Pages

21 May 2008

Vašingtonski konsenzus

Skupila se Komisija za rast i razvoj na čelu sa ekonomistima Nobelovcima i pokazala da Vašingtonski konsenzus ne valja, da tržište ne može sve samo i da je za razvoj vitalna uloga države. Kažu da ne treba žuriti sa stabilizacijom, da privatizacija nije uvek dobra, da treba održavati neki nivo protekcionizma. A kad pogledate ko je u Komisiji, mogli ste znati šta će da kažu pre nego što su i počeli: 19 svetskih lidera, što će reći bivših ili sadašnjih ministara i međunarodnih birokrata i dva Nobelovca koji su otvoreni intervencionisti. Ne znam kako su ispustili Stiglitza, sa njim bi bila tri Nobelovca.

Ali šta ne valja sa Vašingtonskim konsnzusom? Po meni samo to što je on potreban ali ne i dovoljan uslov rasta i razvoja. Vašingtonski konsenzus ukratko podrazumeva privatizaciju, unutrašnju i spoljnotrgovinsku liberalizaciju, stabilizaciju kursa i cena i uravnoteženje budžeta. MMF je, jako uprošćeno rečeno, početkom 1990-ih mislio da se tim politikama automatski rešava problem siromaštva i razvoja. I uglavnom je pogrešio, jer politike stabilizacije i liberalizacije nisu svuda donele automatski uspeh. Ali iz toga se ne bi mogao izvući zaključak da politike Vašingtonskog konsenzusa nisu dobre po sebi. Naprotiv, one su deo rešenja, a jedini je problem što one ne mogu biti celo rešenje. Kao što je Jeffrey Sachs rekao Bolivijcima krajem 1980-ih, možete biti siromašna zemlja sa visokom inflacijom ili siromašna zemlja sa niskom inflacijom. Bolje je ovo drugo. Nije greška dakle u politikama Konsenzusa, nego su pogrešili oni koji su mislili da su te politike čarobni štapić.

Relativno tržišno orijentisani ekonomisti oko MMF-a su kupili priču o makroekonomskom planiranju kao rešenju problema, jer su se rukovodili neoklasičnom ekonomijom. U neoklasičnoj ekonomiji nema institucija, prava, zakona, prepreka za vođenje biznisa, nema kulture, običaja, neznanja, nacionalnih i religijskih ekstremizama, nema gotovo ničega osim agregatnih makroekonomskih veličina. Ali već tokom 1990-ih je upliv institucionalne ekonomije, ekonomske analize prava, a na mala vrata i Austrijske škole ekonomije uticao na ispravljanje ovih grešaka kod ekonomista. MMF i Svetska banka sada jasno razumeju važnost institucija. Svetska banka se bavi biznis okruženjem, a glavni ekonomista MMF-a po prvi put nije makroekonomista nego Simon Johnson, neko ko je danas mejnstrim ali ko se pre 20 godina mogao opisati jedino kao institucionalni ekonomista.

Konsenzus o kojem se sada govori je prošireni Vašingtonski konsenzus. On osim makroekonomske stabilizacije razume i važnost pravila igre, zakona i institucija za ekonomski rast. To ne znači da MMF ili Svetska banka umeju to da sprovedu, ali znači da ekonomisti generalno bolje razumeju problem. Sada i mejnstrim neoklasičari znaju da makroekonomija nije dovoljna, da su potrebne stabilne institucije koje garantuju visok nivo ekonomskih sloboda i vladavinu prava. Ali eto, našla se grupa od 19 međunarodnih birokrata i dva ekonomista koja sebe naziva ekspertskom, finansirana od strane državnih i međunarodnih agencija, da iz relativnog neuspeha ili nedovoljnosti makroekonomskih politika Vašingtonskog konsenzusa brže bolje proglasi da tržišta ne rade, ali da se problem rešava zamišljenom idealnom intervencijom države.

1 comment:

Ivan Jankovic said...

Ja mislim da je cela ta popularna prica o "nepotpunosti" Vasingtonskog konsenzusa, i o potebi njegove "dopune" vaznoscu ustanova, i vladavine prava u osnovi pogresna. Koja je to zemlja napravial sveobuhvatnu liberalizaciju privrede, a da nije istovremeno imala razvijene ustanove vladavine prava i institucije? Irska? Velika Britanija? Novi Zeland? Estonija? Ceska? Primeri koje levicari navode su potpuno fiktivni - Rusija, Argentina, Ukrajina itd. To su sve zemlje za koje samo postoji mit da su sprovodile liberalnu tranziciju, ali koje su u osnovi bile vrlo neliberalne i u kojima probleme nije izazvala divlja liberalizacija bez izgradnje ustanova, vec intervencionizam drzave, odsustvo liberalizacije i naravno odsustvo vladavine prava. Pominjani Stiglitz u svojoj knjizi protiv globalizacije na 20 mesta pominje Rusiju kao neuspeh Vasingtonskog konsenzusa, ali mu ne pada na pamet da pogleda u rusko susedstvo, Estoniju, gde je ZAISTA primenjen Vasingtonski konsenzus u punoj meri, mozda najcistije od svih zemalja u Istocnoj Evropi. Taj pogeld bi mu mnogo sta zanimljivo otkrio. Mislim da je svrha priice o izgradnji ustanova ta da se u model prosvercuje zalaganje za drzavnu regulaciju privrede, jer intervencionisti pod "izgradnjom institucionalnog ambijenta" naranvo misle na etabliranje regulacije i intervencija.

Ja izazivam nobelovce da mi navedu jednu jedinu zemlju koja je sprovela brzu i obuhvatnu lbieralizaciju po preporukama Vasingtonskog konsenzusa, a da je zapala zbog toga u bilo kakve probleme (samo, molim bez Rusije kao primera jer je to neozbiljno).