than in the case of setting up totalitarianism ab initio. We have witnessed that even the most liberal and enlightened human societies can take illiberal measures, with broad acquiescence of the population, if sufficiently threatened. The relevant insight is that such a development will likely lead to the decrease of contact cross section, thus enabling the hiding of older intelligent communities, and the paradoxical conclusions of Fermi’s problem.

A particularly troubling feature of this type of hypothesis is that a single type of totalitarian state could arise as a consequence of many different sorts of crises (including preventing global catastrophic/existential risks), but there are few ways—if any—it could be dismantled if it is technologically sufficiently advanced. In other words, it could be regarded as an attractor in the space of the possible historical trajectories of civilizations.