Pages

15 April 2013

Friedman i Abba Lerner

Abba Lerner je bio Hajekov i Robbinsov student 1930ih na London School of Economics. U početku sledbenik Austrijske teorije, pod uticajem svojih mentora, sa pojavom Kejnzove Opšte teorije, postaće doktrinarni kejnzijanac, i čak "tržišni socijalista". Evo, kako u svojoj autobiografiji, "Two Lucky People", Lernerovu konverziju vidi Milton Friedman, i kako objašnjava zašto on, Friedman, za razliku od Lernera nikad nije postao kejnzijanac:


We were affected very differently by the Keynesian revolution—Lerner becoming an enthusiastic convert and one of the most effective expositors and interpreters of Keynes, I remaining largely unaffected and if anything somewhat hostile…Lerner was trained at the London School of Economics, where the dominant view was that the depression was an inevitable result of the prior boom, that it was deepened by the attempts to prevent prices and wages from falling and firms from going bankrupt, that the monetary authorities had brought on the depression by inflationary policies before the crash and had prolonged it by “easy money” policies thereafter; that the only sound policy was to let the depression run its course, bring down money costs, and eliminate weak and unsound firms. 

By contrast with this dismal picture, the news seeping out of Cambridge (England) about Keynes’s interpretation of the depression and of the right policy to cure it must have come like a flash of light on a dark night… It is easy to see how a young, vigorous, and generous mind would have been attracted to it…

The intellectual climate at Chicago had been wholly different. My teachers regarded the depression as largely the product of misguided policy—or at least as greatly intensified by such policies. They blamed the monetary and fiscal authorities for permitting banks to fail and the quantity of deposits to decline. Far from preaching the need to let deflation and bankruptcy run their course, they issued repeated pronunciations calling for governmental action to stem the deflation—as J. Rennie Davis put it, “Frank H. Knight, Henry Simons, Jacob Viner, and their Chicago colleagues argued throughout the early 1930′s for the use of large and continuous deficit budgets to combat the mass unemployment and deflation of the times.”

There was nothing in these views to repel a student; or to make Keynes attractive. On the contrary, so far as policy was concerned, Keynes had nothing to offer those of us who had sat at the feet of Simons, Mints, Knight, and Viner.

Shvatate? Lerneru su Hajek i Robins isprali mozak svojim likvidacionističkim besmislicama, i u takvim uslovima Kejnz je za mladog Lernera po Friedmanu morao biti "zrak svetla u mračnoj noći". Ali, njima, starim asovima i znalcima u Čikagu, koji su čitali Henry Simonsa i Frank Knighta, nije trebao Kejnz da shvate da masovno štampanje para i veliki budžetski deficiti te spašavanje banaka predstavljaju jedini izlaz iz recesije. Oni nisu živeli u mraku neznanja, njima Hajek i Robins nisu isprali mozak.

Ne sumnjajte uopšte da su Paul Krugman i Brad de Long odmah preneli ovo i podvukli,koliko su republikanci zastranili kad su njima ideje Miltona Friedmana radikalni socijalizam. Upravo onaj mehanizam o kome sam ovde pisao: uzmeš polovičnog i nedoslednog zagovornika neke doktrine, koji u ključnim tačkama podržava tvoje teze, i onda ga proglasiš za glavnog predstavnika te doktrine, i kažeš: svako ko se ne slaže sa ovim je ekstremista jer čak i ovaj najekstremniji liberal Friedman kaže da je Kejnz car u odnosu na Hajeka .

Jasno je da u ovom trenutku postoji samo spor između kejnzijanaca i Austrijanaca u stvarima ekonomske politike. Pri tome postoje nekoliko kejnzijanskih frakcija koje se nazivaju različitim imenima (kejnzijanci, novi kenjzijanci, tržišni monetaristi, obični monetaristi, itd), ali to ništa ne menja na stvari. Engleski kejnzijanizam 1930ih razlikovao po imenu od čikaškog modela ali kao što smo videli ne po suštini; spor je kao i 1930 između onih koji veruju u inflaciju, deficite i bailoute kao izlaz iz krize na jednoj strani (kakvim se god imenima zaodevali), i onih koji veruju u tržišnu strogu pravdu i pasivnost države, na drugoj. Zbog nepopulanrosti i ogoljenosti pljačke poreskog obveznika koju je donela nova era kejnzijanizma pod Bušom i Obamom, mnogi bivši desni kejnzijanci polako prihvataju austrijsku retoriku i preporuke šta da se radi (tj ne radi), iako možda ne i austrijsku teoriju.  I to je ono što toliko "baguje" Krugmana i De Longa: oni vide da uticaj "likvidacionističkih" ideja raste, posebno u "laičkoj" javnosti, uprkos univerzitetima, uprkos Fedu, uprkos medijima, uprkos libertarijanskim think tankovima koji glorifikuju i beatifikuju Friedmana. I zato skoro svaki dan imate po neki napad na Austrijance ili neku odu mudrosti Miltona Friedmana. Klatno se pomera u desno, i oni su toga svesni, i čine sve da ga zaustave stalnim podsećanjem ljudi koji generalno imaju pozitivan stav o Friedmanu da je ovaj po njihovim kriterijima bio socijalista. Klade se na to da će ljubav prema Friedmanu biti jača od mržnje i otpora prema njima. Mislim da je to dosta tanka i nerealna nada.


4 comments:

Anonymous said...
This comment has been removed by the author.
Anonymous said...

Nekako se ovaj tvoj post verovatno slučajno dobro nadovezuje na prethodni Slavišin o stanju akademije. Svi ti akademski ekonomisti su imali i više nego dovoljno vremena i resursa da komparativnom analizom među različitim zemljama,koje su u istim ili različitom vremenskom periodu imale stope rasta ovakve ili onakve,da shvate manje više sve što austrijanci su shvatili odavno,ali zašto se to nije desilo. Pa odgovor je jasan,njihove ideje su pothranjivale aspiracije političara a zauzvrat ovi su njih podržavali i šakom i kapom,nešto kao samoispunjavajuće proročanstvo,ljubav politike i ekonomske(mada uopšte društvenih nauka) akademije. Međutim nit je ovo neka pamet nit objašnjava uzrok ove ljubavi,postavlja se pitanje pravog uzroka ove višedecenijske romanse,a čini mi se da je rešenje u podsticajima koje se stvaraju od strane vlasti,ne samo u ekonomiji već u društvu uopšte-prvo i osnovno(bez čega ova ljubav ne samo da ne bi postojala već ne bi ni bila moguća) je prelazak na fiat sistem novca. Tamo gde novac nema fizički merljivu veličinu i količinu,gde ulazi u opticaj diskrecionim odlučivanjem netržišnih aktera,svaka glupost može da se opravda i izfinansira. Drugo sama krivica leži u ekonomskim stručnjacima u nekim teorijama koje su na očigled promašaj. Na primer teorije ravnoteže,obe,su totalni promašaj,ako je slobodno tržišna ekonomija definisana kao zbir ekonomskih agenata koji maksimiziraju svoj autput,o kakvoj ravnoteži se priča ako svi pokušavaju da izbace taj sistem iz ravnoteže maksimizirajući svoju efikasnost(npr ovo bi svaki prosečni student koji ima iole znanja o matematici treba da im objasni)...itd,itd,nisam stručnjak pa sam samo pobrojao neke korenite gluposti,koih em ima još em to sve ne može u jedno knjigu koju bi napisao kvalitetni ekonomista da stane a ne ja u komentaru,em se skoro 100 godina kasnije sve ove gluposti prelile u jedan zbir opštih nebuloza koje još samo ekonomisti imaju obraza da nazivaju naukom...ko ne veruje nek mi pokaže koliki je procenat teoretskih ekonomista među najbogatijim ljudima na svetu,ako su već shvatili i napravili sve te efikasne ekonomske modele o svakoj gluposti koja im je pala na pamet sasvim logično je da bi danas trebalo da budu bar procentualno poprilično bogata sorta worldwide. Nasuprot tome na svim tim listama ćete videti ne samo malo ekonomista već i jako malo stručnjaka o društvenim naukama,ali zato ima mnogo inženjera i selfmade ljudi,ne zato što su pametniji nego zato što se nisu mnogo bavili ovakvim glupostima i kroz život su učili kako društvo i ekonomija funkcionišu.
Mislim i da kako Ivan kaže klatno se preliva na desno ali i politika i akademija ga jako vuku na levo,mada imaju oni popriličan monopol sile da ga i dalje guraju,samo iluzorno je očekivati da će soj ljudi koji je sve zakuvavao i rešiti probleme,neće, društvo će samo iznaći probleme,svesno ili nesvesno,samo što će brzina biti mnogo manja...a njihova najveća kazna,pošto je svim tim socijalnim inženjerima(kao što reče Krugman da sanja) najveći san da konstruišu bolju društvo u budućnosti,biti upravo zaborav i/ili podruga tog društva u budućnosti kao budalama koje su toliko ponosito umišljeni u svoju pamet bili,a slepi su pored rođenih očiju ostali. Nije da i to nema neku edukativnu vrednost,samo potrošiće se vreme i vreme,generacije će nestati dok se glupost ne samoiskoreni,a da ne govorimo o snazi ljudske taštine koja teži potebi za priznavanjem(onih koji će biti podrugljivo zaboravljeni)

Anonymous said...

"Jasno je da u ovom trenutku postoji samo spor između kejnzijanaca i Austrijanaca u stvarima ekonomske politike."

Када се напише "Austrijanac" онда се подразумева народ?

"Pri tome postoje nekoliko kejnzijanskih frakcija koje se nazivaju različitim imenima (kejnzijanci, novi kenjzijanci, tržišni monetaristi, obični monetaristi, itd), ali to ništa ne menja na stvari."

Шта су "tržišni monetaristi"?

Pavle Mihajlović said...

Čini mi se da ne postoji lek za moralni hazard koji je ugrađen u finansijski sistem sa bailoutovima i direktnom monetizacijom duga.