Pages

24 March 2011

Sindikati u javnom sektoru


Redovni čitalac Janko mi je poslao prevod odličnog članka Tomasa Dilorenca. Tekst se odnosi na Ameriku, ali je vrlo relevantan zbog protesta najavljenog za sutra.

Glavni razlog što su tolike države bankrotirale ili su na ivici bankrotstva je kombinacija vladinih monopola i sindikata državnih službenika. Sindikati državnih službenika imaju mnogo veću moć nego sindikati u privatnom sektoru zbog toga što su entiteti za koje rade tipično monopolski.
Kada zaposleni u pekari, na primer, štrajkuju i zatvore pekaru, mušterije mogu jednostavno kupovati drugde, a vlasnik pekare je potpuno slobodan da zaposli zamenske radnike. Nasuprot tome, kada prosvetni ili sindikat komunalaca štrajkuje, nema škole niti odnošenja smeća sve dok štrajk traje. Dodatno, propisi čine gotovo nemogućim angažovanje zamenskih radnika.
Tako, kada državne birokrate štrajkuju imaju moć da potpuno ugase celu „granu privrede“ u kojoj „rade“ na neograničeno vreme. Poreski obveznici će se gorko žaliti zbog toga što deca ne idu u školu i što niko ne odnosi smeće, pa će nadležni brzo da pristanu na sindikalne zahteve da bi izbegli rizik da izgube na izborima sopstveni posao zbog nezadovoljstva glasača. Ovaj proces je glavni razlog zašto troškovi vlade i lokalne samouprave skaču iz godine u godinu, dok "proizvodnja“ državnih službenika opada.
Već decenijama, istraživači primećuju da što je više para potrošeno po đaku oni su lošije obrazovani. Slični rezultati su preovlađujući i u svim drugim oblastima državnog „privređivanja“. Kao što je Milton Fridman jednom napisao, vladina birokratija - posebno ona koja ima sindikate – liči na ekonomsku crnu rupu gde povećanje „input-a“ vodi smanjenju „output-a“. Što više se potroši na državne škole, to su učenici manje obrazovani. Što više se potroši na socijalna davanja, to su građani siromašniji, i tako dalje. Ovaj proces je potpuno obrnut od normalnog ekonomskog života u privatnom sektoru, gde povećani input vodi većoj količini proizvoda i usluga, a ne manjoj.
Pre trideset godina, ekonomista Šeron Smit je objavila istraživanje koje pokazuje da su državni službenici plaćeni 40% više od uporedivih zaposlenih u privatnom sektoru...
Ogromna moć sindikata efektivno premešta moć oporezivanja od glasača ka sindikatima. Zato štosindikati mogu tako lako da nateraju izabrane političare da povećaju poreze da bi im ispunili njihove zahteve, oni, a ne glasači, kontrolišu poreske stope. Oni su korisnici posebnog oblika oporezivanja bez volje glasača...
Ovi sindikati su primarno zainteresovani za maksimiziranje sindikalnih prihoda. Poslednično, oni koriste propise kao alat za zaštitu zaposlenja i poslednjeg birokrate, ma koliko nekompetentan ili neodgovoran bio. Manje zaposlenih birokrata znači manje članarine. Tako da je skoro nemoguće otpustiti bilo koga. Sudski procesi mogu potrajati godinama.
Političari su odavno otkrili najpodesniji odgovor na ovakve dileme, treba nagraditi nekompetentnog službenika poslom koji će rado prihvatiti, zajedno sa većom platom i dodacima koji mu iz toga slede.Ovo rešava problem roditelja koji se žale da profesor matematike njihovoj deci ne ume da predaje matematiku, a isključuje otpuštanje, zbog sindikata.Ovo je razlog zašto su ministarstvo prosvete i školske inspekcije prepune profesora koji ne umeju da predaju pa im je umesto toga data odgovornost da upravljaju celim sistemom. Ni jedna privatna škola ne bi mogla opstati uz ovakvu perverznu politiku.
Sindikati su takođe šampioni u zapošljavanju većeg broja radnika od potrebnog. Da se ovo desi u privatnom sektoru, veći troškovi plata bi učinili firmu manje konkurentnom i manje profitabilnom. Možda bi čak i bankrotirala, kao što se i desilo američkoj sindikalizovanoj industriji čelika, automobila i tekstila pre nekoliko decenija. Tako nešto se ne može desiti u državnom sektoru, gde ne postoje profit i gubitak, a većina državnih organizacija su ionako monopoli. Zapošljavanje većeg broja radnika od potrebnog u državnom sektoru donosi korist i političarima i sindikatima – ali sigurno ne poreskim obveznicima. Sindikati prikupe više članarine ako ima više državnih službenika, a političari imaju više radnih mesta da poklone. Svako takvo radno mesto donosi dva ili više glasa, jer svaki državni službenik donosi glasove svoje porodice ili bliskih prijatelja političaru koji mi je obezbedio posao. Ovo je razlog što u ogromnoj literaturi koja pokazuje superiornost privatnog u odnosu na državno privređivanje, državno uvek ima veće troškove radne snage.
Svaki sindikat državnih službenika je politička mašina koja lobira za veće poreze, povećanu državnu potrošnju, još zapošljavanja, i veće obećane penzije – dok sa druge strane demonizuje neodlučne poreske obveznike kao neprijatelje dece, starijih, i siromašnih (kojima navodno „služe“ državni službenici koje predstavljaju sindikati).
To je stari socijalistički trik o kome je pisao Frederik Bastija u svom čuvenom eseju, ZAKON : Sindikati vide zagovornike privatnih škola, ne kao legitimne kritičare propalog sistema, nego kao mrzitelje dece. Kritičare države blagostanja sindikati predstavljaju, ne kao osobe zabrinute za uništavanje porodice ili radne etike koju ona uzrokuje, već kao neprijatelje siromašnih. ...

8 comments:

Zvonko M. said...

Lepo ukinuti ministarstvo prosvete i drzavne skole, neka sve bude privatno. Reseni svi problemi.

Aleksandar Stevanović said...

Prva liga medju clancima.

fg said...

Zvonko,
ignorises cinjenicu da su sindikati vrlo mocni i da bi takvu i slicne reforme u startu minirale.
Kljuc treba traziti u tom budzetu koji je njima namenjen i drugacijoj formi organizacije samih skola, kao prelaznom modelu dok skolstvo ne postane totalno privatno.

Zvonko M. said...

Ma ja to samo maštam malo... :)

Anonymous said...

Dobar članak, ali jalov do bola.

Miloš Grujić said...

Fenomenalno. Jako interesantan pristup. Nažalost, jako daleko od mogućnosti.

Nemanja said...

A da li su oduvek sindikati u javnom sektoru bili mocniji od privatnih.

Pa nisu.

"THE past 30 years have been dismal ones for the labour movement. In the American private sector trade-union density (ie, the proportion of workers who belong to unions) has fallen from a third in 1979 to just 7% today. In Britain it has dropped from 44% to 15%. Nor is this just an Anglo-Saxon oddity: less than a fifth of workers in the OECD belong to unions"

"In the Canadian public sector union density has increased from 12% in 1960 to more than 70% today. In America it has increased over the same period from 11% to 36%"

Sta je to preovladjivalo u SAD 60-ih, a sta danas preovladjuje u nasoj ekonomiji..

Vojvoda said...

Нек'се зна да многи (већина?) просветари нису за штрајк јер им је јасно да држава иде у банкрот, али се синдикалним лидерима и њиховој свити не може ништа.