A evo i srpskog vidjenja Amerike.
23 April 2010
Oblak u glavi
A evo i srpskog vidjenja Amerike.
21 April 2010
Toranj
What a STRANGE thing to want, and to admit wanting
Priznajem da argumente kojima se osporava kloniranje shvatam lično. Ne samo da se njima vređaju moja dva identična sina koje već imam, već se vređa i moj sin koga se nadam da ću imati. Da, želim da kloniram sebe i da to dete uzgajam kao svog sina. Ozbiljno. Želim da doživim tu sjajnu vezu koju bismo sigurno imali. Uveren sam da bi i on bio oduševljen, zato što bih i ja voleo da sam sebe imao za oca. Ne teram druge da kloniraju sebe. Ne tražim od bilo koga da plati ostvarenje mog sna. Samo želim da vlada ostavi na miru mene i druge koji bi hteli da se bave kloniranjem. Jel tražim previše?
Teško je reći da li Brajan ovo zaista misli, ili samo želi da podstakne raspravu iz koje će se pokazati da protivnici njegove ideje i nemaju neke baš jake racionalne argumente.
Ja vidim nekoliko razloga zašto ja ne bih želeo tako nešto, ali ne vidim praktično nijedan razlog zašto bi tako nešto moralo da bude zabranjeno Brajanu. Efekti njegovog kloniranja sebe bi bili limitirani na njega i njegovu porodicu, što znači da su, valjda, njihova privatna stvar. Pozivanje na to da bi to bilo loše "za to dete" mi nisu previše uverljivi, jer bi to dete, valjda, više volelo da bude rođeno, makar kao klon svoga oca, nego da ne bude uopšte rođeno.
Ali, ovime se otvara jedno, čini mi se, bitnije i relevantnije pitanje - da li i šire shvaćeni "genetski inženjering" treba zabraniti? Prvo treba skrenuti pažnju na činjenicu da je "genetski inženjering" putem selektivnih abortusa i sada dozvoljen. Najočigledniji primer je izbor pola deteta - u Srbiji je danas sasvim dozvoljeno "isprobavati" sve dok ultrazvuk ne pokaže pol koji ti se sviđa. O tome koliko se ovo radi, pogledajte ovaj tekst iz The Economista, koji ukazuje na to da se u mnogim zemljama (pa i u Srbiji) rađa neprirodno mnogo dečaka. Možda najbolji dokaz rasprostranjenosti selektivnih abortusa je grafikon koji pokazuje da, kada se radi o trećem detetu, na 100 devojčica se u Južnoj Koreji 1992. godine rađalo skoro 200 dečaka.
Teorijski, ako bi inženjeri napravili ultra zvuk (ili neki sličan uređaj) koji bi mogao dovoljno rano da pokaže i boju očiju, selektivnim abortusima bi mogli da dođete do boje očiju koju želite. I to bi sada u Srbiji, ali i širom sveta, uglavnom bilo dozvoljeno.
Pitanje je zašto genetski inženjering treba da bude zabranjen ako se radi o direktnoj intervenciji na genu? Ako išta, to je manje nehumano od selektivnih abortusa, koji su dozvoljeni, a gde strada veliki broj sasvim nedužnih fetusa sa "pogrešnom" karakteristikom. A, ako se već dozvoli da se menjaju elementi genetskog koda, zašto onda zabraniti kopiranje nečijeg celog genetskog koda?
Priznajem da sve ovo meni deluje krajnje bizarno, ali postoji mnogo stvari koje smatram bizarnim, pa ne mislim da ih treba zabraniti. Bizarnost, prosto, ne treba da bude relevantan argument.
20 April 2010
Huligani, rasizam i tržište
18 April 2010
Tako je govorio Časlav
U narednih 10 do 15 dana oblak vulkanskog pepela sa Islanda neće se proširiti na Srbiju, izjavio je danas Tanjugu jedan od glavnih prognostičara vremena u Republičkom hidrometeorološkom zavodu Časlav Stanojević.
16. 4.
Postoji mogućnost da vulkanska prašina sa Islanda u večernjim satima stigne i do Srbije. Otkazana trećina letova iz Beograda.
18. 4.
Beogradski Aerodrom „Nikola Tesla“ juče po podne bio je sablasno prazan jer su svi letovi posle 16.00 sati otkazani zbog pepelnog oblaka koji je nakon erupcije vulkan Ejafjalajoku na Islandu stigao i do Srbije.
Glavni ekspert je bio u pravu manje od 24h na prognozu od dve nedelje. Stvarno me zanima me šta čovek ima da kaže i o globalnom zagrevanju.
17 April 2010
Frizerka Ljilja
16 April 2010
Kralj je mrtav, živeo kralj!
Loša vest za poreske obveznike je što će neko morati da plaća razliku između aerodromskih taksi naplaćenih od nacionalne i drugih aviokompanija. Manji profit državnog aerodroma je takođe porez. Loša vest za putnike je što će se državni ekonomisti i privrednici možda setiti još nekih ograničenja konkurencije koja mogu da znače relativno skuplje aviokarte.
Sindikat zatvorenika
Možemo zamisliti u kakvo stanje uma je čovek doveden kad želi da iz pritvora ide u zatvor, da radi u nekim potpuno nehumanim uslovima u kojima nije dozvoljeno sindikalno organizovanje – što je tema na koju mi posebno stavljamo akcenat, i kojom ćemo se u budućnosti intenzivno baviti.
Ceo tekst je interesantan ali ovaj sindikalni deo posebno. Organizovanje zatvorenika već postoji iako možda nije predviđeno zatvorskim pravilima ili zakonom o radu. Meni se čini da su grupni štrajkovi glađu i pobune neki vid sindikalne borbe. U svakom slučaju želim im sreću u daljem radu.
Nemci o globalnom zagrevanju
Anyone who speaks with leading climatologists today will discover how many questions remain open. The media, politicians and even scientists often talk about changes to the weather with a certainty that does not in fact exist.
Špigl je sproveo i anketu koja pokazuje da se javnost sve manje plaši globalnog zagrevanja.

Racionalni optimista
1. Odlaganje dobrih vesti
2. O "zlatnom dobu slobode"
3. O nauci. Science is not the cataloguing of facts or the accumulation of knowledge. It is the production of ignorance.
4. O topljenju leda na Grenlandu
5. Siromaštvo u svetu veoma brzo opada
6. Za kraj, pogledajte prelep prikaz matematičkih pojmova u živom svetu
Grčki dug, još nešto
15 April 2010
Predavanje Pola Romera
Grčka
14 April 2010
Izbori u Sudanu
U Sudanu su u toku izbori. Ovo su prvi izbori koje posmatram koji traju pet dana. Deluje mnogo ali je zaista neophodno jer se organizuju zakonodavni izbori za tri nivoa vlasti i izvršni izbori takođe za tri nivoa. Kako koriste kombinaciju proporcionalnog i većinskog sistema glasači u južnom sudanu glasaju na 12 glasačkih listića dok u ostatku Sudana koriste samo 9. Ukupno ima oko 1270 različitih vrsta glasačkih listića. Kao što je moglo da se pretpostavi veliki broj ovih listića je završio na pogrešnim glasačkim mestima. U toku drugog i trećeg dana su listići premeštani sa jednog na drugo glasačko mesto (koja mogu biti udaljena i po par hiljada kilometara jer je Sudan veličine pola Evrope) sa tim da glasanje uglavnom nije prekidano. Tako je na nekim mestima dan ili dva glasano za jedan set kandidata a osalih dana za kompletno drugu kombinaciju.
Organizovanje ovakvih izbora bi predstavljalo logistički izazov i u razvijenim zemljama a kamoli u Sudanu sa 40 procenata nepismenog stanovništva i 142 jezika u upotrebi. Da bi olakšali prepoznavanje partija izborna komisija je dolelila simbole politčkim partijama i kandidatima. Na njihovu žalost na mnogim glasačkim listićima su ovi simboli pomešani. U ovoj situaciji je gotovo komično delovalo negodovanje jednog od kandidata za lokalni parlament da obećani paun liči na pevca. Liste glasača su takođe često završavale na pogrešnim glasačkim mestima.
Jako je teško izneti generalnu političku analizu o toku procesa jer se ovaj proces može posmatrati jedino kao organizovanje izbora u bar tri zemlje, na primer Srbiji, Bosni i Kosovu. Problemi u glavnom delu Sudana (sever), Darfuru (zapad) i Južnom Sudanu su veoma različiti. Na severu su se izbori posmatrali kao prilika za demokratsku transformaciju zemlje što u prevodu znači Baširovu smenu koji je na vlasti preko 20 godina. Međutim kako je bilo izvesno da će Bašir dobiti izbore nekoliko značajnih opozicionih političkih partija su odlučili da ih bojkotuju (iako je to tehnički nemoguće jer su glasački listići već bili odštampani kada su se setili da obaveste javnost tri dana pre početka glasanja, tako da će i stranke koje bojkotuju verovatno osvojiti poneko mesto u parlamentu).
Najznačjniji politički pokreti u Darfuru ne mogu da učestvuju na izborima jer im nije bilo dozvoljeno da se registruju kao političke partije ako ne rasformiraju vojne jedinice, što ljudi koji žive u fazi permanentog sukoba nisu mogli da prihvate. Ipak i ovi pokreti su bili iznenađeni kada se više od 60% stanovništva registrovalo da učestvuje na izborima pre par meseci pa je najozbiljnija frakcija pokušala da na brzinu potpiše mirovni sporazum ne bi li uspela da odloži izbore dok se ne registruju kao stranka. Na njihovo razočarenje to se ipak nije dogodilo jer je predlog stigao prekasno.

Konačno, političare u Južnom Sudanu, koji je de facto nezavistan od potpisivanja mirovnog sporazuma 2005, interesuje jedino referendum koji prema odredbama ovog sporazuma mora biti organizovan početkom 2011. Pošto su izbori uslov za referendum vladajuća partija (u Južnom Sudanu) SPLM je odlučila da učestvuje na izborima i ispoštuje formu kako bi mogli legalno da se odcepe za šest meseci a da u narodu ne budu poznati kao "lažna država Južni Sudan". Ipak, da ne bude sve tako jednostavno, SPLM je odlučio da bojkotuje predsedničke izbore da bi izrazili solidarnost sa opozicionim strankama na severu ali i da bi u isto vreme učinili uslugu predsedniku Baširu kome ovaj bojkot praktično garantuje pobedu u prvom krugu. I pored toga malo je verovatno da će Bašir podržati ideju organizovanja referenduma bez obzira što se na to obavezao 2005.
Međunarodna zajednica dodatno komplikuje stvar. Amerika, koja je garant mirovnog sporazuma, šalje jako konfuzne signale. Amerika, Velika Britanija i Norveška tri dana pred izbore izdaju saopštenje da izbori trebaju da se održe bez odlaganja. Američki specijalni izaslnik izjavi da će izbori biti pošteni i slobodni. Posle dva dana američki ambasador u UN izjavi kako postoji mnogo nepremostivih problema za održavanje izbora i u ne toliko reči primeti kako bi trebalo da se odlože da bi portparol Stejt departmenta zatim zaključio da postoje problemi i da je svima jasno da izbori neće biti idealni ali da je to deo procesa. Posle dva dana u Sudanu Jimmy Carter izjavljuje da će izbori biti fer i pošteni, čisto zarad poštovanja zatvorene kompozicije ideja.
Za par dana će ovi izbori biti okarakterisani kao uspešni. Narod Sudana će biti pohvaljen za organizovanje relativno mirnih izbora koji će biti okarakterisani kao prihvatljivi, doduše ne slobodni i fer, a izborna administracija će biti umereno kritikovana zbog gomile logističkih problema. Brže bolje će cela stvar biti zaboravljena i svi će se posvetiti organizovanju referenduma ili pripremanju za unilateralnu deklaraciju nezavisnosti.
Iako su ovi izbori u velikoj meri nebitni jer se praktično biraju samo privremene institucije dok ne dođe do podele zemlje, ne mogu a da ne primetim koliko je ljudima glasanje bitno. Satima ili čak danima traže svoje glasačko mesto a onda provode sate u redu čekajući da po prvi put učestvuju u procesu biranja predstavnika. Mi ovde često pričamo koliko su ekonomske slobode bitne a ponekad zaboravimo koliko su i one političke važne.
Zakon o fiskalnoj odgovornosti
Zakoni o fiskalnoj odgovornosti su počeli da se javljaju pre 20-30 godina. Cilj je bio da se kroz uvođenje dodatnih pravila oteža donošenje budžeta koji predviđaju velike deficite, odnosno da se oteža značajni rast državnog duga. Intuicija je tu prilično jasna - SVAKI političar se suočava sa zahtevima naroda za niskim porezima i visokom javnom potrošnjom. Rezultat takvog sistema podsticaja je takođe jasan - visok budžetski deficit.
Različite zemlje su uvodile različite mehanizme kontrole deficita kroz zakone o fiskalnoj odgovornosti. "Zlatno pravilo", koje se primenjuje u Velikoj Britaniji, je da se država ne može zaduživati za finansiranje tekućih obaveza, odnosno, alternativno posmatrano, da deficit ne sme biti veći od kapitalnih ulaganja. Brazil je, sa druge strane, imao ozbiljne probleme u finansiranju lokalnih i regionalnih vlasti, tako da se njihov zakon u velikoj meri bavi upravo time - kako se finansiraju niži nivoi vlasti i pod kojim uslovima i na koji način smeju da se zadužuju.
Druge zemlje su posebno pojačale "fiskalni monitoring" pri donošenju novih zakona. Ko god je imao priliku da čita obrazloženja novih zakona u Srbiji, mogao je često da se zaprepasti kada pročita da "sprovođenje zakona ne zahteva dodatna budžetska sredstva" iako se iz aviona vidi da je to laž. Dakle, zakoni o fiskalnoj odgovornosti često značajno osnažuju ulogu Ministarstva finansija u procesu izrade zakona i zahtevaju veoma detaljne analize efekata novih zakona, kako na budžet, tako i na građane.
Sledeći element koji se često javlja je dugoročnije budžetsko planiranje. U mnogim zemljama, kao i u Srbiji danas, donose se jednogodišnji budžeti, čime se znatno potcenjuju pravi efekti novih zakona i vladinih mera. Na primer, ukoliko se predvidi povećanje plata u prosveti od decembra, u obzir se uzimaju samo efekti OVE godine, koji su svakako mali.
Neke zemlje (možda je za nas najzanimljivija Mađarska) su uvele fiskalne savete, nezavisna stručna tela koja treba da se bave nadzorom nad celokupnim procesom izrade budžeta. Između ostalog, uloga im je da procenjuju osnovanost i realističnost vladine procene prihoda (i pretpostavki na osnovu kojih je procena urađena), ali i da se bave rashodnom stranom, da analiziraju nove propise i analize efekata koje ih prate.
Takođe, čuo sam da su neke zemlje donele i zakone u kojima je data formula za izračunavanje maksimalno dozvoljenog deficita. Naime, moguće je proceniti u kojoj fazi poslovnog ciklusa se nalazi zemlja, pa onda u zavisnosti od toga računati "maksimalno dozvoljeni deficit". Konkretno, ako je zemlja u dubokoj recesiji bio bi dozvoljen veći deficit, a u situaciji brzog rasta zahtevao bi se suficit. Fiskalni saveti koje sam malo pre pominjao, u nekim zemljama imaju ulogu revizora ovog obračuna.
Neke zemlje su se okrenule transparentnosti kao mehanizmu povećane fiskalne odgovornosti. Argumentacija je da kada bi narod znao na šta se sve troše pare, trošilo bi se manje para.
Dakle, ima različitih mehanizama, šta treba da piše u srpskom zakonu? Mislim da je potrebno nešto poput zlatnog pravila, mada su i tu moguće različite varijacije.
Pre toga je verovatno nužno da pojasnim neke osnovne stvari, pošto verujem da čak ni ljudi koji čitaju ovaj blog ne poznaju dovoljno metodologiju izrade budžeta. Tu ima nekoliko neočiglednih stvari. Prva je da deficit nije isto što i zaduživanje zemlje. Deficit može da iznosi i 10% GDP-ja, ali da se javni dug uopšte ne poveća. Kako? Pa, tako što može da se finansira iz donacija (ređi slučaj), ali može i iz prodaje imovine. Sa druge strane, otplata glavnice kod starih zajmova ne ulazi u budžet. U budžet ulazi samo otplata kamate. To ima smisla, na takav način računovodstva vode i firme, ali može nekome da deluje čudno. Sve to znači da "potrebe za finansiranjem/zaduživanjem" uopšte ne moraju da budu jednake deficitu. Mogu da budu i znatno veće (ako se ceo deficit finansira iz zaduživanja i ako dospeva visoka otplata glavnice) i znatno manje (ako su recimo prilivi od prodaje imovine veliki).
Uz sve ovo, meni se čini da bi član zakona poput "tekući budžetski rashodi se moraju finansirati tekućim prihodima" bila OK. To bi de facto značilo da se svo zaduživanje i svi prihodi od prodaje imovine moraju usmeriti ka kapitalnim ulaganjima. Ovo onda otvara pitanje distinkcije između tekućeg i investicionog održavanja infrastrukture, ali se to ipak može donekle prevazići.
Mislim da zakon treba i da predvidi dramatično povećanje transparetntosti, kako samog budžeta, tako i dnevnog poslovanja državnih organa. Ja bih voleo da vidim zakon sa odredbom "svaki državni organ mora da na sajt svoje organizacije stavi spisak svih dobavljača sa ukupnim ugovorenim iznosom sredstava predviđenih za kupovinu dobara/pružanje usluge".
Sledeće, mislim da je nužno da država počne da "pošteno" računa javni dug, odnosno da u njega počne da ubacuje i dugoročne obaveze penzijskog fonda. Tada bi bilo mnogo jasnije i vidljivije kakve efekte imaju parametarske promene penzija. Takođe, bila bi vidljiva još jedna stvar - da država ne treba da tera ljude da uplaćuju penzijske doprinose - jer penzijski doprinosi po svojoj suštini nisu "porez" već su "zaduživanje kod građana". O tome možda u nekom drugom postu, ovaj je već i ovako predugačak. Sa druge strane, "pošten" obračun javnog duga mora u obzir da uzme i uslove zaduživanja. Nikako nije svejedno da li je prosečna kamata 2% ili 8%, a to se sada nigde "ne vidi", svaki zajam se podjednako računa. To nije teško, treba prosto izračunati sadašnju vrednost budućih otplata uz neku jedinstvenu stopu.
Takođe, mora se ojačati uloga Ministarstva finansija u izradi novih zakona i drugih propisa i uopšte reformisati cela procedura pripreme propisa. O tome takođe možda u nekom drugom postu. Treba i ojačati primenu Zakona o javnim nabavkama. Pričao sam sa nekim advokatima na tu temu i čuo sam neke zaista loše stvari koje bi mogle relativno lako da se izmene.
Kao što možete da vidite, ja ne mislim da je uloga državnog revizora previše bitna. Ne kažem da je potpuno nebitna, ali generalno posmatrano mislim da Srbija nema veliki problem sa nenamenskim trošenja para. Daleko veći problem je što je uopšte budžetom bilo predviđeno da se pare na nešto potroše.
Za kraj, nisam uopšte ubeđen koliko donošenjem zakona može uopšte da se u ovoj oblasti nešto promeni. Meni se čini da su nužne promene Ustava. Recimo, poljski Ustav ima brojne odredbe koje se tiču javnih finansija, između ostalih i odredbu da javni dug ne može biti veći od 60% BDP-a. Ovde je i stari Lazarov post na sličnu temu.
Rukovodioci nisu bili promućurni ili skeptični
13 April 2010
Smart Aid u slučaju nužde
Fiskalna ekonomija mačkostanja
Dakle, imamo jedno diskriminatorno zahvatanje kojim se kažnjavaju lica koja imaju specifičan životni stil ili stil potrošnje i koja su poštovala zakone Republike Srbije čipujući i vršeći cepljenje protiv besnila svog mezimca. Svi oni koji su se oglušili o zakon su po tradicionalnom srpskom običaju prošli mnogo bolje jer im neće stići čestitka.
U prilog ovoj odluci se navodi:
Ovakva taksa postojala je do 1980-ih. To je loš argument jer pozivanje na legislativu iz doba komunističke diktature nije dobar put opravdanja bilo koje mere.
Drugi argument je da je taksa niska i da 42 dinara mesečno po mezimcu nije velika svota. I to je loš argument jer fiskalna politika ne može da koristi argumente nije mnogo, pa eto nije mnogo 400 dinara za RTS, nije mnogo 10% poreza na mobilnu telefoniju i slično. Eto, meni je mnogo da bilo kome dam 500 dinara ako mislim da od toga nemam ništa i da nikome ne nadoknađujem eventualni eksterni efekat.
Treći argument je da mezimci prljaju grad i stvaraju buku. Međutim, bojim se da to treba da plate samo oni čiji mezimci to rade, kada je reč o psećem svetu. Međutim, kod mačaka je situacija malo drugačija – one uopšte ne prljaju grad, a posebno ne moja mačka koja je kućna mačka. Buka koju proizvodi mačka je malo veća od buke koju proizvodi kornjača.
Četvrti argument kaže da treba zbrinuti lutalice. Super, ali psi i mačke lutalice su problem valjda svih građana, a ne samo onih koji imaju mezimce. Ako neko i pusti svog mezimca na ulicu, taj neko imenom i prezimenom treba za to odgovara, a ne svi oni koji imaju mezimce.
Dakle, ne valja priča. Ali evo ja bih ponudio argumentaciju zašto bi baš oni koji nisu vlasnici mačaka trebali da plaćaju taksu na nedržanje mezimaca.
Prvo, koristeći psihoterapeutska dejstva maženja mezimca, vlasnici mačaka troše manje lekova za smirenje, imaju mirniji život i samim time manje opterećuju zdravstveni fond.
Drugo, mačke imaju snažne eksterne efekte na populaciju glodara i oni listom izbegavaju prostor gde obitavaju mačke. Stoga se snižavaju troškovi zaštite od glodara i u tome uživaju i vlasnici i nevlasnici mačaka.
Treće, mačke su bitne u vaspitavanju dece. Za razliku od pasa koji stvaraju lažnu sliku potpuno spokojnog sveta, mačke decu uče da se ljubav mora zaslužiti i da se zasniva na ravnopravnosti. Tako deca koja imaju mačku spremnije ulaze u život i vreme koje ima se mora posvetiti u državnom vaspitno-obrazovnom procesu je manje.
Četvrto, moja mačka generiše godišnju tražnju od barem 1000 EUR, pa bi naši kejnzijanci morali da u najmanju ruku nagrade vlasnika mačke troškadžije.
Sve u svemu ne vidim da su moji argumenti slabiji od argumentacije Grada Beograda. Naravno jasno je da se radi o klasičnom državnom otimanju po principu uzmi gde stigneš i možeš.
Teorija signaliziranja po Robinu Hansonu
Food isn’t about Nutrition
Clothes aren’t about Comfort
Bedrooms aren’t about Sleep
Marriage isn’t about Romance
Talk isn’t about Info
Laughter isn’t about Jokes
Charity isn’t about Helping
Church isn’t about God
Art isn’t about Insight
Medicine isn’t about Health
Consulting isn’t about Advice
School isn’t about Learning
Research isn’t about Progress
Politics isn’t about Policy
Više o pojmu signaliziranja možete naći na Wikipediji - ovde (o važnosti u ekonomskoj teoriji) i ovde (o teoriji signaliziranja u evolucionoj biologiji/psihologiji).
Državna pomoć u sportu
Već neko vreme razmišljam o primeni tih pravila u sportu (a konkretan povod za ovaj post je vest iz Pressa da će država napraviti novu halu za Partizan, u kojoj će moći da treniraju tako da "više neće morati da brinu da ne uskoče u tuđ termin u Pioniru"). Koliko sam mogao da nađem na internetu, ovakva izgradnja hale za jedan sportski klub ne bi bila dozvoljena u EU.
Našao sam na Internetu zanimljiv zbornik radova na tu temu, pod nazivom "The EC state aid regime: distortive effects of state aid on competition and trade", u kojem se analiziraju brojni slučajevi iz prakse EU. U članku pod nazivom "The application of state aid rules to culture and sport" (strana 530.) piše sledeće:
Pomoć u izgradnji stadiona i druge sportske infrastrukture može da se ne smatra državnom pomoći ukoliko su ispunjeni sledeći uslovi: (i) izgradnja stadiona je dodeljena izvođačkoj firmi nakon sprovedenog javnog tendera, (ii) stadion je u javnoj svojini ili njime upravlja privatni administrator koji za to ne dobija preteranu naknadu (overcompensation) i (iii) objekat pruža usluge različitim korisnicima i iznajmljuje se korisnicima po tržišnim cenama, odnosno ne favorizuje jedan ili više klubova.
Nakon ovoga sam pogledao domaći zakon i, koliko mogu da skontam, izgradnja hale Partizanu bi bila nedozvoljena čak i po domaćem zakonu. Pravila su prilično jasna, a nikakav izuzetak nije napravljen za sport.
Friedman nagrada
12 April 2010
Čudo neviđeno
Po prirodi stvari, to je vest za sve medije - ipak je čovek položio prijemni za univerzitet koji prima samo svakog drugog prijavljenog, i biće jedan od samo 1000 ljudi koji na njemu diplomiraju svake godine.
Sto je najvažnije, kad diplomira, to će se i njemu i Srbiji višestruko vratiti, pa je ovo i odlična investicija. Jadan Dušan je morao da svira saksofon u Knez Mihajlovoj da bi skupio novac za put, ali to je samo zato što nije bio diplomirani saksofonista.
10 April 2010
Baš slučajno u vreme ručka
U kabinetu ministra kulture Bradića kratko su nam rekli da je cilj njegove posete Aranđelovcu bio potpisivanje ugovora o sanaciji krova hotela „Staro zdanje".
07 April 2010
IZIT filozofija
Politika kursa
06 April 2010
Lupajte, ja i dalje držim čas
Nenad Popović (ABS Holding): Pri pozajmljivanju novca država treba da se drži principa da nijedan kredit nije skup ako se ulaže u privredu, a da nijedan zajam nije povoljan ako se koristi za potrošnju. Sedi 1.
Zoran Drakulić (Ist Point) i Branislav Grujić (PSP Farman): Jedan zbog šaputanja Popoviću.
Nikola Pavičić (Sintelon): Država bi u tom slučaju morala da se ponaša i kao banka i da se kao jemac pojavljuje samo u onim preduzećima za koje veruje da će vratiti zajam. Da ne rasipa sredstva tamo gde neće dati efekat. Jer, ako daje zajmove onima koji ih neće vratiti država tako uzima od onih koji rade da bi pomogla onima koji ne rade. Dva pišem jedan pamtim. Da se država ponaša kao banka zajmova ne bi ni bilo a o pametnom državnom investiranju ne treba trošiti reči.
Nemanja Popov (Centroproizvod): To je štetan predlog jer traži od svih nas, kao građana koji plaćamo porez, da preuzmemo odgovornost za tuđe neracionalnosti. Time bi se ostalim privrednicima praktično poručilo da mogu da naprave grešku i prezaduže se jer će neko drugi to da plati. Verujem da bi pojedini vlasnici preduzeća i pristali, da u slučaju da ne mogu da vrate zajam država preuzme udeo u firmi, ali bi to samo dodatno zakomplikovalo problem. Šta bi onda država s tim? Odličan 5.
Slobodan Vučićević (Droga Kolinska): smatra da to može da bude loše rešenje, ali nije toliko oštar u stavovima. Dodaje da bi država, ako ne na taj, onda sigurno na neki drugi način morala nekako da se umeša i pomogne onim preduzećima koje pred bankama imaju loše bilanse. Dobar 3, jer je izostao konkretan predlog za državnu intervenciju.
Freedom Index -- Policy Audit
Ne sumnjam da je domaćim institutima već poznato šta je neophodno da bi se Srbija učinila ekonomski slobodnijom ali bi ovakav događaj bio sjajna promocija ideja ekonomske slobode.
05 April 2010
Intervju
03 April 2010
PomRRAčina
31 March 2010
Smrtna presuda zbog vradžbina
Koliko iz vesti mogu da shvatim, on je libanska verzija vidovitog Milana, Kleopatre i sličnih TV proroka. Otišao čovek u Saudijsku Arabiju na hodočašće i tamo ga privela verska policija.
Naravno, nisam ja neki fan TV proroka, ali ne samo da ne vidim razlog za smrtnu kaznu, već ne vidim razlog ni za zabranu takvih emisija koja je sada na snazi u Srbiji.
29 March 2010
Okrugli sto Katalaksije
Aleksandrar Novaković, Katalaksija,
Miroslav Prokopijević, FMC
Zoran Živković, bivši predsednik Vlade
Andrej Stanimirović, Katalaksija.
Događaj će biti sniman a moći će da se prati i uživo preko interneta.
27 March 2010
Država pomaže siromašnim investitorima
25 March 2010
What you gonna do when they come for you?
Pitanje je šta će uopšte MUPu 50 kablovskih pretplata? Valjda da ne propuste COPS?
Ako može i da štampa pare
Ne očekujem promene u politici NBS, ali bi novi guverner mogao da obori referentnu kamatnu stopu.
Profesori
Meni se čini da je u Srbiji bila dosta bolja situacija i da na npr. Filozofskom fakultetu nije bilo ovakvog jednoumlja. I to se ne odnosi samo na politički stav, nego, što je verovatno povezano, i na raznovrsnost perspektiva u samom nastavnom programu. Da, bilo je tu mnogo budalaština, ali mozda i zbog toga, bilo je i stvarno dobre diskusije o fundamentalnim stvarima.
Referendumi za sve i svašta
Glavni argument u korist predstavničke demokratije je što je direktna demokratija skupa. Ne možeš svaki dan da organizuješ referendum, jer to košta, kako u parama, tako i u vremenu.
Čime dolazimo do razloga zašto uopšte pišem ovaj post. Pre izvesnog vremena sam dobio publikaciju pod nazivom "Modern Democracy: The Electronic Voting and Participation Magazine". Ima par manje-više zanimljivih tekstova, ali je posebno zanimljiva mapa na kojoj su ucrtane zemlje koje su uvele ili razmišljaju da uvedu elektronsko glasanje ili glasanje putem Interneta. Koliko ja shvatam, nove lične karte omogućavaju glasanje putem Interneta i u Srbiji.
Naravno, narednih nekoliko godina (decenija?) od toga nema ništa, ali je zanimljivo razmisliti o tome kakve to efekte može da ima na politiku u nekom dužem roku. Meni se čini da bi efekti uglavnom bili pozitivni, ali se setim onog referenduma iz 1998. godine, pa više nisam tako siguran.
Kapitalista
Čuo sam odličan kontra argument. Nisam za kapitalizam ali preduzeća kao što su Telekom, EPS i Železnice treba privatizovati, naročito kada je u pitanju mala država kao što je naša.
Telekomovih 40 odsto za stimulaciju konkurencije
Sa 40 procenata akcija se ne obezbeđuje prava konkurencija i najbolja cena. Naprotiv. Na tenderu će biti manje zainteresovanih a biće ostvarena niža cena po akciji nego da se prodaje kontrolni paket. Premijer nas ubeđuje da je neizvesnost besplatna. Istina je da kompanije neće se guraju da kupuju mačku u džaku. Na prvi pogled izgleda kao da se tender namešta Dojče telekomu kome bi 40 procenata bilo dovoljno za preuzimanje većinskog vlasništva.
Ali da ne budem maliciozan postoji šansa da situacija može da bude interesantna za građane u slučaju da druga kompanija otkupi paket od 40 procenata. U tom slučaju će akcije koje su podeljene građanima biti na ceni jer će se oko njih boriti dve velike kompanije. Zvuči idealno ali je daleko od sigurnog. Naravno odluka države kada će da proda ostatak akcija će takođe uticati na njihovu cenu. Drugi paket se verovatno neće prodavati pre izbora kako bi akcije podeljene građanima vredele više.
Prodajom samo 40 procenata akcija država se nepotrebno kocka. Svrha privatizacije je promena vlasničke strukture i taj proces ne treba bespotrebno odlagati, pogotovu kada kvota nije veća od 0.3.
24 March 2010
Uvođenje dodatnih izbora
Ja mislim da bi uvođenje još nekih direktnih izbora u Srbiji, naročito za izbor rukovodstava takvih kontrolnih službi (poput tužilaštava, revizora, možda i Republičke izborne komisije i slično) bilo pozitivno. Mislim da je sasvim jasno da nezavisnost u radu ovih tela u sadašnjem sistemu isključivo zavisi od dobre volje vlade, odnosno u percipiranoj oštroj reakciji javnosti. Meni se čini da to baš i nije neka garancija nezavisnosti.
Ali, dodatni izbori ne moraju da se ograniče na "kontrolne" funkcije. Na primer, Amerika ima i veoma specifičnu organizaciju obrazovnog sistema. Naime, u većini saveznih država postoje tzv "školski odbori", koji se biraju najčešće na nivou okruga i imaju praktično apsolutnu vlast vezano za organizaciju osnovnog i srednjeg obrazovanja i mogu da uvedu poseban porez za njegovo finansiranje. Maksimalni nivo poreza i poresku osnovicu uglavnom definiše parlament savezne države.
Ja sam često razmišljao na sledeći način (a poslednji put kada sam slušao podcast sa Donom Budroom)... Kandidat za predsednika države predstavlja "korpu" različitih državnih politika. Umesto da mogu da odaberem ekonomsku politiku jednog kandidata, a obrazovnu politiku drugog kandidata, ja sada moram da odaberem jednog kandidata iako mi se mnogo konkretnih predloga i stavova kod njega ne sviđa.
Zar ne bi bilo bolje, razmišljao sam ja, da se u Srbiji ministri biraju na izborima. Tada ne bih morao da glasam za DS samo zato što se plašim kakvu će spoljnu politiku da vodi DSS, već bih mogao, na primer, da glasam za DS-ovog kandidata za ministra spoljnih poslova, ali za DSS-ovog kandidata za, ne znam, ministra nauke ili zaštite životne sredine.
Naravno, glavni problem bi bila činjenica da bi takvoj heterogenoj vladi bilo veoma teško da donese budžet i uopšte da vodi konzistentnu politiku. Iako na prvi pogled ovaj argument deluje veoma uverljivo, kontrapitanje se samo postavlja - a sada je, kao, politika konzistentna?
23 March 2010
Biranje tužilaca
Tužioci, kao postavljena lica, nemaju toliko potrebnu nezavisnost da bi mogli da se bave i najskupljim oblikom kriminala kao što je politička korupcija. Dopada mi se američki sistem u kome se 95 procenata tužioca bira na izborima. Kao izabrana lica ne samo da ne zaziru od podizanja tužbi protiv političara već, ukoliko su uspešni, to predstavlja i odličan karijerni potez. Drugim rečima, za razliku od tužioca u Srbiji, imaju zdravu motivaciju da sankcionišu i političare.
Umesto da slušamo Zagorku Dolovac kako priča o borbi protiv organizovanog kriminala, daleko preuveličanog problema trenutno, zar ne bi bilo bolje da je posmatramo kako podiže krivične prijave protiv direktora EPS-a gde očigledno nestaju milionski iznosi ili političara koji i pored punog kofera novca i dalje obavljaju visoke javne funkcije.
Naravno izbor tužioca nosi sa sobom i neke etičke probleme kao na primer mogući konflikt interesa za tužioce koji primaju donacije za kampanju od potencijalnih "klijenata" do obećanja data u kampanji da će određeni slučaj biti prioritet čime se ugrožavaju prava na fer suđenje optuženima. Dodatni problem je generalno slabo interesovanje građana za ove izbore što dovodi u pitanje efikasnost procesa.
Nezavisnost tužioca, koja bi bila garantovana izborima, je ipak važnija od pomenutih problema. Regulacija može da reši problem donacija i sadržine kampanje a generalna nezainteresovanost glasača je stvar njihovog izbora. Na kraju je ipak bitno da imaju priliku da utiču na izbor tužioca ako žele.
Slična logika važi i za sudije, pogotovu posle dosta kritikovanog reizbora sudija kod nas, ali o tome možda nekom drugom prilikom.
Humanitarni avio servis
Na primer samo u Južnom Sudanu ova kompanija leti na oko petnaest lokacija. Letovi se plaćaju ali naravno, kao i svaka druga državna ili supradržavna inicijativa posluju sa velikim gubitkom. Od 77 miliona dolara koliko košta cela operacija imaju samo 18 miliona prihoda od prodaje karata. Sve ostalo su donacije ili subvencije.
Uz tolike troškove usluga bi trebalo da bude odlična ali je suprotno tačno. Najveći problem je što se veliki broj letova otkazuje što ponekad znači da morate da provedete i nekoliko dana u naseljima ili gradićima bez struje i vode. Rezervacije za letove se primaju najkasnije 72 sata unapred ali ne znate da li ste na letu do 12 sati pre poletanja. Prava noćna mora za logističare. Često se dešava da vas nema na spisku putnika iako ste na vreme platili kartu. Meni se jednom desilo da od 8 ljudi koji su trebali da putuju u jednom danu 7 nije bilo na spisku. Naravno o kašnjenju i da ne govorimo. Jednom prilikom sam im ponudio da platimo karte skuplje ali da garantuju da ćemo biti na spisku ali su objasnili da njihov sistem prihvata samo jednu cenu. Bez obzira da li letite 200 ili 2,000 kilometara cena je uvek 200 dolara. Samo zato što je jednostavnije.
Sa druge strane u južnom sudanu sada lete mnoge privatne kompanije i pokrivaju skoro sve lokacije kao i WFP. Red letenja je pouzdan a obično su i malo jeftiniji od Humanitarnog avio servisa. Ove kompanije naravno ne dobijaju ni dolar donacija a pružaju bolju uslugu. Jedina mana ovih manjih kompanija može da bude bezbednost. Ja kao verujem na reč ljudima is WFPa kada kažu da se njihovi avioni bolje održavaju mada, iako laik, nisam siguran. Privatne kompanije voze relativno nove avione, uglavnom dosta veće, i svakako deluju pouzdanije.
Poenta je da UN ne bi trebalo da pružaju usluge aviotransporta već da, ako ima potrebe, sponzorišu privatne aviokomapnije koje imaju iskustva u organizovanju poslovanja. Čini mi se da bi mogli da organizuju daleko bolji (i sigurniji) prevoz za 60 miliona dolara koliko gube na poslovanju Humanitarnog avio servisa samo u Južnom Sudanu.
Kreativne ideje za deevroizaciju
Kakav guverner je bio Jelašić?
I posle Jelašića, Jelašić?
Fokus na kursu - Iako je javno govorio kako će se NBS isključivo fokusirati na inflaciju više se bavio kursom dinara. Prvo je najavio da će se kurs kreirati isključivo na tržištu a onda je koristio devizne rezerve da brani pad dinara. Tu priču je odlično spinovao frazom "sprečavanje preteranih dnevnih oscilacija kursa".
Nepredvidiva inflacija - Mislim da nijednom nije pravilno prognozirao iznos inflacije. Nemam podatke, moguće da je bio u pravu 2008. zbog globalne ekonomske krize (i povećanja kamatnih stopa), ali generalno za šest godina koliko je vodio NBS inflacija je generalno bila veća od planirane. Razlog velike inflacije je bila ekspanzivna monetarna politika koju je vodio ali je za to populistički krivio vladu Srbije koja je navodno velikom javnom potrošnjom povećavala inflaciju.
Kao guverner Jelašić očigledno nije razumeo da monetarnom politikom ne može i ne treba da se stimuliše ekonomski rast. Pokušavajući da stimuliše rast niskim kamatnim stopama smo višu inflaciju a dugoročno gledano na rast nije bilo pozitivnog efekta.
Sa druge strane nije lako biti guverner u Srbiji. Jelašić je zaista svakodnevno bio pod velikim pritiscima, što političara što privrednika. Meni se čini da je u nekoj meri uspešno i odolevao pritiscima. Setite se priče pojedinih ministara o investiranju deviznih rezervi ili sastanaka moćnih privrednika koji su delili "savete" o visini kursa. Takođe, svi Jelašićevi komentari o potrebi smanjenja javne potrošnje, koliko god bili neprimereni njegovoj funkciji su ipak bili na mestu. Da su ministri i političari više pričali o tome možda ne bi bilo potrebe za Jelašićevim mešanjem.
Šta sada? Narodna Skupština bi trebalo da iskoristi ovu priliku i da promeni prioritete monetarne politike. Najbolja alternativa je naravno da unilateralno uvedu evro. Time bi odmah rešili problem kursnog rizika što bi se odmah pozitivno odrazilo na privredni ambijent. U srednjem roku, uvođenje evra bi uticalo i na druge probleme poput inflacije.
Druga alternativa je da se uvede koordinacija monetarne politike između vlade (ili Narodne Skupštine) i Narodne Banke, kao što je urađeno na Novom Zelandu. Ukratko:
- Centralna banka cilja isključivo inflaciju
- Guverner centralne banke i ministar finansija na početku guvernerovog mandata potpisuju Policy Target Agreement kojim se dogovoraju oko raspona inflacije.
- Guverner nije nezavistan u postavljanju cilja ali je apsolutno nezavistan u biranju instrumenata koje koristi u ostvarivanju tog cilja.
- Ukoliko je inflacija viša od projektovane guverner može biti razrešen dužnosti.
- Ukoliko guverner i ministar finansija ne mogu da se dogovore oko raspona inflacie ili ukoliko vlada želi da odustane od ciljanja inflacije ona ima pravo da nametne drugi cilj na period ne duži od 12 meseci.
- Javnost mora biti upoznata kada god dođe do promena u monetarnoj politici, bez obzira da li je u pitanju dogovor ili nametnuno rešenje
Iako i u Srbiji Narodna Skupština postavlja ciljeve monetarne politike u praksi se to ne sprovodi. Problem bi bio rešen ukoliko bi u slučaju ne ispunjavanja cilja o visini inflacije guverner bio automatski smenjen. Državno kontrolisane cene i kretanja cena energenata na svetskom tržištu bi malo komplikovali ovakvu proceduru ali se i to da rešiti ciljenjem bazne inflacije.
Dodatni problem je generalna tendencija političara da monetarnom politikom stimulišu rast. Ako je to stvar njihove političke odluke onda bi oni za to trebalo da snose i političku odgovornost. Glasačima bi bar bilo jasno ko je odgovaran za veću inflaciju i oni bi to ponašanje mogli da kazne na izborima.
Nezavisnost centralne banke, bar u Srbiji, nije prednost jer se u praksi ne koristi mehanizam kojim bi se guverner pozivao na odgovnorst u slučaju da ne ispuni zacrtane ciljeve. Posledično, ovo bi moralo da se radi po automatizmu.
Imenovanjem novog guvernera po sadašnjim pravilima igre je lutrija. Kvalitet monetarne politike će isključivo zavisiti od znanja i karaktera novog guvernera. Dodatna kontrola je neophodna.
Kriza i prodaja
19 March 2010
Top 10
1. Skot Pek, Put kojim se redje ide. Da, nekad sam bila u tom fazonu. Prilično me blam da stavim ovu knjigu, ali je prosta činjenica da je ona, pored, ahem, knjiga Erika Froma i Karen Hornaj, igrala najvažniju ulogu u mom interesovanju za kliničku psihologiju. Autor u knjizi, izmedju ostalog, opisuje svoj "skok u prazno" (ili tako nekako), gde je okrenuo ledja roditeljima odlučivši da se bavi psihoterapijom, što je i mene motivisalo da krenem da studiram psihologiju. Stoga, po svojom praktičnim posledicama, skoro da nema knjige koja je na mene više uticala.
2. David G. Myers, Social psychology. Manje-vise običan udžbenik socijalne psihologije (Myers je donekle netipican jer je jedan od retkih religioznih psihologa). Jedna od stvari koje i dan danas vučem iz te knjige (mada naravno ne samo odande) je jednostavno i ubedljivo ispricana priča o tome kako su stavovi često posledica a ne uzrok ponašanja. Ta fundamentalna činjenica se stalno prenebregava, ne samo medju psiholozima koji to uporno ignorišu, nego i medju raznim dušebriznicima koji izdeklamovane stavove tretiraju kao autentične želje a realno ponašanje kao neuspešnu realizaciju istih, što otvara prostor raznim intervencijama ka korekciji "neoptimalnog" ponašanja.
3. Thomas Kuhn, The structure of scientific revolutions. Od svih knjiga, ovo je možda jedina o kojoj uopšte nisam promenila mišljenje iako sam je pročitala tri puta. Ovo je knjiga o tome kako naučni proces stvarno izgleda i, kad se prvi put pojavila, napravila je pravu pometnju u filozofiji nauke. Kuhn se školovao kao fizičar i postao je jedan od vodecih američkih filozofa, ali, je iznad svega bio sjajan psiholog i istoričar (preporučujem i njegovu knjigu "The Copernican revolution"). Philip Kitcher nam je pričao kako su, u vreme kad je Kitcher bio student na Princetonu, drugi filozofi ismevali Kuhna zato što nije umeo da se snadje u njihovim besmislenih pokušajima logičke rekonstrukcije znanja i nauke. Zvuči poznato?
4. Daniel Dennett, Consciousness explained. Još jedna knjiga koja nema nikakve veze sa ekonomijom, ali koja je polozila neophodne temelje za moje kasnije razumevanje iste. Poenta knjige je da svest (tj. iluzija svesti) nastaje koordinacijom distribuiranih i specijalizovanih mentalnih procesa.
5. Steven Pinker, How the mind works. Ah, Steven Pinker. Gledano po uticaju, taj uticaj je po mene bio ogroman, ali na kraju, najveći po tome što sam od njega čula, pre svega, za Thomasa Sowella, a zatim i Judith Rich Harris i Christinu Hoff Sommers. Kao što se vidi ovde, o njemu sam nekad imala izrazito visoko mišljenje. I dalje imam prilično visoko mišljenje, ali me njegov racionalistički pristup moralu i zagovaranje naučne rekonstrukcije društva nevidjeno iritiraju.
6. Alan Kors, Harvey Silverglate. Shadow university. Ovo je prva knjiga zbog koje sam počela da sumnjam da sa univerzitetima nešto nije u redu.
7. John Ellis, Language, Thought and Logic. Totalno opskurna knjiga, do koje sam došla jer ju je autor pomenuo u fusnoti svoje knjige "Literature lost" - a tu knjigu sam, s druge strane, preko volje pročitala jer mi ju je Amazon mesecima preporučivao (valjda zato što sam prethodno pročitala jedno pet knjiga umetničke kritike od Rogera Kimballa). Poenta jednog od poglavlja je da su vrednosni sudovi u sustini primitivni, grubi sudovi, a ne vrhunac kognicije, nesto sto je iznad obične deskripcije.
8. Thomas Sowell, The conflict of visions. Do ove knjige sam došla zahvaljujuci Pinkeru - poglavlje posvećeno politici u "The blank slate" je zapravo prepričavanje ove Sowellove knjige. Posle toga više nista nije bilo isto. Pročitala sam vise od deset njegovih knjiga, i sveukupno uzev, Sowell je osoba koja je na mene izvršila najveći intelektualni uticaj. Većina stvari koje sam pročitala od drugih ekonomista su samo potvrdjivale ili elaborirale ono što sam naučila ili zaključila čitajući Sowella.
9. Nathan Houser, Christian Kloesel. The Essential Peirce: Volume 1. Iz cele ove knjige sam pročitala sam nekoliko tekstova, ali je jedan od njih ("The fixation of belief") imao veći uticaj na moje razumevanje odlučivanja od desetina (stotina?) radova i knjiga na istu temu. Vrednost Peirce-ove ideje sam spoznala na seminaru iz indukcije gde smo raspravljali o tom tekstu. Kad sam krenula da objašnjavam šta iz njega sledi, profesor mi je rekao: "Toliko si me sad zbunila, bojim se da greškom ne izadjem kroz prozor".
10. Arthur Brooks, Who really cares. Ovu knjigu sam jako dugo imala u svojoj biblioteci ali je nisam čitala jer sam mislila da manje-više znam sve što u njoj piše. To se pokazalo kao prilično pogrešno. Knjiga se bavi ulogom religije i ideologije u dobrotvornom davanju, razlikama izmedju Evrope i Amerike i vezom različitih altruističkih činova (npr. davanje krvi, imanje dece, volontiranje). Knjiga nije u potpunosti rigorozna - njena osnovna vrednost je plauzibilna odbrana nekoliko neintuitivnih ideja. Ponajviše od svega, to je ideja da socijalizam pretvara ljude u sebične galamdzije čija se velikodušnost iscrpljuje u gromoglasnoj kritici drugih.
Lista knjiga
Čudni naučni radovi
Ovome svakako treba dodati i "Koliko zombija poznajete? Korišćenje indirektnih anketa kao način za merenje napada vanzemaljaca i epidemije nemrtvih", (koji je očigledno napisan kao šala) kao i "Quantum Dating Market" (koji deluje ozbiljno). Iz abstrakta saznajemo:
We consider the dating market decision problem under the quantum mechanics point of view. Quantum states whose associated amplitudes are modified by men strategies are used to represent women. Grover quantum search algorithm is used as a playing strategy. Success is more frequently obtained by playing quantum than playing classic.
Tu je i "Gutanje mačeva i neželjeni efekti", a evo ga i naučni pristup "Generaisanju rep stihova".
Ni ekonomija ne zaostaje. Među zanimljivijim su "Ekonomija pranja zuba", članak koji je napisao Alen Blajnder, zatim "Teorija međuzvezdane trgovine" Pola Krugmana, u kojem on pokušava da odgovori na pitanje kako obračunati kamatu na robu u transportu koja se kreće brzinom svetlosti. Problem je, naravno, u tome što vreme ne teče istom brzinom za robu koja se kreće brzinom svetlosti i za posmatrače. Veoma zanimljiv tekst je i "Finansijski dokaz da je putovanje kroz vreme nemoguće". Dokaz se zasniva na opservaciji proste činjenice da su kamatne stope pozitivne. Da je putovanje kroz vreme moguće, putnici iz budućnosti bi dolazili i arbitražom sveli kamatnu stopu na nulu.