"Savet" o "metaforama"

Nemojte ih stavljati pod navodnike. Nikada.

B92 piše u naslovima da studenti "beže" iz Srbije, da je Tadić "jači" od Beka, Blic nam "medicinski" opisuje da je privreda "organizam". I to su slučajevi samo od danas.

Znaci navoda ne samo da nisu potrebni, nego vam upropaste i metaforu.

Preporuka

Pogledajte, ako već niste, gostovanje Milana Beka na B92.

Štednja vode

Roy Spencer:

I was amazed to learn that it takes about 150 gallons of water to produce a single Sunday newspaper!

I wonder how many Sunday newspapers have carried op-eds about the need to conserve water?

O pohlepi

Novi prevarant na srpskom nebu. Meni je jedino teško shvatljivo kako neko može da bude toliko glup pa da nasedne na besmislicu o stanu u Belvilu za 800 evra preko veze. Jednostavno neki ljudi zaslužuju da ostanu bez para.

Paul Krugman i "osovina depresije"

What do the government of China, the government of Germany and the Republican Party have in common? They’re all trying to bully the Federal Reserve into calling off its efforts to create jobs

.

kaže nobelovac Paul Krugman u Ney York Timesu. Skoro da se čovek rasplače nad nevoljama dobrih ljudi u Fedu koji samo hoće da pomognu i "kreiraju radna mesta", a osovina zla (pardon depresije), Peking-Berlin-republikanska stranka im ne da.

Kako čovek posle da ne bude populista? Kad nobelovac i profesor na Prinstonu i ugledni kolumnista uglednog lista piše ovakve idiotizme.:) Isti Krugman koji je 2002 molio javno Greenspana da spusti još kamatnu stopu jer je jedini način izlaska iz krize izazvane "dot-kom" kolapsom da se napravi "housing buble". I valjao iste gluposti o prejakom dolaru, potrebi inflacije, "zamci likvidnosti", pogubnom trgovinskom deficitu Amerike itd, sve isto kao i danas.

Zašto danas osovina zla ne da dobrom čika Benu da naštampa još 600 milijardi konfeta i izvuče time Ameriku iz krize? Jednostavan odgovor: Peking i Berlin imaju trgovinski suficit i ne žele da ga izgube, jer kao što znamo za jednu zemlju nema ničeg opasniejg od trgovinskog deficita (što se jasno vidi iz primera Amerike u poslednjih 50 godina. Nema veze što Kinezi drže trilione obveznica Trezora i ne žele da vide inflaciju u SAD). Dobro. A republikanci kao treći oslonac te zle osovine? Šta oni hoće da postignu zlikovačkim atacima na Fed? Oni se naime plaše, kaže nobelovac, da bi čika Ben mogao da uspe da stvori radna mesta i popravi konkurentost američke privrede svojom štamparskom presom, a oni to ne žele dok je demokratski predsedniku Beloj kući.

I taman kad sam hteo da trijumfalno zaključim da je čovek kompletni moron, i da je za našu stvar dobro da što više njemu sličnih pišu u Njujork Tajmsu - stiže hladan tuš. Uviđam da moram ipak revidiram stav. Čovek se, naime, u osudi Osovine zla-depresije poziva na Friedmana:

Mr. Bernanke and his colleagues seem stunned to find themselves in the cross hairs. They thought they were acting in the spirit of none other than Milton Friedman, who blamed the Fed for not acting more forcefully during the Great Depression — and who, in 1998, called on the Bank of Japan to “buy government bonds on the open market,” exactly what the Fed is now doing.

Organi

Na sajtu Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti se nalaze više nego korisni spiskovi svih državnih organa i institucija.  Ukupno ih ima 10.808 (moram da priznam da mi nije jasno zašto su tu navedene i privatne škole i fakulteti, ali nije to toliko bitno).

Najznanimljiviji mi je spisak "republičkih agencija, zavoda i drugih organizacija", na kojem se nalazi 110 institucija, mada ih realno ima 91, ovo ostalo su nacionalni saveti različitih nacionalnih manjina. Ali, i 91 je impresivan broj.

Neki od zanimljivijih institucija su Zavod za proučavanje kulturnog razvoja, zatim paralelno postojanje Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja i Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja (jel ne može vrednovanjem i unapređenjem da se bavi jedna institucija?), a apsolutni favorit mi je Kompenzacioni fond.

Klimatske promene i redistribucija

Ako je ikome više potreban ikakav dokaz da je priča o "klimatskim promenama" izmišljotina, zgodno smišljena da pokrije politiku koju socijalisti žele da primene ionako, evo šta kaže visoki zvaničnik IPCC:

Prvo, razvijene zemlje su u osnovi eksprorirale atmosferu svetskoj zajednici. Ali, moramo jasno reći da mi u stvari vršimo redistribuciju svetskog bogatstva putem klimatske politike. Moramo se osloboditi iluzije da međunarodna klimatska politika ima ikakve veze sa envajornmetalističkom politikom. To više nema nikakve veze sa ekološkom politikom, sa stvarima poput krčenja šuma ili ozonske rupe

Lepo je znati. Ali, mislim da nikog više i ne zanima, pošto je stvar mrtva u Americi, što znači da je kaput i globalno. Možda baš zato što su ljudi na vreme shvatili da stvar stoji upravo onako kako IPCC portparol kaže.

Lep primer: koliko juče, zakon kojim je trebalo da se ustanovi nova runda cap-and-trade poreza u Kanadi je oboren u Senatu, čime je Severna Amerika od danas i zvanično slobodna zona od zelenog fašizma.

Ron Paul vs MSNBC

Novinarka MSNBC u razgovoru sa Ron Paulom je užanuta kako se ti republikanci usuđuju da traže da se Fedu oduzme mandat da elininiše nezaposlenost štampanjem para.

Opet o novcu

Slaviša se pre neki dan pitao zašto su Austrijanci toliko opsednuti novcem? Zašto toliko insistiraju na zlatnom standardu, ukidanju centralne banke i sličnim stvarima? Njegova dijagnoza je bila sledeća:

Opsesija austrijanaca Fedom, monetarnom politikom i zlatnim standardom dolazi, dakle, od ignorisanja sadašnjosti i svih stvari koje su se desile od vremena kad je Mises izlagao svoje teorije.

Ja mislim da imam bolje objašnjenje. Odnosno, objašnjenje nije baš sasvim moje - dao ga je pre više od 50 godina Alain Greenspan (pre nego što je postao "respektabilan"), ali kao da je mene pitao. U svom tekstu Greesnpan pokazuje zašto bi svako ko ceni individualnu slobodu i tržišnu privredu (bio Austrijanac ili ne) trebalo da bude itekako opsednut ponovnom uspostavom zlatnog standarda i ukidanjem centralne banke:

In the absence of the gold standard, there is no way to protect savings from confiscation through inflation. There is no safe store of value. If there were, the government would have to make its holding illegal, as was done in the case of gold. If everyone decided, for example, to convert all his bank deposits to silver or copper or any other good, and thereafter declined to accept checks as payment for goods, bank deposits would lose their purchasing power and government-created bank credit would be worthless as a claim on goods. The financial policy of the welfare state requires that there be no way for the owners of wealth to protect themselves.

This is the shabby secret of the welfare statists' tirades against gold. Deficit spending is simply a scheme for the confiscation of wealth. Gold stands in the way of this insidious process. It stands as a protector of property rights. If one grasps this, one has no difficulty in understanding the statists' antagonism toward the gold standard.

Ja ne prihvatam sa velikim oduševljenjem kad vidim liberale kako "duvaju u istu tikvu" fiat novca i monetarnog centralnog planiranja sa ljudima koji veruju u konfiskaciju bogatstva i deficitarnu potrošnju kao svoje najviše ideale. Ne volim da vidim liberale kako rade (svesno ili ne) za principe neprijatelja slobode. A u slučaju novca, mnogi to nažalost rade. Mislim da i drugi ljudi koji su protiv konfeti novca, centralnih banaka i inflacije, a za zlatni standard, dele isto osećanje i vrednovanje stvari. Bilo da su "Austrijanci" ili ne.

Kad država uvodi red

Dok je haos carevao taksi prevozom do i od aerodroma, dok su taksisti postavljali zbunjujuće matematičke probleme prilikom davanja popusta i dok je sve bilo raznobojno šareno i neumiveno, sa aerodroma bih stigao do kuće za manje od hiljadu dinara. Morao sam samo da uložim gram pameti i uključim tri vijuge da se ne vozim taksi vozilima u kojim vozači imaju pre njuške nego face.

Od kako je država uvela red ista relacija će me koštati 2.000 dinara. Zaključak se nameće sam, suzdržavam se da ne psujem na blogu.

Cenovnik

Ako je verovati prognozi koliko će novca dobiti građani Srbije, a da za to ne moraju ništa da urade, tržišne vrednosti porodičnog srebra su:

Elektroprivreda Srbije 6,4 milijardi EUR
Telekom 2,5 milijardi EUR
Aerodrom Beograd do 0,16 milijardi EUR

Što je babi milo, babi se i snilo. Snevanje realnije nego pre tri godine, ali teško će ići. Ako investitori samo malo priupitaju Ruse kako naši stručnjaci vode državne firme i štimaju podatke i ako se na to dodaju skriveni troškovi koji čekaju investitore, neće tu biti novca ni da se ljudski dobiju jedni izbori. Ako za tim uopšte ima i potrebe.

Kada država menadžeriše

Šta uradi javno preduzeće kada ga mrzi da naplaćuje svoja potraživanja? Jednostavno, odere još malo one koji redovno plaćaju centralno grejanje.

Šta dobijemo kada država potiše strateški ugovor? Najskuplji gas, naravno.

Sve više razumem one koji osim TV pretplate odluče da krenu u sličnom pravcu u još nekim oblastima. Ne daj Bože da je neka privatna kompanija ovako nešto uradila.

Mleko

Nisam hteo da komentarišem sudsku odluku kojom se presuđuje da je Zulum Milk ZIF hajduk bez premca. Ali eto jedna Mikica, me natera da pišem. Elem, žena kaže da se njoj isplati da proizvodi mleko po postojećim zulumćarskim cenama. Kako vidim iz same izjave, žena zna i u pare i u kantar, radne etike ne nedostaje, a postojeće premije i ponešto subvencionisane kamate na kredite su joj više nego dovoljna pomoć. Slične stvari sam čuo i od Zulum Milk, u narodu poznatom i kao Salford. Kako žena kaže, rade ozbiljno, ali bez mehanizacije, pa je za pretpostaviti da veće mehanizovane farme treba da budu i ponešto produktivnije. Istina je i da naša država svojom politikom subvencija ne forsira ni jedno ni drugo, budući da premije plaća prema broju grla, a ne prema proizvedenom mleku, valjda da bi očuvala autoktoni genetski materijal i ruralni stil života.

Kako nas ovo vraća na Zulum Milk ZIF, ostaje mi nejasno zašto je on koristio prakse koje su dovele do toga da ima probleme da dođe do ključne sirovine, a što može voditi jedino padu profita, a posledično i padu vrednosti Imleka (Novosadska mlekara included) & Suboticke mlekare. A te mlekare su upravo kupljene da bi se prodale skuplje nego što su plaćene. Biće da ni Zulum Milk ni Mikica ne znaju svoj posao...

Srbija nema strategiju za ribarstvo

Stvarno.

Pa šta ćemo sada da radimo?

Zašto su austrijanci opsednuti novcem?

Naravno da je monetarna politika važna, novac je jedna polovina svih transakcija u ekonomiji. Ali austrijski ekonomisti joj predaju enormnu važnost -- to im je glavna akademska tema, glavno političko pitanje, opsesija kongresmena Rona Paula koji je pisao knjige ranije o zlatu, sada o ukidanju Feda, univerzalna dijagnoza i rešenje za sve probleme u ekonomiji.

U poslednjih tridesetak godina glavni problem zapadnih ekonomija je enormna regulisanost. Državna potrošnja je u proseku smanjena, privatna svojina je sigurnija, državno vlasništvo i direktno upravljanje firmama retko, monetarna politika je bila uglavnom nezavisna i inflacija je blizu nule. Ako se izuzmu krizni periodi i preterane reakcije, dugoročno stvari idu nabolje u svim segmentima osim jednog -- eksponencijalno rastuće ekonomske i socijalne regulacije. Evropska unija reguliše oblik paradajza, američki kongres donosi zakone od preko 2 hiljade strana, Bazelski bankarski standardi I su stali u jednu brošuru, Bazel II je već debljine ozbiljne knjige, a za Bazel III koji se sprema ne smem ni da pomislim kako će izgledati. I najveći problem sve te regulacije nije što ona poskupljuje poslovanje i opterećuje ekonomiju, nego što prevazilazi našu moć razumevanja i stvara skup nepredviđenih i neželjenih posledica (koje će se onda opet rešavati novom regulacijom).

Austrijskim ekonomistima to nekako promiče i nastavljaju da se bave drugim temama. To je čudno, jer smisao postojanja austrijske škole, glavna ideja na kojoj je austrijska škola izdiferencirana je ideja o ulozi neznanja u složenim sistemima. Mesto na kojem je austrijska škola počela sebe da razlikuje od ostalih je bila debata o socijalizmu. U toj debati austirjanci su svoj argument zasnovali na ulozi ljudskog neznanja u vođenju ekonomije, na ograničenoj sposobnosti eksperata da upravljaju ekonomijom i na zameni ekspertskog znanja opštim pravilima koja umesto holističkog planiranja omogućavaju pojedincima da planiraju sami za sebe. Ovi, epistemološki argumenti austrijske škole su bili glavni razlog zašto se ona odvojila ili bila izopštena od ostatka akademije.

U isto vreme, autori kao Mizes i Hayek su pisali i o drugim stvarima, kao što je monetarna politika. Tu su imali svoju teoriju recesija, koja uzrok recesije vidi u prethodnim inflatornim bumovima podstaknutim ekspanzivnom monetarnom politikom. Ova teorija, dobra ili ne, nije u direktnoj vezi sa suštinom distinktno austrijskog epistemološkog argumenta. Nije u vezi ni sa radikalnim subjektivizmom, drugom važnom austrijskom idejom koja kaže da niko ne zna troškove i koristi osim samog pojedinca kojega se oni tiču (što opet ograničava mogućnost eksperta da popravi svet). Samu po sebi, "austrijsku" teoriju recesija je mogao smisliti i bilo koji drugi neaustrijanac. Uostalom, za nju je Hayek dobio Nobelovu nagradu, što pokazuje da je to bilo nešto što je neoklasični mejnstrim mogao lako da svari.

Šta se u međuvremenu desilo sa austrijskom školom? Kaže se da je poslednja finansijska kriza rekla mnogo o propustima ekonomije kao nauke, ali meni se čini da je skinula odelo i velikom delu austrijskih ekonomista. Videli smo prve reakcije austrijskih ekonomista i njihova objašnjenja finansijske krize su se oslanjala isključivo na, šta drugo, nego Mises-Hayek teoriju recesija. Bez ikakvog dubljeg ulaska u problem, pokušaja da se razmisli o uzrocima, austrijanci sa raznim institucionalnim afilijacijama od Stevea Horwitza do Toma Woodsa su odmah po izbijanju krize proglasili da je sve već rečeno kod Misesa. Kriza je nastala, kažu oni, jer je Fed u prethodnom periodu (2001-2006) štampao novac.

Mada ima spora i oko toga koliko je monetarna politika stvarno bila ekspanzivna (jer novčana masa u tom periodu nije rasla), Fed je i u najboljem slučaju po ove austrijance samo deo problema. Ostatak problema su mnogobrojne regulacije, mere koje su imale nepredviđene efekte i koje su zajedno dovele do konfuzije kako regulatora tako i učesnika na tržištu. Priroda konfuzije je bila epistemološka -- vlasnici i menadžeri banaka nisu znali koliki rizik preuzimaju, regulatori nisu znali koliki rizik je prisutan u sistemu.

Ali ovaj epistemološki aspekt krize ostao je neprimećen od strane austrijanaca. Kao da pedeset godina rastuće regulacije ništa nije promenilo, austrijanci su za objašnjenje krize po automatizmu prizvali Misesa. Pri tome nisu primetili da u Mises-Hayek teoriji nema ničeg posebno austrijskog; da su Mises i Hayek objašnjavali recesije a da se ovde govori o nečem drugom, o finansijskom slomu izazvanom pogrešnom percepcijom rizika; kao ni da su se stvari tokom skoro stotinak godina od originalne teorije promenile, da je uloga države u ekonomiji i finansijskom sektoru sada neuporedivo veća i da zbog toga monetarna politika igra relativno manju ulogu.

Ironija je tome što da su Mizes i Hayek danas živi, ja sam prilično siguran da se ni oni ne bi pozivali na svoju originalnu teoriju za objašnjenje ove krize. Posmatrajući realni svet ne bi im promakla ključna uloga koju je enormna regulacija, odnosno neočekivana kombinacija raznih regulacija -- Bazelski standardi, finansijska regulacija, pravila bankrota, opšte državno osiguranje svih bankarskih depozita, podsticaji za stanovanje, državne hipotekarne firme, kvazidržavne agencije za rejting, moralni hazard -- imala u kreiranju krize. Nešto najbliže autentično austrijskom objašnjenju krize danas nisu dali verni sledbenici Misesa i Hayeka, nego neki drugi ekonomisti -- možda prvenstveno Jeffrey Friedman, politički filozof koji najbolje razume i propagira suštinu austrijanizma. Ovde je jedan njegov kraći članak o krizi (ima i dužih, a uskoro izlazi i knjga), a i moje ranije pisanje o uzrocima krize se dosta oslanja na njegovo objašnjenje. Pogledajte i njegov Hayek Project, spisak literature epistemološkog austrijskog pravca.

Opsesija austrijanaca Fedom, monetarnom politikom i zlatnim standardom dolazi, dakle, od ignorisanja sadašnjosti i svih stvari koje su se desile od vremena kad je Mises izlagao svoje teorije. Daleko od toga da je neoklasična ekonomija bolja (ona je realnost već odavno žrtvovala formalizmu i lažnoj ekspertizi ), ali austrijanci realnost ne vide jer ne mogu da se oslobode autoriteta iz prošlosti. Umesto da posmatraju svet uživo i pokušaju da objasne pojave u njemu, oni gledaju u prašnjave knjige i pitaju šta bi Mises rekao. Ali baš zbog toga, onda ne uspevaju ni da vide šta bi Mises stvarno rekao -- jer on sam nije gledao u Mengera i svoje prethodnike nego je bio okrenut postojećem svetu. Da je živ, Mizes bi svoju monetarnu teorije recesije do sada sveo na fusnotu, jer bi shvatao da je u međuvremenu bilo mnogo neuporedivo važnijih institucionalnih i regulatornih promena koje doktrinarnim austrijancima izgleda da su potpuno promakle.

Mises i Friedman

Netrpeljivost i ideološki ekstremizam Ludwiga von Misesa su postali deo usmenog predanja. Vrlo često se ponavlja svedočenje Miltona Friedmana o jednom događaju na sastanku Mont Pelerin društva tokom 1950ih kao ilustracija ovoga: tokom jedne debate koja je vođena na tom sastanku, iznerviran stavovima nekih kolega, Mises ih je nazvao sve "gomilom socijalista" i izjurio napolje. Sećam se video snimka u kome se Friedman priseća te epizode: njegov ton je ton ruganja i ismevanja, priča je evocirana kroz smeh koji treba da kaže - eto kakav je to smešan manijak, paranoik i ekstremista bio, koji čak i kolege liberale smatra socijalistima, samo zato što se u nečemu ne slažu sa njim. Popularna "zvanična verzija" koju će vam svaki "respektabilni" libertarijanac spremno odrecitovati glasi: imate na jednoj strani velikodušnog, tolerantnog, ironičnog Friedmana koji je u stanju da ubedi neodlučne i privuče autsajdere, nasuprot tom arogantnom aristokrati i zelotu Misesu koji samo odbija ljude, stvara sektu obožavalaca i ekskomunicira jeretike. I oni oličavaju dva različita pristupa širenju liberalnih ideja.

No, stvar postaje malo zanimljivija i kompleksnija, i otkriva nam mnogo o intelektualnoj i političkoj istoriji 20 veka, kad vidimo šta je tačno bio predmet spora na tom sastanku, i zašto ih je Mises tačno nazvao socijalistima i reagovao kako je reagovao. O tome svedoči sam Friedman:

Raspravljali smo o raspodeli dohotka i da li bi trebalo da postoji progresivni porez na dohodak. Neki ljudi su iskazivali mišljenje da postoji opravdanje za tako nešto.

Oops, izgleda da i jesu bili socijalisti, ne? Da Mises i nije pogrešio, striktno govoreći? Ne znam za vas, ali meni opravdavanje redistribucije i progresivnih poreza na dohodak liči na prilično socijalističku doktrinu, drito iz Manifesta komunističke partije. Kakav je sastav tog društva bio, i kakva je intelektualna klima tamo vladala najbolje svedoči podatak da je istaknuti član bio Karl Poper, koji se proslavio svojom knjigom "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji", u kojoj je ubeđivao marksiste da treba da se okanu revolucije jer je najveći deo preporuka Manifesta komunističke partije ionako već ostvaren u najprogresivnijim zapadnim zemljama. U to vreme je čak i Friedman bio neka vrsta mešovitog "socijal-liberal", a o ostalima da ne govorimo.

Sama činjenica da Friedman, kanonizovani svetac i šampion libertarijanizma, ni 1995 godine, 6 posle pada Berlinskog zida, ne nalazi ništa neobično u tome da ljudi na sastanku Mont Pelerin društva zagovaraju progresivne poreze i redistribuciju dohotka, nego mu je čudno da se neko na tako šta iznervira, predstavlja prvorazredno istorijsko svedočanstvo sumraka civilizacije u 20 veku. Pokušajte da zamilite kako bi reagovao Aleksis de Tokvil, ili Banžemen Konstan, ili Edmund Berk, ili Herbert Spencer, ili bilo koji drugi klasični liberal 18 ili 19 veka na sličnu tezu. Verujem, mnogo gore od Misesa. Ipak, Mises je smatran i smatra se "ekstremistom" i nekim autsajderom koga ne treba uzimati za ozbiljno. Jedini razlog za to je što je živeo u vremenu kada su se "liberalima" nazivali ljudi koji su verovali u sprovođenje preporuka Marksovog Manifesta komunističke partije.

Prijava protiv Koštunice

Majka i sestra pokojnog premijera Zorana Đinđića, Mila i Gordana Đinđić, podnele su preko advokata Srđe Popovića krivičnu prijavu protiv nekoliko pripadnika JSO i Zemunaca, ali i protiv Ace Tomića i Vojislava Koštunice, zbog oružane pobune Crvenih beretki u novembru 2001.

Aca Tomić se tereti da je pobunjenicima dao garancije da se Vojska neće mešati, a Koštunica da je javno podržao oružanu pobunu, uprkos svojoj ustavnoj dužnosti kao komandanta Vojske da je uguši. Na sajtu Peščanika prenesena je celokupna prijava sa svim detaljima i dokaznim materijalom. Taj materijal pokazuje da je vrlo verovatno postojala bliska koordinacija između Koštunice i njegovih ljudi na jednoj i Zemunaca i JSOa na drugoj strani tokom ovde pobune. Recimo, u materijalu se citira presretnuti razgovor između Dušana Spasojevića i još jednog nepoznatog lica u kome Duća traži od sagovornika da prenese Koštunici da je "ovaj" (Đinđić) otišao u Kulu, i da sad nema stajanja. Takođe možete naći zvaničan dokument Vojne službe bezbednosti u kome se konstatuje da se Aca Tomić, tadašnji šef ove službe i najbliži Koštuničin saradnik, tokom pobune Crvenih beretki sreo sa Legijom i Spasojevićem i dao im garancije da se Vojska neće mešati ni na koji način u njihovu pobunu. Ili recimo čuveni transkript razgovora Biljane Kajganić sa Bagzijem u kome ga ona ubeđuje da lažno optuži Čumeta za ubistvo Momira Gavrilovića, tvrdeći da je to sve dogovorila sa Jočićem i Bulatovićem, najbližim Koštuničinim saradnicima. Naravno, poenta je bila u tome da Čume izgubi status zaštićenog svedoka, čime bi optužnica protiv Legije i ostalih za Đinđićevo ubistvo pala. Zašto bi Jočić i Bulatović želeli da Legija bude oslobođen? Po mom sudu, ne teba biti neki neviđeni genije pa videti da je ovo pravac u kome treba tražiti i političku pozadinu Đinđićevog ubistva.

Reakcija DSS-a koja je odmah usledila je vrlo znakovita i zapravo predstavlja indirektno priznanje. U njoj se ne spominje se da su prijavu zapravo podnele majka i sestra ubijenog premijera, ne komentariše ni jedan fakat iznet u prijavi, već se samo lično napada advokat Popović na sledeći način:

Sa najdubljim gnušanjem odbacujemo optužbe protiv predsednika DSS i smatramo da je prevršena svaka mera u primitivnoj kampanji koja se neprestano vodi protiv DSS.

Samo moralno posrnulo i izopačeno biće kao što je advokat Srđa Popović, branilac ustaškog doglavnika Artukovića, može da se odvaži na tako dijaboličan i bezuman čin, da projektuje sebe i optužuje druge za dela za koja bi jedino on sam bio kadar.

Samo najgora vrsta podstrekača na ubijanje Srba kao što je advokat Popović, koji je potpisao zahtev da se bombarduju njegov rodni grad beograd i Srbija, može da pere svoju prljavu savest tako što lažno optužuje nevine ljude. DSS sa potpunim prezirom razobličava moralnu nakaznost advokata Popovića i najoštrije osuđuje raspirivača ove gnusobne histerije.

Progres

San Francisko je zabranio McDonaldsov Happy Meal.

Vest je toliko tragikomična da sam kao izvor linkovao Onion. Za razliku od drugih vesti iz Oniona ova je istinita, ali to postaje sve teže razlikovati.

Liberalna monetarna ekonomija

Jedan liberalni ekonomista, nobelovac, poziva se na drugog još slavnijeg liberalnog ekonomistu, takođe nobelovca, i kaže da je u finansijskoj krizi potrebna aktivistička centralna banka da štampa pare, kreira bankarske rezerve i snižava kamatnu stopu. Sve je to, kaže liberalni nobelovac bilo opravdano 2008, ali se sa TARPom (spasavanjem banaka) kaže "otišlo možda predaleko". To je otprilike fer sažetak prvih nekoliko minuta videa koji možete videti ako otvorite link. Još jedno potvrđivanje Jankovićevog zakona da se socijalistički i liberalni ekonomista razlikuju po tome što levičar veruje u blagodeti inflacije, niskih kamata i jeftinog novca uvek i svuda, a "liberal" samo tokom krize kao lek za posledice prethodne inflacije. :)

Možda i zato naš nobelovac misli da nova runda štampanja para i obezvređivanja valute (tehnički, učevni izraz "quantitative easing 2") koja je najavljena nije dobra ideja. Pošto nema akutne "finansijske krize", barem u ovom trenutku.

Stručnjaci

Mediji nastavljaju da forsiraju ove stručnjake što galame da Telekom treba ostaviti u partijskom vlasništvu. Glavni stručnjak je Aleksandra Smiljanić, ekspert za telekomunikacije, dosledni protivnik svih liberalizacija i privatizacija za vreme svog mandata.

Najgore je što mediji ne vide da prodaja Telekoma uopšte nije pitanje telekomunikacija, nego pitanje promene strukture vlasništva. To je striktno ekonomsko pitanje -- zašto misle da mišljenje stručnjaka za telekomunikacije ima bilo kakvu težinu u tome, nije mi jasno.

Šumpeter o zlatnom standardu

U svom remek-delu History of Eocnomic Analysis:

An ‘automatic’ gold currency is part and parcel of a laissez-faire and free-trade economy. It links every nation’s money rates and price levels with the money-rates and price levels of all the other nations that are ‘on gold.’ It is extremely sensitive to government expenditure and even to attitudes or policies that do not involve expenditure directly, for example, to foreign policy, to certain policies of taxation, and, in general, to precisely all those policies that violate the principles of [classical] liberalism. This is the reason why gold is so unpopular now and also why it was so popular in a bourgeois era. It imposes restrictions upon governments or bureaucracies that are much more powerful than is parliamentary criticism. It is both the badge and the guarantee of bourgeois freedom—of freedom not simply of the bourgeois interest, but of freedom in the bourgeois sense. From this standpoint a man may quite rationally fight for it, even if fully convinced of the validity of all that has ever been urged against it on economic grounds. From the standpoint of etatisme and planning, a man may not less rationally condemn it, even if fully convinced of the validity of all that has ever been urged for it on economic grounds.

Steve Pejovich o postizbornoj situaciji

Prenosim, uz dozvolu autora, analizu Svetozara Stevea Pejovicha vezanu za sitauciju u SAD posle ovih izbora.

The Results of US Elections, November 2, 2010; Causes and Consequences
Svetozar Pejovich
Texas A&M University, and
University of Donja Gorica, Montenegro

This short analysis of the last week elections in the United States is my general response to a few inquiries I received from colleagues on my mailing list. I am not going to discuss the results of US elections. You know the results as well as I do. Democrats had been all but wiped out in the South and Southwest; and they suffered major losses in Midwestern states such as Ohio, Pennsylvania, Indiana, Michigan and Illinois (where they lost former Obama’s senate seat). Democrats have remained strong in New York, New England and California. I am also not going to waste your time telling you how much I enjoyed the rejection of Obama’s policies. You know that, too.

However, I do want to discuss with you three very important issues that our media either ignores or misrepresents. I am certain that those issues are likely to have significant consequences on the American political landscape in the years to come.

1. The mainstream Media (i.e., New York Times, Washington Post, major TV networks, etc.) has been describing the Tea Party Movement as a bunch of fascists and/or a bunch of racists and/or a bunch of white supremacists and/or a bunch of religious fanatics, and/or all of above. They have been telling their diminishing audience (FOX News had more listeners on the election night than any other network) that the Tea Party Movement is politically irrelevant and socially backward. The mainstream Media has a minor problem; it is called empirical evidence.

The Tea Party Movement candidates did well nationally (Paul, Rubio, Bachmann, Hensarling, Kasich, Johnson, etc., with only two major misses in Nevada and Delaware). Moreover, the Tea Party Movement candidates did extremely well in statewide and local elections.

If the mainstream journalists, TV commentators and editorial writers read Hayek they would have understood why and how the Tea Party Movement emerged spontaneously and simultaneously throughout the USA. It was not created by a committee; it has no pre-determined program; and the Tea Party Movement has no well-defined leadership structure. The Tea Party Movement emerged spontaneously in response to Obama’s and his cohorts disregard of some basic constitutional principles that define the American way of life such as limited government, credible private property rights, low taxes, free exchange (including labor markets) and well-defined division of power between Washington and the States (the 10th amendment). The fundamental reason for the birth of the Tea Party Movement was then to defend the Constitution that has done well, with predictable ups and downs, in protecting the American way of life since 1787.

Obama, an admitted disciple of Saul Alinsky and liberation theology, is a left-wing ideologue who wants to spread the wealth around from those who create it to those who do not. Indeed, once in the White House, he immediately moved to replace the American tradition of individualism with collectivism, and the American tradition of equal opportunities with equal outcomes. To that end, Obama used current economic recession as an excuse to increase the size of federal government, change the balance of power between Washington and the States, raise the costs of entrepreneurship, and attenuate private property rights.

Ordinary Americans saw Obama’s policies, and correctly so, as a direct attack on the basic constitutional principles. Predictably, those policies provoked spontaneous and simultaneous reactions throughout the country. And the Tea Party Movement was born. Since the United States is a very heterogeneous country, people’s reactions to Obama’s policies also reflect local cultures. The emphasis on faith and family, the right to bear guns, the security of borders, and the respect for state rights are just a few such examples. Yet, the defense of the basic constitutional principles such as limited government, low taxes, free exchange and private property rights is the common denominator that pulls together all local chapters and defines the Tea Party Movement.

In this election cycle, the Tea Party Movement had no appointed or elected leader; and so far it has not been institutionalized. The Tea Party Movement has, however, many spokesmen such as Dick Armey, former Majority Leader in the House, Sarah Palin, former governor of Alaska, and Rick Perry, Governor of Texas. Before going to Washington, Dick Armey was head of the Department of Economics at North Texas State University. Rick Perry is a charismatic leader and a true supporter of the free-market, private-property economy. Perry is currently suing federal government for the violation of the 10th amendment. As you know, the 10th amendment says that all activities not explicitly given to federal government belong to the States and/or individual citizens. And James Madison wrote in The Federalist No.45, ‘The powers delegated by the Constitution to the Federal government are few and defined [while] those which are to remain in the States are numerous and indefinite.’ The courts have already agreed to consider whether Obama health care violates the Constitution.

Sarah Palin has completely re-energized the Republican Party. She is extremely popular in rural America and small cities, where people see her as “the girl next door” that speaks with passion about the values (church, family, hunting, self-responsibility) they hold dear. The Left claims that Palin has no executive experience. Yet, Sarah Palin was governor (executive position) while Obama was in the Senate (deliberating body). She was mayor of a city in Alaska (executive position) while Obama was community organizer in Chicago (bullshitting position). By any measure, Palin has more executive experience than Obama.

The Left considers empirical evidence as a nuisance that interferes with the pursuit of “correct” policies. Hence, the character and integrity (rather than policies) of the individuals like Dick Armey, Sara Palin and Rick Perry are almost daily maligned by the mainstream Media and intellectual dwarfs such as George Soros, Jimmy Carter and the Hollywood crowd.

2. Every ten years we have census in the United States. This year is the census year. An important political implication of census is a change in the number of congressmen (in addition to two senators) each state sends to Washington. The formula for determining the number of representatives from each state is somewhat complicated but it comes to something like one congressman for every 600,000 people in that state. Depending on the flow of people, every ten years some states gain and others lose the number of congressmen they send to Washington. This time, Texas and some southern states like Georgia will gain the number of congressmen, while New York and California are likely to see their delegations diminished in size.

Since the United States is culturally and socially a heterogeneous country, those changes in the number of congressmen representing individual states have major consequences on the type of policies coming out from Washington. By implication, local elections are very important. Why?

In census years, Governor and state legislators are supposed to redesign election districts in their respective states in order to accommodate changes in the number of representatives they send to Washington. With minor adjustments between censuses, their decisions on redistricting remain in force for ten years. The Party that wins statewide and local elections in the year of census has incentives to redesign election districts, each district having about 400,000 people, in a way that would maximize the number of its members representing that state in Washington. Predictably, election districts in many states have strange looking borders; some look like a rattlesnake moving though high grass.

With a very strong support from the Tea Party Movement, this year elections have given republicans a majority in about two thirds of the States. That is a tremendous advantage for the Republican Party that will have policy implications until next census.

3. Professions create specific and predictable behavioral incentives. Regulations create demand for lawyers. Investments in knowledge create demand for teachers and scholars. Low marginal taxes increase the supply of entrepreneurs. It is then arguable that lawyers in government have incentives to regulate the economy, that educators and scholars in government have incentives to allocate more funds for teaching and research, and that entrepreneurs and businessmen in government have incentives to seek lower taxes. The composition of professionals in two major parties in the United States should then provide a testable proposition about policies that our two major parties are expected to support. Below is brief and incomplete but telling information about the composition of professionals in our two parties.
The Democrats:

Barack Obama is a lawyer.   
Michelle Obama is a lawyer
Hillary Clinton is a lawyer.
Bill Clinton is a lawyer.
John Edwards is a lawyer. 
Harry Reid is a lawyer. 
Nancy Pelosi is a lawyer.
Every Democratic presidential nominee since 1984 went to law school

The Republicans:
President Bush is a businessman.
Vice President Cheney is a businessman.
Newt Gingrich was professor of history.
Sarah Palin was a journalist and hockey mom
Tom Delay was an exterminator.
Dick Armey was professor of economics.
Phil Gramm was professor of economics.
Rick Perry was a rancher
House Minority Leader Boehner was a plastic manufacturer.
The former Senate Majority Leader Bill Frist is a heart surgeon.
Gerald Ford was the last Republican president who was a lawyer; he left office in 1976.

Vladajuća klasa 2

Letos je objavljen u American Spectatoru vrlo zanimljiv tekst američkog profesora političkih nauka Angela Codeville pod naslovom "vladajuća klasa" (Evo TR posta o tome).

Juče je u časopisu Libertarian Standard izašao moj odgovor na taj tekst pod adekvatnim lenjinističkim naslovom "Šta da se radi?". :)

Tunelovanje

Blic:

"Oni se terete da su od oktobra 2006. do aprila ove godine, kada je Stefanović bio vlasnik 25 odsto kacija "Srboleka", robu te farmaceutske kuće ustupali Srtefanovićevom preduzeću "MD Nini" uz dodatne popuste."

Ekonomisti to zovu tunelovanje.

Huerta De Soto na LSE

Predavanje koje je Jesus Huerta de Soto, po mom sudu najvažniji živi ekonomista, održao na London School of Economics 29 oktobra. Tema je "Ekonomska i finansijska kriza i bankarska reforma". Sadržaj je teorijsko obrazloženje teze da je jedini pravi pravac reforme uvođenje sistema 100% rezervi na depozite po viđenju i povratak zlatnom standardu.

Video.

Govor je održan na poziv Cobden centra, koji je već izašao sa platfromom uvođenja 100% sistema, preko dvojice poslanika britanskog parlementa. Predlog zakona kojim bi se zabranilo pretvaranje depozita po viđenju u kredite je čitan u Parlamentu, što je prvi korak. Sada sledi takozvano drugo čitanje, a onda mukotrpna borba da bude i usvojen (štro će biti vrlo teško iz sasvim razumljivih razloga) Naravno, Huerta de Soto je bio mozak čitave operacije, mada sam čuo da je bio konsultovan i Joerg Guido Huelsman. Prvi primer da se makar i stidljivo u nekoj zemlji kreće sa ozbiljnom monetarnom reformom pod uticajem ekonomista Austrijske škole.

Američki izbori i njihove posledice

Pre dva dana održani su takozvani midterm izbori u Americi za Kongres i dobar deo Senata, kao i za guvernere saveznih država i njihova zakonodavna tela. Republikanci su odneli veliku pobedu: "pokupili" su najmanje 61 novo mesto u Kongresu, i time osvojili komotnu većinu, imaju sedam novih senatora, među njima najmanje 5 ili 6 novih Tea Party "ekstremista", i gomilu novih guvernera, uključujući i mnoge važne države u kojima je pre dve godine pobedio Obama (Indijana, Ohajo, Florida, Mičigen itd).

Sve ovo je na taktičkom planu važno, jer će zaustaviti Obaminu puzajuću revoluciju. On je gotov. Štetočinksi zakon o zdravstvenom osiguranju verovatno neće biti ukinut u dogledno vreme, ali će biti opstruiran, uskraćeno finansiranje i verovatno neke od ključnih odredbi osporene na sudovima. Cela ludorija za oporezivanjem ugljen-dikosida, zelenim poslovima, Kjotom i ostalim budalaštinama je zapečaćena. Pažljivo planirani sindikalni zakon je ad akta. Daljem divljanju ekstremne fiskalne neodovornosti, "stimulusima" i sličnom je takođe odzvonilo. Poznajući Obamu, njegovu filozofiju i psihologiju, on će nastaviti da se glupira i konfrontira bez mnogo praktičnog efekta, i sve što će dobiti je karta kući za Ilinois 2012. Američko otklizavanje ka statusu banana-republike će verovatno biti znatno usporeno.

Međutim, ovi rezultati ne znače mnogo sa strateške taktičke gledišta. Rešavanje problema penzija i Medicarea, Feda, decentralizacije itd, ništa od toga neće doći na dnevni red samim faktom pobede republikanaca. Uostalom, zar je prošlo mnogo vremena od kad su republikanski predsednik i Kongres zajedno napravili najveći rast državne potrošnje posle Lindona Johnsona? 700 milijardi bailouta za banke? Proširenje državnog zdravstvenog osiguranja? Isti ljudi su opet tu, isti oni koji su 8 godina žarili i palili, napravili neviđenu korupciju, rasipništvo i javni dug (koji naravno bledi u odnosu na ono što je uradio Obama i demokrati)? Da li je neko dovoljno naivan ili glup da poveruje u obećanja takvih lažnjaka kao što su Mitch McConnel i John Boehner? Zaista je trebalo imati dobar stomak pa da gledate celo veče na Fox Newsu Carl Rovea kako čita lekcije okolo o tome da ovi izbori znače povratak fiskalne odgovornosti i razumne ekonomske politike, među ostalim divotama! Mislim stvarno...

Jedina stvar koja zaista ima značaja i koju sam ja nervozno pratio sve vreme je - koliko Tea Party senatora i guvernera će pobediti? Onih koji su natrljali nos D.C. insajderima pobedivši režimske republikance u preliminarnim izborima. Ispalo je da su neki od ključnih i najradikalnijih pobedili - Rand Paul u Kentakiju, Pat Toomey u Pensilvaniji, Mike Lee u Juti, Marco Rubio na Floridi, Ron Johnson u Viskonsinu. Svi oni su prethodno pobedili na stranačkim izborima favorite establišmenta, uz pomoć legendarnog senatora Jim Deminta iz Južne Karoline i Sare Palin. Jim Demint je neka vrsta Ron Paula u Senatu, najomraženija faca među republikanskim insajderima, i on je uspeo da obezbedi da najmanje 5 ili 6 "njegovih" radikalnih ljudi prođe u Senat (i poželeo im već juče ujutro u WSJ sledeću dobrodošlicu). Neki nažalost nisu prošli kao Sharron Angle u Nevadi ili Ken Buck u Koloradu, ali većina jeste. I ti ljudi su stvarno radikalni - ne prosečni plastični "fiskalni konzervativci" nego stvarni radikali: Rand Paul kao i njegov otac Ron je za ukidanje Federalnih rezervi i lične štedne račune za penzije. Ron Paul je najavio da će otac i sin koordinirano promovisati predlog zakona o ukidanju Feda u Kongresu i Senatu. Pokušajte da zamislite face vašingtosnkih insajdera, na čelu sa liderima Republikanaca u Kongresu i Senatu, Carl Roveom i plišanim fašistima iz National Review i Weekly Standarda kad neka ovakva incijativa krene! Dalje, Mike Lee iz Jute (možda najradikalniji od svih) otvoreno zagovara ukidanje 17-og amandmana i kaže da su državne penzije i Medicare protivustavni programi koje treba ukinuti (šta će reći NGO "libertarijanci" na ovo, ne smem ni da zamislim)! Pat Toomey iz Pensilvanije je bio predsednik Club for Growth godinama, što dovoljno govori (organizacija koja među američkim levičarima predstavlja ekvivalent Trilateralne komisije ili Saveta za spoljne odnose među radikalnim desničarima). Svi ovi ljudi su izabrani uprkos volji republikanskog vođstva: ne samo da su porazili partijske favorite u "prajmerijima", nego je centrala republikanske stranke učinila sve da opstruira njihovu kampanju na opštim izborima kasnije, uglavnom uskraćujući finasiranje. Recimo, potrošili su 8 miliona na bezizglednu kampanju plastičnog establišment kandidata Carli Fiorine u Kaliforniji ali zato nisu dali ni dolara za Sharron Angle u Nevadi!

Kad na sve ove nove Tea Party senatore, dodate postojećeg Deminta, Inhofea iz Oklahome i možda još jednog ili dva dobijate tvrdo jezgro od desetak nepotkupljivih ekstremista i radikala koji će besomučno da buču, talasaju i prave probleme. Kad god režimisti pokušaju da naprave kompromi sa Obamom ili proguraju neki pork-barel, ili nešto razvodne, neće više biti jedan ludak Demint i možda njegov drugar Inhofe da se usprotive, nego deset istih takvih i još gorih radikala! Rand Paul je već najavio formiranje Tea Party kokusa u Senatu. Ne sumnjam da McConnell i ostali već od ovoga dobijaju ospice. I to je zapravo jedino bitno dostignuće i proboj ovih izbora - što će tiha libertarijansko-konzervativna većina imati desetak svojih glasnogovornika u senatu i dosta njih u Kongresu (na čelu sa Michelle Bachman i Ron Paulom). To koliko mesta imaju "republikanci" je apsolutno irelevantno na duže staze. Bitno je da se osa republikanske partije drastično pomerila u desno.

Sta nam veli prijatelj Montgomeri

Prvi skoro pa predsednik demokratske Srbije Vilijam Montgomeri daje zanimljivu, a što se mene tiče vrlo realnu izjavu. Znam da sam dosadan sa ovom temom, ali svako od nas pati od malih slabosti.

Clds, penzije opet

CLDS je izgleda pronašao konačni smisao svog liberalnog angažmana i ideološki cilj za koji će ako treba i život dati - očuvanje državnog penzionog sistema u Srbiji. Izašla je njihova nova studija o penzijama, treća ili četvrta za godinu dana (!), sa istim ili sličnim zaključcima: sistem je super, privatizacija sucks, i jedini problem je kako postojeći model učiniti efikasnijim, kroz povećanje poreza ili njegovu bolju naplatu. Evo zaključaka autorke Katarine Stanić:

Penzijski sistem u Srbiji treba da ostane obavezan i organizovan/ administriran od strane države u cilju ostvarenja oba cilja – obezbeđenje i apsolutnog i relativnog životnog standarda. Ovo pre svega važi za prosečnog radnika i one koji zarađuju oko proseka. Za deo prihoda koji je značajno iznad proseka, održanje prhoda u starosti treba da se više osloni na dobrovoljno osiguranje i štednju, a za one koji su ispod proseka potrebno je još dodatno, van penzijskog osiguranja, ali naravno u okviru državnog sektora, obezbediti ostvarenje apsolutnog životnog standarda

U ovoj novoj studiji nema čak više ni usputnog spominjanja ni kritikovanja ideje delimične privatizacije (o potpunoj da ne govorimo) kao u nekim prethodnim. Prosto se uzima kao samoočigledna istina da sistem treba da ostane kakav jeste. I dodaje se priznanje da je sistem potpuno kaput, jer za one sa niskim dohotkom treba da se daju dodatne subvencije, mimo regularnog penzijskog "osiguranja". Pošto takav sistem košta i koštaće sve više, jedna od preporuka je:

Osnovni problem finansiranja penzija je prihodna strana – visoka nezaposlenost i neuplaćivanje doprinosa na punu zaradu. Potrebno je poboljšati naplatu doprinosa i prijavljivanje pune osnovnice.

Dakle, ukratko - pay-as-you-go kao sudbina i energičnije uterivanje poreza kao put njegovog očuvanja.

Kao kontralek za ovo depresivno štivo evo jednog lucidnog objašnjenja šta ne valja sa sistemom. I preporuka u pisanoj formi.

Markuze 2010

Priča o studentskim kreditima i rastu zaduženosti u obrazovanju (o kojoj sam pisala nedavno) postala je predmet interesovanja “levih” pristupa obrazovanju. Izgleda da je došlo do preokreta u krugovima društvenih teoretičara o obrazovanju koji se još uvek drže “klasne paradigme”. Pre trideset godina, dominirala je Burdijeova teorija društvene reprodukcije koja glasi: obrazovanje služi tome da omogući generacijsko obnavljanje postojeće klasne podele društva. Sistem je tako podešen da privileguje buržuje, pošto vrednuje njihove klasno odgajene predispozicije, sve što čini prednost u školi - od estetskog ukusa do društvenih veza. Masovni porast broja studenata nije bilo lako objasniti ovom paradigmom. Masovnost studiranja je shvaćena kao nova forma klasne reprodukcije (dobri i loši univerziteti) ili kao sistemska maska za problem nezaposlenosti (obdaništa za veliku decu).

Današnja priča o rastućem obrazovno-kreditnom balonu nužno okreće levo orijentisanu teoriju naglavačke. Novi diskurs obrazovne proletarizacije  (Edufactory) bazira se na ideji da su univerziteti nove fabrike,odnosno da se nekadašnja borba radnika i kapitalista premešta na novo polje obrazovanja. Novi način porobljavanja koristi suptilni mehanizam kreditnog zaduživanja. Nekada radnici nisu smeli ući u univerzitetske hramove, a danas ih mame šargarepom.

Obe pozicije zanemaruju istu stvar - racionalnost samih đaka/studenta. Ideja da nije reč o prinudi učenika da odaberu škole koje donose brzo zaposlenje, pojavila se 1973. Na osnovu podataka o školovanju francuskih đaka, Rejmon Budon je pokazao da nema tako direktnog preslikavanja društvene pozicije na obrazovnu putanju. Njegova teza je da obrazovne odluke nisu ni rezultat tvrdog materijalističkog determinizma, ali ni maksimizacijskog principa procene koristi i štete. Kalkulacije su sasvim specifične, gradualne, kontekstualne, određene preferencijama nečije “referentne grupe”. Šta to znači? Kada neko procenuje da li da uđe u tu avanturu studiranja on procenuje koliko se to isplati i da li donosi socijalnu, novčanu i drugu korist u odnosu na njegovo konkretni socijalni kontekst - porodične želje, lične sposobnosti i ambicije. To se čini u svakoj fazi obrazovnog puta iznova, u svakoj tački, u skladu sa trenutnim stanjem stvari. Vrlo zdravorazumski zvuči, ali trebalo je vremena da se ovaj model prihvati.

Osnova procene pojedinca kako će trasirati svoju obrazovnu putanju uvek se zasniva na određenim pretpostavkama o stvarnosti. I tu je ključni previd Edufactory-ja i Burdijea. Oni posmatraju masovne mekdonalds diplome samo kao odraz sistematskog uvlačenja proletarijata u obrazovno i kreditno ropstvo. Novi proleteri su prinuđeni da idu u školu ceo život da bi imali posao, jer treba održavati u pogonu “mašinu” novog edukacijskog kapitalizma. Neka je sve ovo i istina, ali novi revolucionari zaboravljaju da u osnovi ovog procesa stoji jedna opšteprihvaćena pretpostavka: veći obrazovni nivo, direktno vodi većem blagostanju. Nisu samo proleteri bili upecani na ovu ideju, već i državni darodavci koji su sipali miljarde zarad “ulaganja u obrazovanje”. Deo tog ulaganja su i krediti. Trojkaš je dobio od države signal da ovakvo zaduživanje donosi potencijalno dugoročno blagostanje uz mali rizik. Zato je spustio svoju lestvicu za procenu rizika što ne bi inače uradio. Isti efekat ima direktno finansiranje univerziteta. Uvek se indukuje instant-konkurencija za državne resurse onih koji proizvode/prodaju diplome. U Britaniji je visokoobrazovna industrija veća od farmaceutske (s tim što 60% prihoda čine javni izvori, kako se navodi u Browne reportu).  Konačan efekat trke britanskih univerziteta jeste, između ostalog, ono što je već srpskim studentima poznato: nearly all parents with children at university hear disturbing reports of overcrowded ‘seminars’ and minimal contact hours or attention to written work.

Shelby Steele o Obami

U predvečerje verovatnog izbornog debakla demokrata sledećeg utorka, gde će republikanci sigurno osvojiti Kongres i verovatno prići opasno blizu većine i u Senatu, Shelby Steale, uz Thomasa Sowella i Waltera Williamsa najpronicljiviji analitičar "crne Amerike" daje po mom sudu najbolje objašnjenje Obame koje je do sada napisano:

There is an "otherness" about Mr. Obama, the sense that he is somehow not truly American. "Birthers" doubt that he was born on American soil. Others believe that he is secretly a Muslim, or in quiet simpatico with his old friends, Rev. Jeremiah Wright and Bill Ayers, now icons of American radicalism.

But Barack Obama is not an "other" so much as he is a child of the 1960s. His coming of age paralleled exactly the unfolding of a new "counterculture" American identity. And this new American identity—and the post-1960s liberalism it spawned—is grounded in a remarkable irony: bad faith in America as virtue itself, bad faith in the classic American identity of constitutional freedom and capitalism as the way to a better America. So Mr. Obama is very definitely an American, and he has a broad American constituency. He is simply the first president we have seen grounded in this counterculture American identity. When he bows to foreign leaders, he is not displaying "otherness" but the counterculture Americanism of honorable self-effacement in which America acknowledges its own capacity for evil as prelude to engagement.

Upravo to je moja teza od samog početka. Obama je prosto konvencionalni koledž-liberal, prvi američki predsednik vaspitan i školovan u kontrakulturi 1960ih, prvi koji je učio marksizam u školi od 6 do 26 godine, prvi za koga je vera u marksitističke, feminističke, "antikolonijalne" i druge slične budalaštine i njihovo javno propovedanje bila stvar konformizma i napredovanja u "sistemu". Američkom sistemu, ne nekom "stranom". Ignoranti popu Njut Gingriča misle da su Obamin "antikolonijalizam" i prezir prema Americi posledica njegovog kenijskog porekla (otac mu je bio Kenijac). Ali, antikolonijalizam i antiamerikanizam su dogme akademskog establišmenta u kome je Obama vaspitan i u kome je živeo pre svoje političke karijere. Ne postoji taj kenijski nacionalista koji se može meriti sa razmaženim detetom viših klasa u Americi u mržnji na samu Ameriku i kapitalizam.

Obamino prijateljstvo sa Bil Ejersom, bivšim komunističkim teroristom je bilo karakterisano kao neki poseban problem Obaminog karaktera i njegove "zle prirode". Ali, isti Ejers je uvaženi profesor Univerziteta Ilinois i "obrazovni reformator", dočekivan sa ovacijama na koledžima, među studentima i profesorima. On je heroj u svetu u kome Obama živi. I taj svet je Amerika. Zašto je Obamino uvažavanje Ejersa problem a ceo sistem koji Ejersu omogućava da bude cenjen nije?

Ne, naravno da je problem u sistemu, ne u Obami. Zato i mislim da je moja definicija koju Steele substantivira možda najkoncizniji opis Obamine ideologije i njegovog političkog "habitusa" - on je jedan prosečni, standardni, konvencionalni američki liberal sa koledža. Ne, neki "musulman" poslat sa strane da uništi Ameriku. (I) on je Amerika, tj njen reprezent. Tužna, dekadentna, kolektivistička, socijalistička Amerika, ali Amerika.

Demokratizacija

Pokušavam da pronađem vremensku seriju koja bi pokazala kretanje broja ljudi koji žive u demokratskim društvima i ne mogu da nađem. Našao sam dve druge stvari, koje će vam možda biti zanimljive.

Prvo, našao sam kretanje broja država koje su kategorisane kao demokratija, anokratija i autokratija. Grafikon je malo sumnjiv, jer se broj zemalja dramatično promenio tokom dvadesetog veka. Tako je recimo brzi uspon crvene linije od 1950. do 1975. verovatno posledica dekolonizacije, kada je stvoreno dosta diktatura. Sa druge strane, brzi pad crvene linije negde od 1975. godine nesumnjivo pozitivna stvar. Ali, kao što rekoh, ovde se radi o broju država, a ne o stanovništvu.

Drugo, našao sam istraživanje Economist Intelligence Unita iz 2008. po kojem 49,9% ljudi živi u iole demokratskim državama, dok 50,1% živi u autoritarnim i hibridnim režimima. Problem je što je EIU počeo sa tim istraživanjem tek 2006, tako da nema istorijskih podataka.

Vezivanje prosečne penzije za prosečnu platu

Jedan od zahteva sindikalaca je da se u zakon o PIO unese odredba po kojoj prosečna penzija ne može da padne ispod 60% prosečne plate. To je loše. Zašto?

Zato što "prosečna penzija" ne znači ništa - to je uprosečavanje baba i žaba. Evo jednog primera.

Pretpostavimo da postoje samo 3 penzionera - Pera, Mika i Živka. Pera je 40 godina radio za prosečnu platu, a danas ima penziju 30.000 dinara, Mika je radio 20 godina, posle se povredio i sada je invalid, ima penziju 16.000 dinara, a Živka je radila 15 godina, onda se dobro udala, rodila dvoje dece i čekala starosnu penziju. Taj dan je došao i danas ima penziju 8.000 dinara. Prosečna penzija je dakle 18.000 dinara, a pretpostavimo i da je prosečna plata u Srbiji 30.000 dinara, što nam daje "minimalno dozvoljeno" učešće prosečne penzije u prosečnoj plati od 60%.

Onda jednog dana umre Pera. Efekat je da prosečna penzija pada na svega 12.000 dinara. Sindikati se bune i kažu kako penzioneri gladuju, iako NIKO nije išta gladniji nego što je bio do juče. Efekat zakonske odredbe da prosečna penzija ne sme da padne ispod 60% prosečne plate je da se penzije moraju povećati za punih 50% kako bi se prosek održao na 18.000 dinara. Sa druge strane, da je umesto Pere umrla Živka, prosečna penzija bi bila visokih 23.000 dinara, odnosno čak 77% prosečne plate, a sindikati bi bili srećni i zadovoljni.

Skrećem pažnju i da Pera koji je celog života imao prosečnu platu, u ovom primeru ima penziju koja je jednaka prosečnoj plati, što znači da je sistem veoma, veoma, velikodušan, koliki god da je odnos prosečne penzije i prosečne plate.

Kurs, inflacija, NBS

Guverner Šoškić o deviznom kursu:

Naša privredna struktura u ovom trenutku, a to je posledica desetogodišnjih tranzicionih promena, nije takva da svojim izvozom može da generiše dovoljan devizni priliv . Srbija ima stalni debalans u razmeni sa inostranstvom i platnobilansni deficit iznad devet odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je osnovni razlog pritiska na deviznom tržištu.

Ne bih rekao. Platnobilansni deficit nije uzrok kretanja kursa, on je, ad nauseum na ovom blogu, posledica odnosa štednje i investicija u zemlji, ili direktnije u našem slučaju, priliva deviza. Kretanje deviznog kursa je takođe funkcija priliva deviza, što je veći priliv strane valute dinar više jača. Obe stvari dakle, platnobilansni deficit i devizni kurs, zavise od priliva deviza u istom smeru -- veći priliv deviza znači i veći deficit i jači dinar. Zato povezivanje slabijeg dinara sa većim deficitom, iako Šoškić nije jedini koji će to izgovoriti, nema ekonomskog smisla.

Opet guverner:

On je rekao da će stabilnost deviznog kursa dolaziti postepeno uz rast BDP-a, koji bi u budućnosti trebalo da bude zasnovan na rastu izvoza. Ocenjujući da će prodaja „Telekoma Srbija" eventualno doneti kratkoročnu stabilnost kursa, Šoškić je naveo da „suština nije da prodajemo i da na taj način generišemo prilive, već da postanemo zemlja u koju se investira, u kojoj se otvaraju radna mesta i u kojoj se proizvodi nešto da bi se izvozilo".

Stabilnost deviznog kursa nema mnogo veze ni sa rastom GDP-ja, pa ni sa rastom izvoza. Opet sve zavisi od razlike priliva i odliva deviza u zemlju. Izvoz je samo jedan deo ukupnog priliva deviza i obično posledica većeg izvoza bude to da se onda više i uvozi. Ako su cene nivelisane veličina koja će se prilagoditi neće biti kurs nego uvoz.

I tako dolazimo do ključne tačke, odgovornosti NBS za pad kursa i inflaciju. NBS se mogla donekle izuzimati od optužbi za inflaciju u vreme dok je kurs dinara stajao ili rastao. To je značilo da je veliki priliv deviza, od stranih ulaganja preko remitendi do bankarskih kredita, gurao cene na gore i istovremeno jačao kurs. Sada kada priliv deviza ne podiže cene šta ih podiže? Odgovor je samo jedan. Pogledaću ovih dana kad budem imao više vremena rast različitih monetarnih agregata, ali jasno je da je posle smanjenja deviznog priliva sve teže izuzimati NBS od odgovornosti za inflaciju. Kada istovremeno kurs valute pada i inflacija raste obično je odgovornost kod centralne banke.

Ilegalna partija pokera

Piše Press:

Petorica policajaca brutalno su pretukla Nikolu Šešelja (26), sina lidera radikala Vojislava Šešelja, jer je ilegalno igrao poker!

Naravno, policija ne sme da bije građane čak i da je igranje pokera zaista zabranjeno. Ali, pošto igranje pokera u Srbiji NIJE zabranjeno, tek mi onda ništa nije jasno.

MMF i budžet

Vladimir Gligorov o propustu MMF-a da primeti inflaciju:

"Zašto se MMF toliko bavi budžetom, meni nikada nije bilo jasno. Posebno je nejasna opsednutost fiskalnim deficitom..."

Slažem se, ni meni to već odavno nije jasno:

"Zašto MMF insistira na budžetskom deficitu po skoro svaku cenu i u bilo kojim uslovima, meni uopšte nije jasno i voleo bih da znam geneologiju te opsesije."

Prohibicija

Razne države zabranjuju ili otežavaju konzumiranje raznih stvari - alkohola, droge, masti, šećera i slično. Često ima komičnih situacija.

Tako recimo američka država Misuri i dalje zabranjuje ljudima kupovinu margarina (u stvari, ne znam da li je "i dalje", pošto je članak objavljen krajem 2009.)

Though the state no longer enforces laws that restrict the sale of imitation butter, the penalties could still make those who sell illegal dairy products spend up to a month in jail and pay a $100 fine for first-time offenders, and the punishment for repeat offenders is six months in jail and a $500 fine, according to a 2008 Associated Press report.

The law was likely put into practice to protect Missouri’s dairy industry from imitation butter in the early 20th century, according to the Missouri Department of Agriculture.

Skandal

Ovo je nečuveno, da neki ekspert koji nema nikakvu vezu dođe na jedno takvo dobro plaćeno mesto kao što je predsednik upravnog odbora. Ako ćemo od sada tako svuda zapošljavati ljude, pitam se čemu uopšte rodbinske i prijateljske veze služe? - čudi se Obradović.

Prenosi njuz.net

Sajnfeldonomija

Pogledajte sajt Economics of Seinfeld (i link je zanimljiv - yadayadayadaecon.com) na kojem možete da pogledate vrlo zanimljive lekcije iz ekonomske teorije, kroz isečke iz sjajne serije.

Na samom sajtu nema video snimaka, ali daju kratak opis scene, epizodu i vreme određene scene. Na primer, jedna od epizoda na dobar način objašnjava koncept dominantne strategije. Evo citata sa sajta:

George thinks he has been offered a job, but the man offering it to him got interrupted in the middle of the offer, and will be on vacation for the next week. George, unsure whether an offer has actually been extended, decides that his best strategy is to show up. If the job was indeed his, this is the right move. But even if the job is not, he believes that the benefits outweigh the costs.

Ili,  epizoda koja objašnjava koncept moralnog hazarda:

Jerry's car is stolen, so he rents a car. The rental company doesn't give him the car he reserved; he gets a small economy car. They ask if he wants insurance, and he replies, “Yes, because I'm going to beat the hell out of this car.”

Ko je voleo Sajnfelda, neka pogleda i Curb your enthusiasm. Autor i glavni glumac je Leri Dejvid, koautor Sajnfelda i osoba na osnovu koje je napravljen lik Džordža Konstance.

Papricirana salama

Sećate li se talasa inovacija u srpskoj industriji u vreme sumraka Milosevićevog režima? Na Marjanovićevo zamrzavanje cena većina firmi je odgovorila uvođenjem niza "novih" proizvoda. Tako sam te 1999. godine jeo papriciranu salamu (u narodu poznatu kao kulen) i još pregršt novih đakonija.

Iz Nemačke nam stižu nova rešenja za grejanje, mini grejalice koje kao propratni efekat imaju nešto svetlosti. Da budem iskren gospodin je formalno u pravu, ali što je bitnije i suštinski. Ako nekoga cena i kvalitet ne mogu privući ka novim sijalicama, onda ne treba zabranjivati nešto što ljudi vole, a što sigurno nije u vrhu štetnosti. Ako edisonka i stvara veću štetu nego štedljivica, onda neka se izračuna koliko je to, doda neka taksa i ljudima ostavi izbor kakvu će svetlost noću imati u svojim domovima. Budući da Klaus ne odustaje od edisonki, intuicija mi govori ko je u pravu.

Ridley i ja

Lepo iznenađenje -- Matt Ridley u Wall Stret Journalu piše o mom članku koji sam linkovao pre neki dan:

Slavisa Tasic, of the University of Kiev, wrote a paper recently for the Istituto Bruno Leoni in Italy about this omission. He argues that market participants are not the only ones who make mistakes, yet he notes drily that "in the mainstream economic literature there is a near complete absence of concern that regulatory design might suffer from lack of competence." Public servants are human, too.

Mr. Tasic identifies five mistakes that government regulators often make: action bias, motivated reasoning, the focusing illusion, the affect heuristic and illusions of competence. ...

Svaka paralela je namerna

Iz Belgije stižu tonovi koji govore o tome da kada neko ne želi da bude zajedno, ne treba na silu sprečvati razlaz. Pa bilo Kosovo, Srpska, Flandrija, Škotska...I kolikogod nekome izgledalo čudno, iracionalno, nazadno, ljudima je stalo do nacionalnog identiteta, a ako se u to može upakovati i ekonomska priča tim bolje.

Kolateralna korist lupetanja

Sindikati u Srbiji su jadni u svakom pogledu. To nije ništa novo. Neki su u dobu polutki i sličnih besmislica. Drugi halabuču, a onda nisu u stanju da izvedu ni 100 "gladnih radnika". Treći su klasični drumski razbojnici koji u dilu sa državom štrajkuju, iako radnicima u takvim firmama ama baš ništa ne nedostaje. Ima i onih sa mentalitetom drumskih razbojnika koji su toliko namireni da samo po inerciji 1.9 malo zaprete, tek da se ne zaboravi da je sudbina Srbije da neko bude plaćen mnogo iznad proseka za sličan rad, a da ima očajan output.

Danas smo videli klasično lupetanje, sa elementima tipa 3, jer to je ipak najunosniji sindikalni rad. Gospodin kome su stavovi slični stajlingu, reče da firme treba oduzeti bitangama. Ja moram da se saglasim sa ovim principom. U potunosti. Kako je privatno vlasništvo u Srbiji nepovredivo (valjda, ustav je naša sigurna brana relanosti) firme treba oduzeti bitangama. Javne firme, društvene firme, firme koje se predstavljaju da su državna tela treba da budu privatizacijom/gašenjem lišene menadžmenta bitangi. Kamo sreće da se to uradi. Takođe, bitangama koje su de facto vlasnici jer uživaju vlasnička prava u privatnim firmama iako nisu formalni vlasnici, takođe treba onemogućiti da rade sve ono što rade bitange. Ako bi se sprovela ovakva maksima obračuna sa bitangama Srbija bi mnogo brže postala prosperitetna zemlja.

Ljubisav bitange vidi negde drugde. Umesto da pokušava da bude Tito, Krcun ili neka druga bitanga iz šume, dovoljno je da kaže da svi u Srbiji treba da imaju ista prava i da za sve zakon važi jednako. Ako bi to bio slučaj, bitange koje on vidi bi postale uzorni borci za sijaset prava, ne zato što to vole nego što bi konačno bili izloženi sudu tržišta.

Kao svaki pravi srpski demagog nalupetao je on još dosta toga za kratko vreme, ne želeći da poveže posledice i uzroke i tražeći rešenja koja bi posledice učinile još gorim. Žalosno je što su ovakvi sindikati istinski neprijatelji radnika, a sreća je da su nesposobni za bilo šta osim da naprave povremenu štetu i preduzetnicima i bitangama.

Jednom braća

Ko nije već gledao, neka obavezno pogleda ESPN-ov dokumentarni film "Once brothers" na You Tube-u. Film govori o jugoslovenskoj košarci, odnosima Divca i Dražena Petrovića, ratu...

Deo je dužeg serijala 30 for 30.

Ja svakako nisam neki jugonostalgičar, ali mi nije bilo lako dok sam gledao film.

Kejnz u New York Timesu

Kad New York Times proglasi Kejnza "mrtvim" onda znajte da je dogorelo do nokata! U novom članku, Times govori o užasu koji se odigrava u Evropi, gde Velika Britanija eliminiše 130 milijardi dolara državne potrošnje i otpušta 500 000 zaposlenih u javnom sektoru, a ostali je slede, ili čak nadmašuju. Naravno, članak donosi oširnu kuknjavu razočaranih kejnzijanaca iz Amerike poput De Longa i Stiglitza koji predviđaju da će nastati veliki potop i opšta kuga u svetu zbog ovih mera štednje.

Smešna strana cele stvari je kad se samo setimo da je pre godinu dana masa mudrih komentatora s obe strane Atlantika dubokoumno zaključila da je došao kraj kapitalizma i renesansa Kejnza. Godinu dana kasnije, u njega je prestao da veruje i New York Times. Izgleda da se drže još samo profesori sa Kolumbije i Berklija, koji kao "sirak tužni bez igde ikoga" žaluju i tuguju zbog propasti sveta koji je otišao dođavola.

Šta se dogodilo?

Kada je započela globalna ekonomska kriza, govorilo se o kraju kapitalizma. Govorilo se o tome kako je slobodno tržište još jednom demonstriralo svoju inherentnu nestabilnost i kako je sada valjda i najvećim talibanima jasno da država mora da se žestoko umeša. Očekivano je da kriza, praćena većom nezaposlenošću, povećanjem siromaštva i padom životnog standarda, skine sa vlasti neoliberale koji su dominirali politikom u razvijenim zemljama u poslednjih 20 godina i na vlast vrati prave levičare.

Možda samo jedan komentar vezano za prethodnu rečenicu koja nekome možda može da bude sporna. Na vlasti jesu često bile socijaldemokrate (laburisti u Britaniji, socijalisti u Francuskoj, socijaldemokrate sa zelenima u Nemačkoj, demokrate u Americi), ali su manje-više svi sprovodili neoliberalnu ekonomsku politiku - slobodna trgovina, privatizacija, ograničena deregulacija, ograničenje prava na socijalnu zaštitu, liberalizacija tržišta rada, smanjenje poreza i slično. Ako su negde demonstrirali svoja levičarska ubeđenja, onda su to ili bila raznorazna druga društvena pitanja (prava manjina i slično), ili po pitanju ekologije (mada je veliko pitanje da li su evropski konzervativci išta bolji po tom pitanju). Nije bilo nacionalizacija firmi, nije bilo dramatičnog povećavanja poreza, uvođenja novih skupih državnih programa.

Elem, tokom krize se desilo nešto potpuno suprotno od onoga što su mnogi očekivali (a neki poput mene se i plašili) - iz izbora u izbore na vlast dolaze desničari, koji obećavaju još niže poreze, dalje smanjenje uticaja države i reformu javnog sektora. 

Praktično jedini bitan izuzetak je Amerika, gde je na vlast došao Obama, ali je to, iz današnje perspektive, već bilo davno. Juče sam preneo pisanje WRM-a o političkoj situaciji u Americi, a ako ne verujete, pogledajte podatke Gallupovog istraživanja od pre dve nedelje po kojem se 54% ljudi izjašnjava da su "konzervativci". To je ubedljivo najviši procenat u poslednjih 20 godina. Videćemo šta će se desiti na izborima 2. novembra, ali niko ne predviđa dobar rezultat za demokrate.

U Engleskoj su od nedavno na vlasti konzervativci sa liberalima, u Švedskoj su po prvi put u istoriji desničari dobili drugi mandat za redom, u Holandiji su formirali vladu, u Letoniji su desničari ostali na vlasti i pored pada BDP od skoro 20% i žestokih mera štednje.

Takođe, ne morate da gledate izbore, možete da gledate šta države rade. Osim Amerike, nema nijedne zemlje u kojoj je reakcija na krizu bila "socijalistička". Jeste, države su tu i tamo davale pare velikim firmama i bankama, pretile da će strožije regulisati finansijska tržišta, ali su ih visoki deficiti i javni dugovi ubrzo primorali da okrenu priču na štednju, reformu penzijskih sistema i smanjenje javne uprave. Da ne pominjem Kubu i Rusiju (vest u linku je da planiraju privatizaciju udela u 900 državnih preduzeća i banaka).

Ne kažem ja da je kriza dovela do neke velike liberalne revolucije, samo skrećem pažnju da nema govora o nekoj socijalističkoj revoluciji. Ako uopšte ima nekog trenda, on je suprotan.

Sloboda ili karma

Članak psihologa Jonathana Haidta u WSJ mi rešava neke dileme o učesnicima američkih Tea Parties (jer taman sam bio dokazivao da ljudi ustvari hoće državno mešanje u ekonomiju, kad se pojavio masovni antidržavni pokret). Iako imam najdublje poštovanje prema Tea Party pokretu i uopšte sistemu vrednosti koji te ljude karakteriše (ukratko: marljivost, poštenje i nesebičnost na delima, a ne rečima), narativ o čajankama kao libertarijanskom pokretu protiv velike države nije se skroz uklapao u neke činjenice. Recimo, posetioci čajanki nikad nisu bili protiv velikih državnih programa kao što je Medicare, nemaju primedbi na vojne intervencije, ne pokazuju da im smeta eksponencijalni rast ekonomske regulacije, podržavaju zabranu gradnje njujorške džamije na privatnoj svojini.

Haidt objašnjava šta je u srži pokreta -- to nije individualna sloboda ili minimalna vlada, to je "karma". Karma znači da svako treba da snosi posledice svojih postupaka, dobre ili loše. U američkom društvu država se već decenijama meša u delovanje karme, ublažava posledice loših odluka (na primer spasavanje banaka) i nagrađuje one koji nisu zaslužili (država blagostanja, afirmativna akcija). Trend postoji odavno, ali je kulminirao Obaminom administracijom. Ljudi dakle nisu ustali da brane individualnu slobodu ni slobodno tržište, nego nešto drugačije vrednosti. Te vrednosti su same po sebi za divljenje, u najvećem broju slučajeva poklapaju se sa klasičnim liberalnim idejama, ali nisu sasvim isto.

Sve ovo čajankama ne oduzima mnogo u pogledu efekata. Na kraju krajeva i originalna Bostonska čajanka nije bila nikakva borba protiv nepravednih nameta kao što se to kasnije predstavljalo, nego protest lokalnih uvoznika čaja i protekcionista protiv britanske konkurencije.

Izbori u Švedskoj

Desilo se nešto što se nikada u istoriji nije desilo - levičari su izgubili dva izbora za redom.  Naime, u prethodnih 78 godina, na vlasti su levičari bili punih 65. Desničari su dolazili na vlast tu i tamo, ali nikada nisu uspevali da opstanu na vlasti nakon sledećih izbora. Sada se to dogodilo. Kako i zašto?

Engleski Spectator kaže sledeće:

When the recession came, Sweden was badly hurt, as one would expect from an export-orientated economy trading with a stricken continent. But the damage was limited because Sweden had properly regulated financial institutions (having been stung by a serious financial crisis in the 1990s. Banks which had embarked on misadventures in the Baltic cleaned up their own mess. The government entered the recession with a surplus. A Gordon Brown figure would have been impossible in Sweden because its laws prohibit politicians running up the national debt in boom years.

Like most of Europe, Sweden launched a stimulus, but Reinfeldt set aside two thirds of his for a tax cut. Corporation tax fell from 28 per cent to 26.3 per cent, taxes on jobs were cut further still while income tax thresholds were raised. Determined not to let a crisis go to waste, he declared the tax cuts permanent. So while Brown was planning to increase National Insurance, the Swedes were doing the reverse and explaining why. 'If you tax work higher, you will get fewer people in work,' said the education minister, Jan Björklund. 'But if you tax work less you will get more in work.' This was a battle of ideas, and it was a battle that Reinfeldt and his coalition allies were winning.

 Pogledajte i tekstove na sajtu Reutersa, i jednom od sajtova na engleskom koji prate događaje u Švedskoj.

Via Meadia

Par nedelja nisam stigao da pratim blog Waltera Russela Meada Via Meadia, pa tek sada linkujem na nekoliko odličnih postova (članaka, u stvari).

1. Post o savremenoj američkoj politici. WRM misli da , ukoliko demokrate ubrzo nešto ne promene, nemaju budućnost: 

In fact, the only real economic policy today that has any chance of working in the United States today is to promote the emergence of small business.  Many of those businesses will fail; some will become thriving though never large enterprises; a few will become world-changing giants like Microsoft and Google.

Unfortunately for Democrats, the policies needed to support the emergence of an entrepreneurial, small-business-fueled society are almost the opposite of the classical policies that 20th-century Democratic ideology supports.  Large business usually welcomes government intervention in the economy — if only because large businesses have the power to influence the government policies that affect them most directly.  Regulations that raise the cost of entry into the market (everything from minimum wage laws, extensive paperwork requirements, taxes, environmental regulations, health care and other social mandates) benefit well-capitalized, large firms who thrive on economies of scale by making it hard for feisty newcomers to emerge and challenge existing product lines and business models.

The grand strategy of Democratic policy in the 20th century was to use the confluence of interests between big established business and organized labor to set up a nationally regulated marketplace that served major interests of both groups. That strategy for all its shortcomings arguably once served the national interest better than any conceivable alternative.  Now, it’s a recipe for economic disaster in the long run, and for electoral failure next month.

2. O Kjoto prevari. Mead ukazuje na vrlo zanimljiv članak iz Guardiana, u kojem se navodi da, iako Evropa smanjuje emisiju ugljen dioksida u proizvodnji, ako posmatrate potrošnju (i uvoz) emisija je skočila za 40% od 1990. godine. U suštini, Evropljani su jedino naterali firme da se odsele u Istočnu Aziju. 

EU “progress” on greenhouse gasses in the last twenty years was a mirage.  And the only reason that the EU can pretend to look green is that it was outsourcing economic growth to countries like China.  Those 95 US senators were totally right; twenty years of the Kyoto Protocol have brought the world twenty years of rising greenhouse gas emissions and twenty years of job migration to low wage, low regulation havens in the Third World.

It is extremely rare for 95 US senators to be right about anything; it is not, unfortunately, rare for environmentalists to come up with grotesquely bad policy ideas.

3. Post o Gruziji i komunizmu, u kojem WRM opisuje svoje prvo lično iskustvo sa zemljama iza gvozdene zavese.

As a radical teenager growing up in the midst of the anti-Vietnam War movement I had always figured that since the government was lying to us about so much in Indochina, maybe they were lying about communism as well.  The Pol Pot genocide?  That, the radical leaders of the young boomer generation told us, was a natural and regrettable consequence of America’s interference in Cambodia.  We had destabilized Cambodia; naturally, there was a genocide now — and it was really our fault, much more than the communists’.  And it was probably overreported anyway, and at least some of the people killed had probably done some bad things.  And episodes like that could simply not be compared to the moral horror that was Nazism.  I had my doubts, but they said it with great conviction.  And Richard Nixon really was a bad guy.  Why shouldn’t the genocide also be his fault?  As a kid, I really, really wanted the world to make sense.

By the time I reached the Soviet border, a lot of that early left-wing soft sympathy for communism had fallen away.  Driving through the wasted urban landscapes of central and eastern Europe, it was hard to avoid noticing that the evil capitalist pigs were actually much nicer to the environment than the enlightened and idealistic socialist workers had managed to be.  The filth of late-communist Poland was hard to take; I stood outside Krakow one day in a beautiful field by the side of the road, with a fresh breeze blowing through the grass.  I took a deep breath and nearly choked; it was like standing directly behind the exhaust pipe of a big, dirty bus.  The air in that part of Poland was so polluted that kids used to have to go down to the salt mines, hundreds of feet below the earth’s surface, to get something approaching fresh air.... 

As in Yugoslavia, I got to know people who were nerving themselves up to massacre their neighbors and drive innocent people out of their homes.  I saw how the worst nationalistic paranoias and chauvinisms raged unchecked under Soviet rule — while in the capitalist west most Europeans had left that murderous claptrap behind long ago.  Communism, it seemed to me then and still seems to me now, is not the opposite of fascism: it is fascism’s blood-brother, its complementary twin.  The two live together in a vicious symbiotic relationship; scratch a Red and you’ll find a Brown.  Better yet, scratch either one deeply enough and you will find a Black: someone so caught up in the will to power that crimes and atrocities don’t even count anymore.