Pages

29 March 2011

Rand Paul o Libiji

Odličan govor novog senatora iz Kentakija. Predsednički "materijal" (za razliku od oca). Artikuliše ideje izolacionizma u spoljnoj politici preko vernosti Ustavu i američkom patriotizmu (i otporu internacionalnoj birokratiji UN) a ne preko kvazimarksističkih napada na američku zlu imperiju i "vojno-industrijski kompleks".

32 comments:

Željka Buturović said...

po meni je cato, sveukupno uzev, imao najbolje tekstove na ovu temu. cudi me da ih nisi citirao, stekla sam utisak da ih redovno citas.

Paranoid Android said...

"Libyan president"

Ivan Jankovic said...

Ne citam ih bas redovno, ali sam cuo vec da su imali neke dobre tekstove o ovome, pogledacu. Ima i zanimljiva polemika izmedju Tom Woods i Mark Levina o pravu predsednika da krene u rat bez odobrenja Kongresa. Mislim da se Paul oslanja dosta na Woodsov argument.

Speaker said...

Ja se slažem, kao što sam negde već napomenuo, da intervencija u Libiji nije baš promišljena, ali moram da priznam da mi ni ovakvo shvatanje spoljne politike jedne velesile početkom dvadeset prvog veka nije nimalo blisko, i čini mi se u isto vreme veoma naivnim i potencijalno opasnim, jer zvuči primamljivo za prosečnog glasača koji ne razume realpolitiku ili zaluđenog intelektualca koji misli da se bez nje može. Kakav crni izolacionizam u globalizovanom svetu? Kakva je poenta uopšte imati predsednički sistem (čija je osnovna prednost valjda sposobnost brzog i odlučnog reagovanja u kriznim situacijama) ako taj predsednik ne može da u roku od par sati pošalje vojsku tamo gde misli da treba i uradi šta misli da treba bez beskrajnih rasprava u kongresu i senatu? Konačno, zašto plaćati toliku vojsku i investirati toliko u nauku i tehnologiju (čiji su prioritet u svakoj ozbiljnoj zemlji vojne primene), ako s vremena na vreme nećete da ih iskoristite da osigurate svoje strateške pozicije, uništite svoje neprijatelje i pomerite figure na globalnoj šahovskoj ploči onako kako to vama odgovara? Ja bih rekao da je intervencionizam politička i ekonomska nužnost za zemlju koja, htela to ili ne htela, momentalno mora da upravlja svetom, a jedina greška kako neokona oko Buša, tako i ljudi koji imaju presudan uticaj na Obamu, jeste što delimično zaista veruju u budalaštine o "humanitarnim intervencijama" i širenju demokratije među nepismenim, fundamentalistički nastrojenim čobanima, pa ih to poslednjih deset-petnaest godina vodi iz gluposti u glupost, čak i kada osnovna ideja (otarasiti se nekakvog Sadama ili Gadafija za sva vremena, i na takav način da se svim ostalim aspirantima makar privremeno utera fear of God u kosti, jer je to jedino što ti ljudi razumeju) nije sporna. Ali umesto da su "slučajno" pobili Sadama, njegovu porodicu i najbliže prijatelje i našli tri najsposobnija generala iz drugog ešelona da zavedu istu onakvu diktaturu kao što je Sadamova, samo sa liberalizovanom ekonomijom i bez Sadamovih hemijskih i ostalih sličnih ekscesa, oni su napravili jedno totalno ruglo, koje nikome ne koristi, a najmanje SAD kojima bi svaki potez bilo koje nacionalne vlade trebalo prvenstveno da koristi, pa makar i štetio čitavom ostalom svetu, jer se to zove nacionalna vlada, a sve ostalo su petokolonaške humanitarne institucije. I spremaju se da to isto naprave i u Libiji, s tom razlikom što je to manja zemlja koju je lakše kontrolisati, i nema šezdeset procenata šiita i Iran u komšiluku, pa će i problemi, nadajmo se, biti manji. Drugim rečima, kada u spoljnoj politici jedne zemlje "moral" prestane da bude samo prazna fraza koja lepo zvuči na konferencijama za štampu i počne da utiče na strateške i taktičke odluke, to je prvi nedvosmisleni znak dekadencije i prvi ekser u mrtvačkom kovčegu tog političkog entiteta, a rekao bih da se od kraja hladnog rata, usled nedostatka pravih neprijatelja i realne konkurencije, Americi nažalost dešava ova vrsta senilne demencije, te će, barem s moje privatne tečke gledišta, uskoro možda nastupiti trenutak da čovek potraži neku pragmatičniju ekipu, koja će se mnogo manje unositi u finese sudbonosnih etičkih dilema (što, pozor, ne znači da će biti potpuno amoralna, to bi takođe bilo opasno i na duži rok fatalno zastranjenje, radi se samo o zdravim prioritetima), a mnogo više gledati od čega se živi a od čega, opet, umire, jer je sva prilika da će ta ekipa biti novi globalni winner :)) Šteta, voleo sam Miki Mausa i Elvisa Prislija... :)))

YoKey said...

Ivane, kako (da li ikako) tvoji sadašnji stavovi mogu da se pomire sa pređašnjim, ovim:

http://www.starisajt.nspm.rs/Debate/debpaxtema2.htm ?

Драгољуб Михаиловић said...

Изолационизам НИКАД није био позитиван правац америчке политике, чак ни у време кад је дефиисан, свакако не на свом врхунцу, пред 2. св. рат, а ПОСЛЕ тога постао је потпуно бесмислен, апсурдан чак. Данас свако размишљање на ту тему може само да буде сумњиво као заиста, антиамеричка делатност.

Lighthouse said...

Evo da se i ja u nečemu složim s Dragoljubom: izolacionizam teško da je moguć, a ponekad ozbiljno posumnjam da je anti-američki motivisan (u slučaju Ivana znam da nije). I Buš je hteo da bude izolacionista, i bio je prvih osam meseci, a onda je došao 9/11 i podsetio ga da je sve jedan sistem spojenih posuda. Svet je globalizovan, i neophodan mu je svetski policajac, a u nedostatku policajca izabranog na slobodnim i fer svetskim izborima (na to ćemo čekati bar još 50-100 ako ne i 150-200 godina) bolje je da svetski policajac bude jedna od najslobodnijih zemalja na svetu nego da to budu krajnje neslobodne zemlje. Policiju niko ne voli. Ipak, moralna obaveza je da podsećamo svakog ko na policiju suviše blata baca da je ista neophodna.

Speaker said...

@Драгољуб Михаиловић
Lepo rečeno, Dragi, izolacionizam bi u ovom stoleću bio najsigurniji put u potpunu propast, što, naravno, ne znači da su nasumične intervencije pod sumnjivim ideološkim auspicijama korisne i poželjne.

Anonymous said...

@Lighthouse

moralna obaveza je da podsećamo svakog ko na policiju suviše blata baca da je ista neophodna.

Је л' ово мени упућено?

Интервенција, спољна, је и интервенција унутрашња.
Тешко је бити против интервенције унутрашње, а у исто време и подржати интервенцију спољну.
Надам се да је то коментаторима јасно, или сам ја у заблуди да је већина коментатора слободарски настројена.

@Speaker

ali moram da priznam da mi ni ovakvo shvatanje spoljne politike jedne velesile početkom dvadeset prvog veka nije nimalo blisko

САД нису више суперсила? Деградирали сте их?

Konačno, zašto plaćati toliku vojsku i investirati toliko u nauku i tehnologiju (čiji su prioritet u svakoj ozbiljnoj zemlji vojne primene), ako s vremena na vreme nećete da ih iskoristite da osigurate svoje strateške pozicije, uništite svoje neprijatelje i pomerite figure na globalnoj šahovskoj ploči onako kako to vama odgovara?

Americi nažalost dešava ova vrsta senilne demencije, te će, barem s moje privatne tečke gledišta, uskoro možda nastupiti trenutak da čovek potraži neku pragmatičniju ekipu... a mnogo više gledati od čega se živi a od čega, opet, umire, jer je sva prilika da će ta ekipa biti novi globalni winner

Можда би требало погледати како то НРК ради, који отпор њихова влада има према улагањима у војсци (за сада успешно одбијају захтеве), јер како то СПИКЕР ДОБРО КАЖЕ, од војске се не живи, већ само умире, и тај удео средстава који се пласира у војску, чини од САД ПОНАЈМАЊЕ СЛОБОДНУ ДРЖАВУ, већ је преображва у некакву Спарту, где ће на крају епизоде бити ред робова, и ред војника (који ће бити гладни и боси, кад-тад, а крпице су изашле из војне моде још у старом веку). ВОЈНЕ ДРЖАВЕ НИКАД НИСУ УСПЕЛЕ, ПА НЕЋЕ НИ САД.

Predrag Popovic said...

Slazem se sa brojem stavova u ovom govoru, ali mi deluje hipokriticno kritika Obame sto nije dobio odobrenje kongresa. Rand Paul govori o objavi rata koja je uradjena protivustavno, ali jednostavna pretraga vikipedije na temu "US war declarations" kaze:

"On at least 125 occasions, the President has acted without prior express military authorization from Congress. These include instances in which the United States fought in Korea in 1950, the Philippine-American War from 1898–1903, and in Nicaragua in 1927."

Cak stavise, postoji citav niz vojnih operacija (ukljucujuci bombardovanje srbije) za koje kongres nije konsultovan. Dobar broj ovih operacija je odradjen pod republikancima.

Sve u svemu, za razliku od Rand Paul-a, ne vidim u napadu na Libiju nista sto nije u skladu sa dosadasnjom americkom politikom.

Ivan Jankovic said...

Speaker,

ja bih rekao da su "zaludjeni" i delusional intelektualci Bill Kristol i ostali neokonovi koji podrzavaju Obamu u ovoj ludoriji, a ne Rand Paul. Ja bih rekao da je zaludjeni intelektualac i iluzionista onaj ko ne vidi da glavninu "pobunjenickih snaga" u Bengaziju cine islamisti, i da ih predvode nekoliko komandanata Al Kaide koji su vec ratovali protiv Amerikanaca u Iraku i Avganistanu, o cemu je pisao Daily Telegraph i jos neki mediji. Koji americki interes je da bude konjica AL kaide, da pomogne da se svrgne Gadafi i postave islamisti predvodjeni Muslimanskom bracom i Al Kaidom? Kakvog to smisla ima uopste?

Amerika ne mora da "upravlja svetom". To je iluzija. Koju su izmislili levicari i socijalisti poput Vudro Vilsona i Franklina Ruzvelta a da nas prihvatili na desnicu preneli neokonovi, koji su bivsi komunisti ili njudilovci. I ta filozofiaj nam je dala nemacki bezuslovni poraz u Prvom svetskom ratu, i svu katastrofu koju je to donelo. I drugi svetski rat, sa sve nagodbama sa Staljinom, i izrucenjem pola sveta komunistima.

Najveci kako konzervativni tako i libertarijanski mislioci sredine proslog veka su bili "izolacionisti": Robert Nisbet, Rusell Kirk, Richard Weaver, da ne govorim o Robert Taftu koga su zvali "Mr Republican" a koji je tvrdio da je Trumanov rat u Koreji bio protivstavan jer nije trazio ni dobio saglasnost Kongresa. On naravno nije bio levicar koji voli komuniste u Koreji, nego radikalni desnicar (mnogo radikalniji od Regana i Goldwatera zajedno).

Mozda izraz "izolacionizam" nije dobar, to je vise polemicka kategorija levicara protiv doslednih zagovornika UStava. Mozda je "americki patriotizam" bolji; ono sto izrazava Rand Paul kad kaze da americku politiku treba da odredjuje americki Kongres a ne UN, i d anjeni principi treba da bude nacionalni interes, a ne igranje svetskog policijaca ili svetske Majke Tereze.

Neokonovi su sada stekli adikciju o strasnom spoljnjem neprijatelju. Sad nema komunista koje je Regan porazio, pa treba izmisliti novi razlog za nastavak stare politike. Sta rade americki vojnici u Nemackoj danas? Koga i sta tamo stite? I u Koreji? Japanu? I na tolikim drugim mestima? Japan je drug anajbogatija drzava na svetu. Ako se palse nekog nek im Amerikanci prodaju oruzje. Sve koje treba. Nek naprave sebi vojsku ako im je potrebna. Americka vlada finansira niz "pacifistickih" rezima sirom sveta o trosku svog poreskog obveznika. Ja mislim da to nije u americkom nacionalnom interesu. I sve vise desnicara u Americi to shvata.

Ivan Jankovic said...

Peja,

to sto su predsednici postupali protivustavno, ne znaci da je sama kategorija ustavnosti besmislena, zar ne? Ponasanje vladara kriterijum ustavnosti? Sta on uradi to mora da je u redu? Jel smo dotle dosli?

To je poseban problem za konzervativce koji inace toliko kritikuju living constitution doktrinu koja kaze Ustav znaci ono sto mi danas kazemo da znaci, a onda kad dodje do ratnih moci predsednnika, kazu, Ustav je ono sto predsednik kaze da je Ustav. Fakticitet. Living Constitution.

Po tom istom kriterijumu, nikad se ne bi mogao dogoditi ni jedan protivustavni akt nikoga!

Ivan Jankovic said...

Yo Key,

to je tekst iz 2003 godine. Danas ga ne bih potpisao iz vise razloga. I to prevashodno filozofskih, ne real-politickih.

Najpre, sada znam nesto sto tada nisam znao; da su ljudi koji zagovaraju intervenciju u Iraku gomila etatista i ljubitelja velike vlade. U aprilu 2003 ja bih proglasio ludakom svakog ko bi mi rekao da ce Amerika da oslobodi Irak da bi onda subvencionisala parama svojih poreskih obveznika izgradnju dodatnih rafinerija nafte u drzavnom vlasnistvu iracke vlade! A upravo to se, izmedju ostalog desilo.

I naravno, ja sam promenio generalno shvatanje spoljne politike od tada. Ali, svi se menjamo u ponecemu ne? Vec vise godina ja sam zapravo vrlo skeptican prema rezultatima rata u Iraku kako sam postajao skepticniji prema samoj ideji americkog intervencionizma (u medjuvremenu sam dosao do spoznaje da je amerikco ucesce u I i II svetskom ratu bilo katastrofa za svet). Suprotan utisak se mozda mogao steci stoga sto sam ja polemisao ovde sa Slavisom i Zeljkom prevashodno zato sto su oni zastupali, po mom shvatanju, pogresne "kulturoloske" argumente protiv intervencije. Ja sam se uvek ogradjivao da to sto ja odbacujem te argumente, ne znaci da opravdavam samu intervenciju. Naprotiv.

Zvonko M. said...

Сам термин "изолационизам" је замена теза. Либертаријанци се не залажу за "изолацију", него напротив - за већу сарадњу, али дипломатски и економски. Управо се интервенционисти залажу за "изолационизам", јер тако само стварају "светском полицајцу" непријатеље и смањују могућности за мирољубиву сарадњу.

Америка може да учини свет бољим онако како су то радили оснивачи - иновацијама, технологијом, трговином, економски, а не бомбардовањем и уништавањем.

Igor said...

"I naravno, ja sam promenio generalno shvatanje spoljne politike od tada. Ali, svi se menjamo u ponecemu ne? "

Hvala na objasnjenju. Btw, posle tog disclaimer-a mnoge stvari koje ste pisali u poslednje vreme postaju jasnije. Naravno da se svi menjaju. Samo se desava da ljudi pokusavaju da pokazu kako nisu u stvari promenili misljenje, da je njihova pozicija ista. To nije fer ni prema pozicijama koje su imali u proslosti, ni prema onome sto misle danas.

Željka Buturović said...

ti ivane uvek hoces da sve podvedes pod par cistih principa pa zato ignorises nijanse koje se u to ne uklapaju, a kad se one nagomilaju preko svake mere, ides u drugu krajnost.

vidim sad si postao neki hard-core izolacionista. ok, mada ja mislim da ces i to vremenom da napustis iz prostog razloga sto ne postoji formula za uspeh u medjunarodnim odnosima, kao sto ne postoji formula za popularnost i zivotni uspeh. da li je npr. bolje odgovoriti ili ignorisati provokacije? zavisi - ko, sta, kako, kad... slicno i u drugim slucajevima.

ja nisam prinicpijelni neintervencionista, jos manje pacifista, a 'kulturoloski argument' koji ti stalno karikiras se u sustini svodi na tvrdjenje da se razvoj drustva ne moze racionalno isplanirati. ne vidim sta je tu toliko sporno - ako mi ni sami ne znamo gde idemo, kako mozemo (preko svojih miljama udaljenih predstavnika) da ka nekom cilju usmerimo neko tamo drustvo o kojem skoro nista ne znamo osim da se, po svemu sudeci, prilicno razlikuje od naseg?

rat ima ogromne troskove a njegove posledice je vrlo tesko proceniti. zbog toga, po meni, teret dokaza mora debelo da se pomeri na stranu onih koji zagovaraju ratnu akciju, pa u sustini podrzavam i te filozofske cistunce (a ponekad i ove sto traze odobrenje UN - koliko god da ne volim UN) zato sto to cesto proizvodi slican rezultat. uprkos tome, sto se mene tice, uslov akcije nije bio ispunjen ni u jednom od ovih ratova koje sam pratila.

YoKey said...

"I naravno, ja sam promenio generalno shvatanje spoljne politike od tada. Ali, svi se menjamo u ponecemu ne?"
Sasvim prihvatljivo objašnjenje, hvala. Motiv mog pitanja je bila iskrena radoznalost, ne zloba ili provokacija.

Ivan Jankovic said...

Zeljka,

najpre oko "nijansi" i "istine". Suprotno onome sto kazes, moje objasnjenje je sada postalo komplikovanije i sa vise "nijansi" nego pre. Ja sam uveo jos jednu varijablu koju u nasim raspravama ranije nije bilo, ili je bila u dubokoj senci; unutrasnji politicki sistem Amerike i kontrast izmedju postovanja Ustava i postovanja UN, tj internacionalizma. Dilema intervencionizam vs izolacionizam je samo pojavni oblik dileme patriotizam-internacionalizam (svetska vlada, UN itd). Sve je unutrasnja politika.

Da ne ulazimo opet u detaljne rasprave oko "drustva", sta je ono, dal su Arapi kulturni ili nisu, dal je moguca demokratija ili nije. Dovoljno je da kazem da ja ne mislim da je razlog protiv intervencije u Libiji to sto oni "nisu spremni za demokratiju", ili sto taj i taj procenat Libijaca trenutno podrzava serijat, nego to sto u uslovima gradjanskog rata i dobre organizaovanosti islamista, sanse da ce neka prihvatljiva opcija isplivati iz obaranja Gadafija su skoro nikakve. Ne treba mi nikakva esencijalsiticka kulturolsoka teorija o "libijskom narodu" i "njegovim" uverenjima i tradiciji. Ja govorim o politickoj realnosti na terenu. Ti mislis da bez takve kulturoloske teorije ne mozemo nikud, ali ja se uvek vracam na Japan, Nemacku, Srbiju i sve ostalo sto smo pretresli hiljadu puta i tvrdim da je takva teorija ne samo nepotrebna nego i stetna, jer nas navodi na krivi trag u razumevanju i time na pogresno delovanje.

Speaker said...

@Ivan
Ne znam, Ivane, ja se u principu u gotovo svemu slažem sa vama, ali mislim da imate tendenciju ka određenoj vrsti zadrtosti u smislu doslovne primene teorijskih načela na život, što jednostavno u praksi uglavnom ne funkcioniše, jer su i naše najbolje drupštvene i ekonomske teorije prilično linearne i njutnovske a život veoma kvantan i "fuzzy" :))) Ja takođe ne mislim da je ovo što se dešava u Libiji mnogo dobro i pametno, ali USA nije toliko klasična država, koliko stecište u kome završavaju najpametniji i najsposobniji ljudi sa svih kontinenata i, stoga, fokus svih najvažnijih tehnoloških i društvenih promena, pa mislm da je zanemarivaje tog globalnog aspekta ove zemlje, a na to se svodi cela ta priča o konstitucionalizmu i izolacionizmu, pa makar i bio donekle "misnomiran" i pogrešno predstavljen, put u velike probleme i za USA i za ceo svet. Neko mora da bude gazda, a ko je bolji kandidat od Amerike, meni u celoj priči smeta samo što je gazda postao previše kenjkav i humanistički nastrojen i zbog toga, prirodno, jer su to sve samo milozvučne budalaštine na kojima se ozbiljna politika ne može zasnivati, uleće iz nepromišljenosti u nepromišljenost. Ali sama ideja aktivnog mešanja u tuđa posla svim sredstvima uključujući i vojna je totalno OK, jedino bi pri tom trebalo prvenstveno voditi računa o ekonomskim i strateškim interesima samih SAD (jer se do sada uglavnom pokazalo da što je dobro za SAD, dobro je i za ostatak čovečanstva, ili, barem, za njegov pametniji i aktivniji deo, a za ostale mi je, iskreno, ravno sve do srca Srbije :) ), a ne o prefinjenim sentimentima chattering classes ili "mišljenjima" raznih ljudoždera okupljenih u diskutantnskim klubovima poput UN: što se njih tiče, bottomline je da što te se više plaše, to te više poštuju i zavide ti, ma šta inače pričali, samo kako nekakav Obama i slične dekadentne i degenerisane pseudointelektualne seka-Perse mogu da shvate nešto tako jednostavno i očigledno :)))

Драгољуб Михаиловић said...

@Ivan
„у међувремену сам дошао до спознаје да је америчко учешће у I и II светском рату било катастрофа за свет“

Г. Јанковићу ... ПОБОГУ!

Драгољуб Михаиловић said...

@Speaker
Ово што се дешава у Либији свакако је боље него да су седели скрштених руку, чекајући да се јасно дефинишу стратешки и економски интереси. Јесте, делује притворно и као подилажење "хуманистима", јесте, вероватно ће крајњи резултат ићи на руку исламистима (тешко, међутим, да ће баш Ал-Каида да нешто много профитира), АЛИ - један канибал на власти мање - МАЛО ЛИ ЈЕ?

Anonymous said...

@Speaker
Пребацили сте кометар па ћу Вам одговрити овде, ако не замерате.

Поменули сте пар ствари које вреди уоквирити, као на пример, глобализација, комуникације, безбедност, војска, тероризам, држава, бомбардовање, демократија,одмазда итд.

Све то вреди узети у разматрање, али се мора одредити ЦИЉ. Превасходно је циљ сваке државе, па и САД, безбедност грађана и послова. Ту сте укрстили на неприхватљив начин привреду и грађане, тј. дали сте недопустиву превагу привреди. Иде то, у корпоративним државама, а готово су све данас, мање-више такве.
Појављују се и поједностављења, попут изолационизма или интервенционизма, али Ви разумете наум овог мог коментара?

Ivan Jankovic said...

Speaker,

ja ne vidim da je u americkom nacioanlom interesu da glumi nekog svetskog gazdu. Ne vidim zasto bi bila americka odgovornost da ispravlja svaku svetsku krivu Drinu, smiruje svaki gradjanski rat i resava svaku, stvarnu ili izmisljenu "humanitarnu krizu". Tradicionalni pristup americkih predsednika pre 20 veka je bio da se vojska i sila koriste samo u samoodbrani i zastiti nacionalnog interesa. Tu pricu o odgovornosti Amerike za dobrobit sveta je izmislio Vudro Viloson i njegovi progresivci. To je opasna besmislica koju su u drugoj polovini 20 veka prihvatili i neki konzervativci.

Ja inace nemam poverenja u tu pricu da ono sto je dobro za USA dobro je i za svet. Sta je to USA? Americka vlada? Koji njen deo? Predsednik? Da li znate kakvo misljenje o USA ima njen predsednik? On prezire svoju zemlju sto je javno vise puta govorio. Govorio je o njenom Ustavu kao o ludackoj kosulji. On voli UN a zaobilazi Kongres. Za njega je ovo prilika da ojaca internacionalizam a marginalizuje domace institucije i domaci Ustav koji su brana njegovim planovima i njegovoj politici.

Speaker said...

Ivane, pa vi ste u suštini romantična duša, jedna vrsta idiličnog pastoraliste :)) Sva ta pozivanja na američku tradiciju devetnaestog veka su, doduše, kul, sve dok čovek ne zaboravi da je osnovni razlog zbog koga im se većina razumnih ljudi divi njihov ultimativni globalni uspeh koji se desio ne u devetnaestom veku (kada su postojali odlični razlozi da se gledaju svoja posla: divlja zemlja sa ogromnim unutrašnjim potencijalom za rast i razvoj i vojna sila koja, čak i da je bilo ekonomskog opravdanja za aktivniju međunarodnu ulogu, sve do samog kraja tog stoleća teško da je mogla da u bilo kom smislu parira Britaniji ili Francuskoj), već upravo u "intervencionističkom" dvadesetom. A ne glumiti, već zaista biti svetski gazda, definitivno je vitalni američki nacionalni interes, prosto jer je takva strategija do sada donosila ogromne pare, i nema nikakvog razloga da se menja. U suštini, čitav globalni politički i ekonomski poredak već decenijama ima za temelj prvenstveno silu američkog oružja, a SAD su, logično, država koja je iz tog poretka najviše profitirala, iako je, naravno, ceo svet (ili barem onaj pametan i vredan) na dobitku i "šlepuje" se uz Amerikance. Ili vi, Ivane, mislite da bi trilioni dolara američkih investicija u zemljama kao što je Kina bili mogući da ih jedna jako velika i dugačka batina koje su sve te zemlje i te kako svesne ne štiti? Problem uopšte nije u samom konceptu aktivne međunarodne politike koji u ovakvom svetu i sa ovakvim ljudima nužno mora da uključuje i izraženu vojnu komponentu (kad nađete neku planetu gde u belim palatama nevladini aktivisti i ostala blagoglagoljiva, licemerna dupišta hrane jedni druge zrncima grožđa, sviraju liru i recituju ode, a ašovi i motike sami skakuću i završavaju trivijalnosti, javite, da skupim ortake, da ih ojadimo, porobimo, otmemo grožđe i inteligentne ašove i motike i obradujemo starinu Darvina :)))) ), već u krizi američkog ekonomskog i političkog modela, vrlo sličnoj, samo manje ekstremnoj od evropske krize, koja rađa demagoške ekstreme i anomalije poput Obame i Buša, jer ljudi osećaju krizu, ne samo konkretnu, ekonomsku, već i krizu modela i vrednosti, pa se povode za raznim budalaštinama, zato što ne vide jasan put iz nje. Ta kriza izaziva "demagogizaciju" javnog života i povećanje uticaja raznih blebetala i lovaca u mutnom, a, da se poslužimo Huseinovom terminologijom, :) "vrednosti" su, za razliku od prozaičnih i neinspirativnih interesa, gde je obično vrlo lako izračunati ko ima pravo a ko ne, idealno polje delovanja za takve, a to sa svoje strane utiče na gubljenje fokusa u spoljnoj politici, i kompromitovanje čak i korisnih akcija (ja mislim da je skidanje Gadafija ili Sadama s vlasti kao takvo korisno, ali samo ako se tamo postavi kooperativan i za SAD koristan režim, a takav režim u toj vrsti zemalja nema šanse da bude demokratski, međutim, društvena klima u SAD je do te mere zatrovana "ljudskopravnom" i "demokratističkom" demagogijom da nema šanse da se tako nešto glatko sprovede i proda, pa je, i tu se s vama slažem, onda možda bolje ne raditi ništa nego raditi stvari ovako naopako kao što su radili Buš i Obama).

Speaker said...

Videćemo, očigledno je da je era društveno-ekonomskog modela zasnovanog na velikoj i skupoj državi, apsolutnoj dominaciji mega-korporacija i jakim sindikatima, završena i da je taj model postao neprihvatljivo nekonkurentan (ja ga, by the way, isto mnogo ne volim, iz razumljivih razloga, ali nisam toliko kritičan prema njemu kao vi, jer nisam toliki purista, :) i mislim da je u datim istorijskim okolnostima ipak odigrao pozitivnu ulogu, i da je veliko pitanje da li je neki individualističkiji i liberalniji model više po našem ukusu uopšte bio realan u najsuludijem klektivističkom razdoblju najsuludijeg stoleća u novijoj istoriji), kao i da je, i za SAD i za Evropu, jedini način da zadrže ekonomski primat i sve ostale benefite koji iz njega proizilaze, na prvom mestu vojnu moć, s jedne strane racionalizacija preskupog i prevelikog državnog aparata i ukidanje većine nezasluženih prava i dotacija za neradnike i parazite raznih vrsta, a s druge, mobilizacija stanovništva i izvlačenje maksimuma iz njega stvaranjem boljih uslova za funkcionisanje malih biznisa i individualnog preduzetništva i potpune privatizacije i otvaranja raznih dominantno državnih sektora, poput zdravstvenog, socijalnog i obrazovnog za takve kompanije i preduzetnike, ali to samo znači da će društvo biti u boljoj kondiciji, sa više razuma i odgovornosti a manje građana koji nisu u stanju da sebi obezbede pristojan životni standard (a time i stabilnije i manje podložno političkoj i socijalnoj demagogiji) a ni u kom slučaju da velike korporacije i krupan kapital kojima su aktivna spoljna politika i jaka vojska neophodni zbog zaštite investicija, naplate potraživanja i osiguravanja globalne stabilnosti neće ostati ključni sektor američke ekonomije, i da neki mnogo razumniji, profitabiliji i manje demagoški intervencionizam nije dobra stvar.

VladimirV said...
This comment has been removed by the author.
VladimirV said...
This comment has been removed by the author.
Ivan Jankovic said...

Speaker,

nisam ja nikakva romanticna dusa, naprotiv. Ja sam samo zagovornik ogranicene vlade i federalizma. A svetski uspeh i globalnu slavu Amerike (sa sve bombama, Ujedinjenim Nacijama, svetskim vladama i ostalim instrumentima americkog "globalnog liderstva") prepustam kolektivistima levo i desno. :) Tj progresivnom i neokonzervativnom krilu istog pogleda na svet.

Sto se tice americkih investicija, ja ne vidim u kakvoj je to vezi sa vojskom i ratovima. Hocete da kazete da bi Amerika manje usredsedjena na "zavodjenje reda" po svetu bila manje ekonomski produktivna? Ili mozda da bi Amerika sa istim ili mozda jos jacim nuklearnim arsenalom, ali bez ovolike konvencionalne vojske da "stiti mir" sirom sveta, bila manje zastrasujuca babaroga da se sa njom neko kaci, ili maltretira njene investitore? Da bi nastao hiljadugodisnje dazd, koji bi potopio celu zemlju ako bi Amerikanci povukli trupe iz Nemacke, Japana, Koreje ili Saudijskog Poluostrva? I povukli se iz NATOa i UN takodje? Ja ne mislim da na svetu ima mnogo judi koji misle da ci im kacenje sa Amerikom doneti ikakvu korist. Nista se u tom pogledu ne bi promenilo ako bi Amerika batalila "globalno liderstvo" u uspostavi demokratije bombama (pa bio ceo taj projekat realistican i moguc u ovom ili onom slucaju ili ne bio) i pokazala liderstvo recimo tako sto bi unilateralno ukinula sve trgovinske restrikcije. Kao Velika Britanija u 19 veku. Ja prizeljkujem mnogo vise takvo liderstvo Amerike. Ali mindset koji misli da se americka superiornost pokazuje tako sto ides okolo po svetu i vojno zavodis red i ispravljas krive Drine, pa sta kosta da kosta, a niko ti ne moze nista, nece proizvesti ideju unilateralne trgovinske liberalizacije. Naprotiv, moze da proizvede samo ono sto imamo - etatizam, kolektivizam i kvazi-fasisticku spregu drzave i biznisa. Treba da uocite da to uvek ide jedno sa drugim, tj militarizam, ideja da si bas ti pozvan da ispravis svaku svetsku krivu Drinu silom, i kolketivizam u ekonomiji.

Speaker said...

Ivane, ja, doduše, intimno inkliniram većini stvari o kojima vi pričate, ali mislim da ta vaša vizija prosto nije realna. Već i sa nabanalnijeg vojnog gledišta. Možete vi da imate sve atomske bombe na svetu, ako nemate jaku vojsku, sposobnu da reaguje u bilo kom kraju sveta na terenu, i da nauči pameti koga god treba naučiti pameti, kao i spremnost da tu vojsku s vremena na vreme upotrebite, to vam ništa neće vredeti. Šta biste vi, recimo, radili nekom Sadamu koji iz čista mira zauzme Kuvajt u kome vaše firme imaju milijarde investicija? gađali ga atomskim bombama? :))) Ili to otrpeli, izgubili svaki kredibilitet i ohrabrili još pedeset Sadama u raznim zabitim ćoškovima sveta? S moje tačke gledišta, to što vi zagovarate je dobar način da se vodi uspešno društvo i ekonomija, sve dok se ne ode u potpuni ekstrem. Ja za razliku od vas, koji stvari očigledno posmatrate odozgo, stalno se vraćate na apstraktne i teorijske principe, kao da su oni vrednost sami po sebi, i kao da su društvene nauke matematika ili fizika, pa da to što je ovaj ili onaj jurodivi cvikeraš koji je skinuo mrak u tridesetoj ako ikad :) u besanim noćima istripovao mora da važi kao da je isklesano u kamenu, posmatram društvo samo sa jednog gledišta: finansijske i vojne smage i sposobnosti da uništi ili apsorbuje potencijalnu konkurenciju i preživi, a rekao bih da razne istorijske okolnosti i razni periodi u tu svrhu zahtevaju razne proporcije kolektivizma i individualizma. U ovom trenutku, jasno je svakom pametnom da su individualizam i liberalizacija neophodni zapadnom društvu, ali razlog za to nije neka njihova intrinzična superiornost (nacionalizam je, recimo, u počecima industrijske revolucije kada je nacionalna država bila naprosto idealna ekonomska i vojna jedinica bio mnogo plodotvorniji i korisniji princip, bez obzira na to koliko je u današnjem svetu imbecilan), već izmenjene okolnosti koje zahtevaju bolje iskorišćavanje unutrašnjih kapaciteta zapadnih društava da bi zadržali dominantnu poziciju u svetu, i to je sve. Danas je to teško zamisliti, ali tehnološke i ekonomske promene mogu za pedeset, sto ili dvesta godina početi da favorizuju neku novu vrstu kolektivizma (recimo, št ja znam, neko koelktivno cyber-umrežavanje koje će pružati neke danas teško zamislive konkurentne prednosti :) ), i onda će to prosto biti pravi put kojim treba ići, bez obzira na naše ukuse ili razne arbitrrne teorije društvenih pseudonauka. Cilj je preživeti i prosperirati, a ne ispuniti neku apstraktnu teorijsku matricu, i u tom smislu je svaki dogmatizam i teranje stvari u krajnost, čak i kada je jasno da nema šanse da u praksi fukcionišu, štetan i opasan. Nabujala centralna vlada i birokratija jesu neprijatelji, ali na ovom svetu ima mnogo većih i mnogo neposrednijih opasnosti, a Amerika nije na Mesecu da bi sebi mogla da priušti da ih ignoriše. Ako je cena za držanje pod kontrolom konkurencije i odbranu strateških interesa u svetu nešto veća država nego što bih ja u idealnom slučaju voleo, sračunaću gubitke i dobitke, i platiću tu cenu bez problema, jer je iz praktičnih vojnih i finansijskih razloga neophodno da se plati. Drugo je pitanje što su i vaši neistomišljenici levičarsko-internacionalističkog ili neokonzervativnog tipa jednako zaslepljeni, pa umesto da se pri odlučivanju kada i kako da vojno intervenišu rukovode praktičnim principima i dobrim, starim makijavelističkim "setom subrutina", :) počinju da ozbiljno shvataju vlastiti PR i prazne ideološke fraze, i upadaju iz problema u problem jer ignorišu kulturnu, socijalnu i ekomomsku realnost na terenu da bi sve to zajedno lepo izgledalo na televiziji. Međutim, izolacionizam koji vi zagovarate imao bi daleko gore posledice, jer bi ugrozio sam temelj sestkog ekonomskog i poltiičkog poretka a taj temelj je upravo spremnost SAD da relativno često ode na drugi kraj sveta i kick some ass.

Speaker said...

To je prljav posao, ali neko mora da ga radi, a onaj ko ga radi, ako ima mozga, ima i ogromne koristi od toga što ga baš on radi. Poenta nije da se šerif pošalje u penziju (već sama činjenica koliko bi to usrećilo Kineze, Ruse, Irance, Srbe i ostalu belosvetsku primitivnu, kriminalnu i ludačku fukaru trebalo bi da za pametnog bude veoma ozbiljo upozorenje :) ), već da mu se taj mozak vrati i rastvore slojevi pseudohumanističke demagogije instalirani od strane raznih vrsta levičarske pete kolone koji počinju da u dugoročnom vremenskom horizontu ugrožavaju ekonomsku, vojnu i kulturnu supremaciju evroatlantske civilizacije.

Anonymous said...

...već da mu se taj mozak vrati i rastvore slojevi pseudohumanističke demagogije instalirani od strane raznih vrsta levičarske pete kolone koji počinju da u dugoročnom vremenskom horizontu ugrožavaju ekonomsku, vojnu i kulturnu supremaciju evroatlantske civilizacije.

:)

A šta ćemo sa levičarskim petokolonašima, koja ista ta evroatlanska supremacija, (izraz ima religijski prizvuk) podržava u Srbiji? Ta gadna, komunjarska fukara koja se izdaje za demokrate, kapitaliste, slobodarce, komunjare koje su preuzele ime i propovedaju (da, opet religijski izraz) nov socijalizam? Parazitski, ubilački totalitarci, koji se kriju iza svih mogućih izmišljenih "prava", "govora mržnje", "evropskih vrednosti", "socijalne pravde"?

Šta ćemo sa njima, Speaker?

Speaker said...

@Srđan
Srđane, evroatlantska je civilizacija, a supremacija je nešto čim ta civilizacija trenutno raspolaže, i što ne bi bilo dobro izgubiti, jer je vrlo korisno za biznis, manite me s religijom, tu ste na pogrešnoj adresi :)) A ja stvarno ne znam što mene pitate šta ćete vi s tim ljudima, ja ne živim više u Srbiji, i, iako mi pomalo smetaju u vezi sa nekim poslovnim kombinacijama koje na rodnoj grudi još uvek imam, :) ne smetaju mi dovoljno da budem nešto previše ostrašćen, a kamoli da nešto po tom pitanju preduzmem (ja kad preduzimam, uopšte se ne zezam :) ) iako, naravno, kada bi bilo kog od tih likova sreo samog u mračnoj šumi, ne bih razmišljao ni pola mikrosekunde :)) I to vam je moj odgovor, ako vam takvi smetaju a ne znate šta s njima da radite, a ako vam još uvek nije jasno, pošto sam nekada davno, u osnovnoj školi (a, bogami, i u par kasnijiih perioda, samo s manjim intenzitetom :) ) bio veliki fan Metalike, dodatno ću vam pojasniti zgodnim nazivom njihovog prvog albuma, koji, inače, često koristim kad me neka dobronamerna ali malo pometena duša pita šta da se radi sa piratima u Somaliji, komunistima u Severnoj Koreji ili briselsko-parisko-berlinskom socijalističkom lopovskom bandom u EU: Kill'em all! :))))