Pages

28 July 2009

Iranska demokratija

Fukujama u današnjem WSJ ima vrlo zanimljivo mišljenje o Iranu.

Prvo ispravno kaže da je religija imala veliku ulogu u razvoju vladavine prava na zapadu. On ne ide u detalje, ali to je jako važno zapažanje za ovu temu. Po nekim autorima kao što je Harold Berman, ključni događaj za celokpunu zapadnu civilizaciju je bila Papska revolucija u 12. veku. Papa Grgur je tada jednokratno proglasio da je crkva iznad svetovne vlasti i sebe stavio u polažaj iznad svih lokalnih vladara. Prošlo je nekih sedam vekova pre nego što je Garibaldi konačno saterao Papu u Rim, ali do tada su osnove evropskog sistema prava i organizacije vlasti bile postavljene. Ustanovljena je tradicija po kojoj je i car ograničen nečim, gde postoji neko prirodno pravo koje ni vladar ne može kršiti, gde je legitimitet važniji od legaliteta i pravo važnije od zakona.

U međuvremenu je nova igra u gradu postala demokratija, pa smo u poslednjih pedesetak godina svi uvereni da je volja većine nadležna za sve. U to su do danas poverovali i konzervativci, o čemu smo imali prilike da raspravljamo ranije kod debata o ulozi ustavnog sudstva i meri u kojoj sudovi mogu da postupaju protiv volje većine. Takođe, u američkoj spoljnoj politici, nova doktrina je širenje demokratije, kakva god da je ona. Nekada je vodeća doktrina bilo nemešanje, u drugim periodima podrška dobrim momcima, uglavnom antikomunistima, a danas je to podrška demokratiji, makar se radilo o kršitelju ustava kao što je nedavno bio slučaj sa malim Čavezom iz Hondurasa.

Elem, Fukujama kaže da kod Irana ne treba po svaku cenu insistirati na punoj demokratiji. Svrha iranskog sistema je postavljanje šerijatskog prava (koje nije samo odsecanje ruku, kao u karikaturi) na mesto vrhovnog arbitra, kao što je vekovima bio slučaj sa crkvenim autoritetom u zapadnoj Evropi. Izgleda da ni ljudi koji su protestovali u Iranu nisu protiv toga i da su problem imali sa korupcijom i krađom glasova, a ne načelno sa celim sistemom. U tom slučaju bi vrhovni savet mula imao funkciju koju imaju vrhovni ili ustavni sudovi u zapadnim zemljama. Sadašnja uloga ovog tela je ekscesivna, ali sa boljom podelom vlasti, kad bi se njegova uloga svela sa diktatora na konstitucionalnog arbitra, to bi bio prihvatljiv sistem. Ne bi bila džefersonovska demokratija, ali ne znamo da li ne bi bilo bolje od srljanja u neograničenu demokratiju kakva se polako formira u Iraku.

Sa šerijatom i sa Iranom ima dosta problema, ali to se stvari koje se ne mogu lako ispraviti, a koje neograničena demokratija sigurno neće ispraviti. Ako sekularna ograničena vlada nije među opcijama, onda je religiozno ograničena demokratija možda prihvatljiva. Kaže Fukujama.

3 comments:

Ivan Jankovic said...

Mislim da je Fukujama u pravu kada je rec o istorijskoj rekosntrukciji kako se to odvijalo u Evropi. Ali, mislim da nije u pravu kad je u pitanju Iran. Mislim da je to pogresna, i rekao bih, pomalo cinicna primena hajekovske ideje o spontanoj evoluciji ustanova. Ako je Evropa morala 800 godina da razvija vladavinu prava, korak po korak, pod stigmom religije, ne znaci da i Iran mora. On ima gotove primere na koje moze da se ugleda, kao sto Ceska, Poljska ili Estonija nisu morale da razvijaju institucije trzisne privrede od nule, nego su mogle da se koriste iskustvima drugih zemalja na Zapadu.

Mislim da je Hitchens u pogledu Irana bio blizi istini od Fukujame. On kaze da je ono sto se desava u Iraku odigralo najvecu ulogu u iranskoj revoluciji koju gledamo (ne znamo jos ishod ali vec sad je jasno da je rec o pocetku kraja rezima kakav znamo). Kad ljudi odu u hodocasca na sveta siitska mesta u Iraku ili kod rodjaka, oni vide kako funkcionsie prava demokratija; bez verskih vodja koje odredjuju ko moze a ko ne moze da se kandiduje, sa relativno slobodnim medijima koji izvestavaju o svemu, sa politicarima u parlamentu koji se svadjaju i otvoreno polemisu. I naravno da se ljudi pitaju - a sto bismo mi bili gori? Sto bi samo nama trebao neki tutor i nadzornik, hocemo i mi malo slobode. Mislim da bi jednim znacajnim delom dogadjaje u Iranu trebalo tumaciti kao "Bush efekat", tj efekat ugledanja na ono sto je ostvareno u Iraku, velikim delom zahvljajujuci administraciji predsednika Busha. Ne kazem da je iz perspektive americkog nacionalnog interesa to bilo opravdano (mozda jeste ali to je stvar za polemiku), a jos manje da je uopsteno gledajuci nacin upravljanja i institucije u Iraku mnogo pozeljan sa liberalnog stanovista (ali svakako nije manje pozeljan nego u Rusiji naprimer). Ali, to ne znaci da sa prljavom vodom treba izbaciti i dete; i ako je ekonomska politika u Iraku losa, to ne znaci da u Iranu ne bi mogla da bude bolja. Mislim da je Fukujama trebalo da insistira na irackom primeru, a ne da podgreva izandjale kultur-relativisticke price o posebnom putu pojedinih nacija. Uverenje da Iranci ne zele dmeokratiju kao u Iraku nego da zadrze "islamsku republiku" gde ce klika samoproklamovanih zastitnika vere da koordinira politicki zivot je u osnovi rasisticka.

Slaviša Tasić said...

Pa slažem se. Na nekom nivou mi Fukujamina priča ima smisla, ali nešto mi je muka da branim mule u bilo kom smislu.

Željka Buturović said...

"Ako je Evropa morala 800 godina da razvija vladavinu prava, korak po korak, pod stigmom religije, ne znaci da i Iran mora. On ima gotove primere na koje moze da se ugleda..."

vrlo sam skepticna prema toj prici o gotovim primerima kao nacinu ubrzavanja istorije. i dete ima primere odraslih svuda oko sebe, pa to ne znaci da moze brze da odraste. ne mislim da primeri ne mogu da se iskoriste, ali mislim da je to u opstem slucaju vrlo tesko a da tamo gde je uspelo ubrzanje nije veliko (tj. desilo bi se i bez postojanja primera).