Odavno me zanima zašto bogate zemlje daju visoke subvencije za poljoprivredu, a skoro ništa za industriju. Pozivanje na Olsona nije baš prikladno, jer ima dosta dobro organizovanih malih grupa u industriji koje bi mogle da izvuku subvencije - recimo, proizvođači šrafova. Ali, poljoprivrednici imaju i carine i subvencije, a proizvođači šrafova samo carine i to niske. Zašto? Odgovor je u sledećem - zemlja je fiksni resurs.
O čemu se radi? Pretpostavimo da neko pravi šrafove i da ga koštaju 1.8 dolara, a prodaje ih za 2, znači zarađuje 0.2 dolara po komadu. Pretpostavimo da pri toj situaciji pokriva troškove (u ekonomskom, ne u računovodstvenom smislu). Onda taj proizvođač šrafova počne da dobija subvencije od države od 0.5 dolara po komadu. Šta se dešava? Pa, počinju i drugi ljudi da prave šrafove, a cena pada na 1.5 dolar. Rezultat je da su šrafovi jeftiniji, a ponovo svi zaradjuju samo po 0.2 dolara po komadu. Budući da proizvodjači znaju da će to biti efekat, niko i ne traži subvencije.
U poljoprivredi to nije baš tako, jer kada država da subvenciju (recimo 100 evra po hektaru), niko nov ne može da udje na tržište i da im "raspe" rentu, jer se nova zemlja ne može proizvesti. Sa druge strane, ako se daju subvencije po proizvodu (recimo, 0.1 dolar po kg), desilo bi se isto što i sa šrafovima (povećala bi se proizvodnja tog proizvoda na račun nekog drugog i smanjila cena). Zato, kada traže subvencije, poljoprivrednici ili traže i neki mehanizam ograničavanja proizvodnje, poput proizvodne kvote (kako opet ne bi niko mogao da udje na tržište), ili traže isplatu po hektaru. I upravo takva dva sistema i postoje u razvijenim zemljama. Konačni rezultat su skupa hrana, visoki porezi i skupo zemljište.
2 comments:
Nikada nisam razmisljao o tome, ima smisla. Kako to ide u americi, ako imas recimo 100 hektara zemlje, drzava te plati da ne radis na 50 hektara. Kako nije sva zemlja ista ti ne proizvodis na 50 hektara lose zemlje vec na 50 hektara dobre. Ulozis dosta u mehanizaciju, djubriva i slicno, i proizvodes isto onoliko hrane koliko bi proizveo na 100 hektara. Ponuda ostaje ista plus dzeparac.
Ovo je iz legendarnog govora demokratskog(!) kongresmena Barney Franka u Kongresu:
Mr. Chairman, I am here to confess my reading incomprehension. I have listened to many of my conservative friends talk about the wonders of the free market, of the importance of letting the consumers make their best choices, of keeping government out of economic activity, of the virtues of free trade, but then I look at various agricultural programs like this one. Now, it violates every principle of free market economics known to man and two or three not yet discovered.
So I have been forced to conclude that in all of those great free market texts by Ludwig von Mises, Friedrich Hayek and all the others that there is a footnote that says, by the way, none of this applies to agriculture. Now, it may be written in high German, and that may be why I have not been able to discern it, but there is no greater contrast in America today than between the free enterprise rhetoric of so many conservatives and the statist, subsidized, inflationary, protectionist, anti-consumer agricultural policies, and this is one of them.
Post a Comment