Pages

21 February 2007

Kako sa Iranom?

Ted Carpenter, spoljno-politički ekspert Cato instituta ima rešenje:

Washington should offer to normalize diplomatic and economic relations with Iran, and pledge to refrain from efforts at forcible regime change. In exchange, Tehran would be expected to open its nuclear program to rigorous, on-demand international inspections to guarantee that no nuclear material was diverted from peaceful purposes.

Lenjin je ljude koji ovako razmišljaju o komunizmu nazvao vrlo slikovitim imenom: korisni idioti. Ova ideja o diplomatskom ubeđivanju Teherana da odustane od atomske bombe je manifest korisnog idiotizma u pogledu islamske teokratije u Iranu.

A ako diplomatsko ubeđivanje mula ne uspe, Carpenter ima rešenje i za tu situaciju. Treba prihvatiti Iran kao nuklearnu silu; If all else fails, the choice remains to accept reluctantly Iran as a member of the global nuclear weapons club and rely on the deterrent power of America's vast nuclear arsenal. While that strategy is not without risk, the United States has successfully deterred other volatile and unsavory regimes, most notably Maoist China during the Cultural Revolution. That course, however, could not prevent the proliferation of nuclear weapons throughout the Middle East. Iran's neighbors would seek to counter Tehran's new capability in kind, and Washington would clearly like to avoid that outcome. Prvo, nije jasno šta znači ovo if all else fails, budući da u celom tekstu nema ničeg drugog osim predlaganja ustupaka Iranu i napadanja bilo kakve ideje konfrontiranja s njim. Carpenter ne samo da odbacuje vojnu intervenciju bilo koje vrste i u bilo kom trenutku, već i finansijsku pomoć iranskim disidentima!!! Kaže da im to stvorilo loš imidž i onemogućilo da "jednom" pobede! Na kraju, Bože moj, iransko nuklearno oružje će voditi do trke u naoružanju na Bliskom Istoku, ali šta da se radi...

Osim toga, Carpenter nam preti da ako bude neke intervencije protiv Irana, to bi moglo da stvori sukob civilizacija i da navede Iran da se osveti terorističkim napadima. Ima li igde dna? Pa danas u gradu Bagdadu teroristi koje obučava i naoružava Iran ubijaju po 30-40 ljudi dnevno. Šta je to, terorizam ili igranje kriketa? Al Sadr je sada u Iranu. Pohvatano je više njihovih oficira koji su obučavali kamikaze u Iraku. Sve njihovo oružje je iz Irana. Zamislite cinični osmeh Ahmedinedžada kome se ponudi bezuslovna normalizacija odnosa i da mu se dodatno šest meseci (kako Carpenter inače predlaže!) da dovrši atomsku bombu. Šta bi čovek mogao da zaključi o Amerikancima iz toga, osim da je reč o potpunim idiotima?

8 comments:

Slaviša Tasić said...

Pitanja:

1) Al Sadr nije terorista za Amerikance, jer je deo iračke vlade. Kako to da ga neokonzervativci zovu teroristom kada im to odgovara a prećutkuju kada ne?

2) Troškovi
Da li je Iran 2007 manji ili veci problem od Iraka 2003? Jastrebovi, kao i neoklasični ekonomisti, razmišljaju u nirvana svetu, da sve uvek ide glatko i idealno. Nema transakcionih troškova niti neželjenih posledica.
Na osnovu čega pretpostavljaju da će Iran biti manji problem od Iraka?

3) Koristi
Kada bi imao atomsku bombu zašto bi je Iran uopšte upotrebio? Iran ima podelu vlasti i odlučivanje konsenzusom. U novijoj istoriji vodio je samo odbrambeni rat protiv Sadama. Zašto se iko boji Irana? Zbog izjava populiste Ahmadinedžada koji ionako ništa ne odlučuje?

Lighthouse said...

Podela vlasti u Iranu? Nema čak ni one "podele" koju je nedavno ustanovio naš ministar vera (na "svetovnu" i "duhovnu"). Jedina vlast su mule, a ostale "grane" vlasti su samo pomoćnici koji se takmiče za naklonost istinskih upravljača.

Doduše, po pitanju strategije prema Iranu, dvoumim se između intervencije, sankcija i pomoći disidentima (ili neke kombinacije drugog i trećeg). Značajni delovi iranskog društva žive svoj paralelni život, skrajnut od očiju javnosti, i predstavljaju potencijal za neku buduću liberalizaciju. Suludo bi bilo učiniti bilo šta što bi ih uništilo, ili bitno oslabilo, ili u većem broju nateralo u emigraciju.

Slaviša Tasić said...

Itekako ima podele vlasti: mule - predsenik - skupstina eksperata - parlament. Severna Koreja je mnogo opasnija, tu bi onaj ludak mogao sam da baci bombu kad hoce. Iranove bombe se bojim koliko i američke, dakle blizu 0%.

Lighthouse said...

Za predsednika ili poslanika u Iranu može da se kandiduje samo onaj ko dobije potvrdu od mula da je "moralno-politički" (verski) podoban. Tako da ne bih podelu posla u okviru teokratskog režima zvao podelom vlasti.

Ali, nije to ni bitno, nigde parlament ne bi odlučivao o upotrebi nuklearnog oružja. Za to jednostavno nema vremena u takvoj, krajnje hipotetičkoj situaciji. Ključno pitanje je da li je predviđeno kolektivno odlučivanje ili odlučivanje jednog čoveka, kada je u pitanju upotreba nuklearnog oružja. I tu mislim da si u pravu - severnokorejska bomba je opasnija od evtl. buduće iranske. Kada takvu odluku može doneti samo jedan čovek, uz to i diktator, onda pored svih drugih rizika koje nosi postojanje nuklearnog oružja postoji i rizik njegove upotrebe usled pravog (medicinski dokazivog) ludila diktatora. U svim drugim zemljama, SAD, UK, Francuskoj, Rusiji, Kini, Pakistanu, Indiji, Izraelu, pa i Iranu, odluka ne bi mogla biti doneta bez znanja još nekog iz političkog establišmenta, pa je bar ta opasnost, da ludak uništi svet samo iz njemu znanih motiva, isključena. Ali, mnogo gde (pa i u Iranu) nije isključena mogućnost da ideološko (versko) "ludilo" pokrene nuklearni okidač. Ideologija (ne bih to zvao religijom, jer Islama ima i ovakvog i onakvog) koja nemilice šalje u smrt hiljade ljudi, "svojih" kao i "tuđih", propovedajući da je tako za njih bolje i da će tako brže stići u raj, opasna je i stanovišta posedovanja WMD. Dakle, iako je manje opasna od severnokorejske, evtl. nuklearka Irana jeste velika opasnost za ceo svet. Na stranu još i velika mogućnost da je se dokopaju teroristi.

Ivan Jankovic said...

Odgovori.

1) Al Sadr vodi pobunu u Bagdadu, zar ne? Al Maliki se nije obracunavao do sada sa njim, jer nije imao podrsku Amerikanaca. izgleda da se to sada menja.

2)Ne znam na sata mislis pod "troskovima" ili "transakcionim troskovima" u Iraku i Iranu? Na troskove odrzavanja stabilnosti? Mislim da terorizam ne moze d auspeva kao nema utociste i podrsku neke drzave. Teroristi na Bliskom Istoku i u Iraku imaju mirnu luku u Siriji, i posebno u Iranu. Kad valst mula padne, pasce sa njima mnogo sta jos. Kao sto je AlKaida dramaticno unazadjena kad su oboreni njeni pliticki zastitinici u Avganistanu, Talibani.

3) NE znam kakvim ratom smatras delovanje Iranovih proxija poput Hezbolaha. Da li je to odbrambeni rat? Ne mora Iran da upotrebi bombu, dovoljno je da time ojaca svoj uticaj na Bliskom istoku i da krila teroristima. Takodje, iranska bomba bi bila sjajna poruka svim slicnim rezimima, da ce takvo ponasanje ubuduce biti ne samo tolerisano, nego i nagradjivano. Napravi atomsku bombu, i svi ce te uvazavati.

Slaviša Tasić said...

Poenta je da su potencijalni troškovi i nepredvidive posledice (poučeni primerom Iraka) ogromni, a da je korist, kada se racionalno sagleda sistem odučivanja u Iranu i verovatnoća da bombu upotrebe, mala.

A Hezbolah je naravno vodio odbrambeni rat, kakav inače rat se vodi na svojoj teritoriji. Hezbolah je i nastao kao pokret otpora protiv izraelske okupacije, nešto slično kao partizani u II sv. ratu. Ako nam se ne sviđa njihova (partizanska) ideologija ne znači da treba da podržimo okupatora.

Ivan Jankovic said...

Hezbolah je samo jedna frakcija unutar Libana, siitska. On nikad nije vodio odbrambeni rat, vec je napadao Izrael, i pre 20 godina i sada. Okupacija je uvedena da bi se stvorila tampon-zona protiv teroristickih napada Hezbolaha. Unutar Libana, on je vodio gradjanski rat sa sunitskim i hriscaniskim frakcijama. Zasto ti mislis da se Hezbolah "borio za slobodu" a nejgovi protivnici za sta, za ropstvo?

Hezbolah je proxxy Irana, on nista ne radi bez pomoci i koordinacije Teherana, pa ni onu proslogodisnju teroristicku provokaciju Izraela koja je dovela do rata.

Slaviša Tasić said...

Hezbolah nije učestvovao u građanskom ratu, formiran je kasnije kao reakcija na izraelsku okupaciju juga Libana.